Grad: manje estetike, više etike

Grad: manje estetike, više etike

Danas, na kraju stoljeća, Biennale u Veneciji pruža poseban milenijski izazov, izazov praga epoha. Tema Manje estetike, više etike osebujno propituje posljednja desetljeća arhitekture ovoga stoljeća te uvjetuje radikalni otklon unaprijed

7. međunarodna izložba arhitekture 18. lipnja-29. listopada 2000.

Na 19. međunarodnom trijenalu u Milanu 1996, s temom Identitet i različnost, predstavio sam prvu skupnu međunarodnu arhitektonsku izložbu nove hrvatske države. Izložen je bio splet hrvatskih arhitektonskih priča živih stvaralaca različite dobi u rasponu od šest desetljeća, počevši s tridesetim i internacionalnim stilom zagrebačke škole arhitekture. Danas, na kraju stoljeća, Biennale u Veneciji pruža poseban milenijski izazov, izazov praga epoha. Tema Manje estetike, više etike osebujno propituje posljednja desetljeća arhitekture ovoga stoljeća te uvjetuje radikalni otklon unaprijed, u 21. stoljeće. Nametnule su se odmah dvije osnovne teze selektorskoga pristupa, prva, da izložba treba svjedočiti o Hrvatskoj kao o ravnopravnom sudioniku svjetskih težnji prema 21. stoljeću i druga, da mletački nastup bude ostvaren s recentnim, najpoznatijim hrvatskim izvoznim arhitektonskim proizvodom.

Pođimo redom. Za osvjetljavanje prve teze dobro je ukratko objasnuti globalne poglede na arhitekturu 21. stoljeća, koji su dominirali na pekinškom kongresu Međunarodnog saveza arhitekata UIA 1999. Dakle, 21. stoljeće karakterizirat će poseban odnos arhitekture i prirode. Arhitektura će se temeljiti na informacijskim datostima, a s prirodom će stvarati optimalne konfiguracije. Ljudi će tretirati Zemlju kao globalno selo, a njezin će se razvoj odvijati pretežno na zanosno izvedenim spoznajama. Zemaljski informacijski ustroj koji prekriva cijeli svijet promatrat će ahitekturu kao neodvojiv dio svoje mreže. Novi građevni materijali i sustavi bit će sve više biološke složenice, a primjenjivat će se u okolišu na temelju holističkih vizija i virtualne stvarnosti. Današnje visokotehnološke gradnje prerast će u inteligentne i informacijski generirane pothvate. Nakon trodimenzijskoga svijeta upotpunjena dimenzijom vremena koncept prostora preuzet će fraktalni obrasci. Današnji čovjek u potrazi za duhovnim utočištem iznaći će u 21. stoljeću poetiku nastavanja Zemlje, a današnji napori prema ekološkom ili zelenom gradu dosegnut će susretljiv, prihvatljiv i udoban prostor življenja, tzv. Amenity Habitat.

Spoj obrazložene globalnotrendovske prve teze, i one druge o recentnom hrvatskom izvoznom proizvodu u području arhitekture, dovodi vrlo lako do arhitekata Vinka Penezića i Krešimira Rogine, koji pokazuju istraživačke i anticipativne osobine svojega arhitektonskog opusa, posebice u važnom izvoznom nizu od pet nagrađenih projekata na međunarodnim arhitektonskim natječajima u Japanu od 1984. do 1999. godine. Istražujući obrasce moguće arhitekture za novi milenij, njihov spomenuti opus prerasta u relevantan i koherentan sustav odgovora vrijednosnim izazovima 21. stoljeća, s etikom kao regeneriranim nabojem. Spomenimo pet nagrađenih projekata.

Stil za 2001. godinu razvija temu odsutnosti mjerila i stila u arhitekturi, s time da je tipologija, na osnovi iskustva transformacije Dioklecijanove palače u grad Split, shvaćena kao dinamički pojam u kojemu i tisućljetna destrukcija može biti prihvaćena kao kreativan čin.

(I. nagrada 1984)

Staklena kuća 2001. svojim paradigmatičkim podnaslovom Staklena kuća za slijepog čovjeka upućuje na šire implikacije, poglavito nove odnose prema tradicionalnim materijalima, percepciji i okolišu.

(II. nagrada 1990)

Jednostavnost/Složenost obrađuje temu Bipolarne (muško-ženske) kuće kao sagradive nastambe koja reagira na kulturologijski i neposredni okoliš, te na svoje korisnike.

(Počasno priznanje 1995)

Mogućnosti nekretanja daje odgovor na temu statičkog i stacionarnog aspekta arhitekture kao okvira života oslobođena fizičkih restrikcija, što je omogućeno intenzivnim razvojem novih medija. Tada prvi put nastaje kovanica arhitektura kao priroda, a doza se uporabnosti ponuđene matrice — bez mjerila, tipologije i stila — povećava.

(II. nagrada 1996)

Arhitektura koja poštuje Zemlju temeljni je poziv na promišljanje kako bi se arhitekturom mogao šire i dugoročnije izgraditi bolji odnos između čovjeka i globalnog okoliša, jer ljudski rod sve do danas gradi svoj napredak na Zemljinim prirodnim bogatstvima. Kao zamjena za univerzalno tvrdo građevinarstvo megalopolisa današnjice ponuđena je zamisao situacionistički mekih prilagodljivih ekosistema koji bi se, u odsutnosti mjerila, tipologije i stila, generirali na principima prirodnih procesa. Ostvarujući fraktalne samosličnosti s algoritmima između Hilbertove i Kochine krivulje, ili Sierpinskijevih obrazaca topologije, sustavno afirmiraju Maldenbrotov koncept nove geometrije prirode.

(Počasno priznanje 1999)

Ovi se projekti mogu sagledati kao niz sekvencija konzistentnog razmišljanja o nadolazećoj arhitekturi, s internacionalnom dimenzijom koja je stvorila bit konteksta i kontinuiteta hrvatske moderne arhitekture.

Velimir Neidhardt