Filozofija interpretacije

Odjel za filozofiju Matice hrvatske; Predavanje prof. dr. Güntera Figala Interpretation als Kategorie der Moderne, Matica hrvatska, 12. lipnja 2000.

Nedavno je u suradnji Matičina Odjela za filozofiju i Damira Barbarića priređeno gostovanje Güntera Figala (1949), profesora filozofije na Sveučilištu u Tübingenu. Figal je germanistiku i filozofiju studirao u Heidelbergu kod Hansa-Georga Gadamera i Ernsta Tugendhata. Nakon toga predaje na Visokoj crkvenoj školi Bethel, a u Heidelbergu habilitira 1987. Dvije godine nakon toga imenovan je profesorom filozofije u Tübingenu, gdje i danas predaje. Osim toga, kao gostujući profesor često predaje na Humboldtovu Sveučilištu u Berlinu, a gostuje i na tečajevima Hermeneutik der Moderne u organizaciji IUC u Dubrovniku. Iz bibliografije izdvajamo knjigu o Adornu i monografiju o Heideggeru, kao i časopis »Internationale Zeitschrift für Philosophie«, koji redovito uređuje.

Predavanje pod naslovom Interpretacija kao kategorija moderne stoji u horizontu Figalovih prethodnih hermeneutičkih istraživanja te je u tom smislu komplementarna njegovoj nedavnoj knjizi Der Sinn der Verstehens (Smisao razumijevanja) iz 1996, koja je i u nas vrlo brzo prevedena u Matičinoj ediciji. U predavanju Figal se usredotočio na specifičnosti koje odlikuju moderno (ili modernističko) shvaćanje interpretacije. Orijentacija na novo svagda je već problematična, stoga što je uvijek razumljena kao negativitet. Osnovno je pitanje što je to zapravo interpretacija i kako je interpretacijom moguće smisleno razumijevanje i tumačenje. Na neki način ona je zapravo pre-zentacija, predstavljanje nečega poznatog, pri čemu se promatrana stvar ne treba analizirati kao neki izvanjski predmet, nego dublja analiza treba pokazati suodnos interpretacije i interpretiranoga. Figal tako navodi npr. Mozartove koncerte: postoji li neki obvezujući način izvedbe, ili je svaka interpretacija valjana? Zaključak je jednostavan — djelo po sebi ne postoji, nego ono izlazi na vidjelo tek u mnogostrukosti svojih interpretacija, u pluralitetu vlastitih mogućnosti, pri čemu se samo djelo nipošto ne iscrpljuje. U tom smislu tekstovi nisu hermetični, samoopstojeći entiteti, nego se koncept (umjetničkog) djela ili teksta prepušta umijeću interpretacije (Das Werk als Spielraum der Interpretation). S druge strane, takvo se umijeće ne svodi na mehaničko prevođenje tekstova — dapače, riječ je o tome da interpretacija tekstove može tek parafrazirati te pokušati u svakom pojedinom tekstu naći njegov vlastiti jezik; stoga takva tekstualna analiza nije samo stvar filologije, nego i filozofije.

Zaključno, ostaje otvoreno pitanje što je to zapravo novo u svakoj interpretaciji? Otkriva li ona nešto čega u tekstu prije same analize uopće nije bilo? Figalovi su filozofski sugovornici ovdje Benjamin i Nietzsche. Drugi je kao re-prezentant moderniteta ključna figura u raspravi o aporetičnostima modernog pojma interpretacije te ujedno o pitanjima o samoj filozofiji kao velikoj interpretaciji (hermeneutika). S druge strane, upozorava Figal, ukoliko smo došli do toga da je obvezujuća istinitost i zbiljnost svake interpretacije izgubljena, preostaje nam samo ravnati se prema formuli anything goes (sve može). Ako postoji mogućnost razrješenja tih aporija, to je svakako zadaća nekoj mogućoj filozofiji interpretacije kao istinskog razumijevanja.

Tonči Valentić