Film o izolir-bandu

Film o izolir-bandu

Buena Vista Social Club, redatelj: Wim Wenders

Način na koji Zapad danas doživljava komunizam tipičan je primjer egzotizma. Deset godina od urušavanja komunističkoga bloka na svjetskoj je političkoj pozornici ostala tek pokoja komunistička enklava, među njima i Kuba, a sve one, kako vrijeme odmiče, ostalom svijetu sve manje znače prijetnju, uzor ili izvoznika revolucije, a sve više ogledne primjere neuspjeloga političkog eksperimenta.

U jednu takvu enklavu, onu kubansku, umjetnički dvojac Wim Wenders i Ry Cooder upadaju 1997. godine kako bi snimili dokumentarac Buena Vista Social Club, koji postiže, za dokumentarac, rijetko viđen uspjeh, kao što je to ranije uspjelo i havanskim glazbenicima, među njima i Compayu Segundu, Ibrahimu Ferreru, Eliadesu Ochoi, Rubenu Gonzalezu, Omari Portuondo, s istoimenim CD-om.

Wenders vara

Wenders je kubanskom problemu pristupio u postmodernističkom ključu koji, između ostaloga, pretpostavlja i razumijevanje Drugoga, u ovom slučaju Kubanaca. Sve bi to bilo u redu, autor bi tako još jednom potvrdio svoju zrelost, bio bi in, itd., kada ne bi bilo jednog momenta. Naime, Wenders igra na kartu zapadnjačke gladi za autentičnošću, koja se, zbog osiromašenja svjetskih resursa novitetima, zadovoljava sve nekaloričnijom hranom, pa nam se u ovom filmu serviraju latino-ritmovi koji izvornost mogu zahvaliti tek političkoj hiberniranosti Kube. Autori su se odlučili revitalizirati puki kubanski folklor, obične ljubavne pjesme i podoknice koje se pjevaju po ulicama i koje su zahvaljujući četrdesetogodišnjoj izolaciji ostale nepoznate svima izvan samog otoka, ali ta činjenica autore ne zanima.

Glad za novim, uvjetovana, dakako, diktatom američkoga diskografskog tržišta, legitimnim čini bilo koji način priskrbljivanja nepoznatog, autentičnog, nepatvorenog i izvornog, jer upravo se to traži. U kontekstu posvemašnjega kulturnog osiromašenja i kroničnog nedostatka novih kulturnih ideja na svjetskoj sceni najvažnija je kategorija originalnosti, neovisno o tome koje je provenijencije. Posve je svejedno traži li se novo u sufijskoj glazbi zemalja Magreba, balkanskim ritmovima u djelu Gorana Bregovića ili u politički i privredno izoliranoj Kubi. World music je politički korektan, ne pravi političke razlike, nikoga ne diskriminira, muka svakog plemena, naroda ili grupe dobrodošla je za etno.

Glazba čistača cipela

Wenders, kako rekosmo, uvažava Drugog, ali onog bezopasnog, onog u izolaciji. Kubanci su vlastitom neimaštinom do te mjere pripitomljeni da je fama o kubanskim revolucionarima danas izblijedjela barem koliko i majice s Che Guevarinim likom navučenim na tijela američkih studenata zaintrigiranih južnoameričkim revolucionarnim impulsima.

Kad bi Wenders bio doista ljevičar kako se samodeklarira, a ne tek trendi raspoloženi režiser, onda bi film o Kubi snimio u Pentagonu i Washingtonu. Za kubanski problem važnije su te adrese nego režim Fidela Castra, jer upravo Bijela kuća može opozvati američko brodovlje koje četrdeset godina pod opsadom drži jednu zemlju iscrpljujući njezine stanovnike. Ali ne, Wenders Zapadnjacima prodaje kubansku glazbu, koja im govori: pogledajte kako su ti Kubanci simpatični ljudi, kako imaju simpatičnu muziku. Ona je zapravo rezultat naše blokade, pa ćemo je i nastaviti, jer tko zna kakvi umjetnički cvjetovi u tom političkom stakleniku mogu narasti, zar ne?

Uz to nas autor želi uvjeriti kako je siromaštvo umjetnički poticajno. Iako je snimio film o muzičkom folkloru, on sam nipošto nije naivac i ne upada u zamku kolonijalnoga diskursa. Ne, naš režiser i naš glazbeni producent znaju da moraju pokazati volju da tim Drugima na neki način udovolje, pa ih vode u Carnegie Hall, neovisno što će se neki od muzičara po povratku možda vratiti svom prijašnjem poslu — čišćenju cipela na ulici. Wenders u skladu sa svojom postkolonijalističkom gestom dakako ustrajava na specifičnosti kubanskog identiteta. Nema veze što je on označen neimaštinom. Wenders također nije umjetnički konkvistador, on ne osvaja, on samo pažljivo uvažava razlike, iako je riječ o razlici između gladi i sitosti. On zna da zapadnjaci imaju pregršt predrasuda prema negroidima, stoga on svojom hinjenom bezinteresnom kamerom opominje pripadnike svog kulturnog kruga da se prepuste tom svijetu, a ne da mu sude, iako mu sude sami Kubanci bježeći iz njega.

Sagledavajući film u tom kontekstu jasno je da taj njemački salonski ljevičar nije kadar snimiti politički provokativan film ni na takvu mjestu kakvo je Kuba, ali da je zato u stanju odgovoriti na svaki zahtjev tržišta.

Rade Dragojević