Festival u kontejnerima

Festival u kontejnerima

Bogata i razvijena Europa ubacuje mlađu posvojenu braću u europsku obitelj kao pokusnu i pokaznu egzotiku, uzimajući za to golem novac od europskih zaklada da bi ostvarila projekt koji u konačnom ishodu nije postigao nikakav drugi rezultat osim priližno jeftina i primitivna političkog manipuliranja tim »duhovnim kontejnerom« s istočnoeuropskim kulturnim useljenicima

Ovogodišnji slavni Wiener Festwochen (Bečki svečani tjedni) silom su društvenih događanja postali znatno više ispolitizirani i društveno angažirani, nego što bi to u kazališnoj estetici početka trećega tisućljeća bilo očekivano, uobičajeno, pa i dopustivo. Društvene okolnosti, međutim, neizbježno određuju i uvjetuju svako umjetničko stvaranje i javne manifestacije, posebice u kazalištu koje je već po svojoj naravi ne samo zrcalo društva s njegovom slikom u sebi, nego i izravno ovisi o publici, a ona je, htjeli mi to ili ne, upravo presjek i odraz društva u kojemu kazalište djeluje.

Mjesecima unaprijed pripremljen i osmišljen program, naime, doveden je u pitanje nakon izbora u Austriji, na koje je Europa reagirala izrazito histerično. Ostavimo po strani razmatranja je li tako oštra, u trenucima čak i panična reakcija zapadnoeuropskih zemalja imala stvarna opravdanja. Neupitno je potrebno i nužno glasno prosvjedovati protiv svakoga povampirenja neonacizma i buđenja krajnje desnice. U svakom slučaju, u jeku antihajderovske histerije i općih europskih poziva na bojkot suradnje s Austrijom, tri su direktora Wiener Festwochen, Luc Bondy za dramski program, Klaus-Peter Kehr za glazbeni i Hortensia Volckers za plesni program i posebne projekte, uputili u ožujku okružnicu svim pozvanim kazalištima i umjetnicima ograđujući se od neonacističkih ispada autrijskih desničara uvjeravajući nas u svoje liberalno ili socijaldemokratsko uvjerenje. No jače od tog pisma (i umjetnički, svakako, primjerenije) odjeknuo je projekt Christopha Schilingeisena na Karajanovu trgu ispred bečke Opere, koji je uz redovita festivalska događanja bio sjajna umjetnička akcija.

U kontejneru kakvima se koristi pogranična policija za zadržavanje ilegalnih useljenika, na kojemu je bio ispisan golemi transparent Auslander Raus bilo je zatvoreno trinaest stranaca, iz Kine, Kameruna, s Kosova, iz Nigerije, Iraka, Zimbabvea, Šri Lanke, Albanije i Kurdistana, određenih za izgon iz Austrije. Kamere su pratile sve što oni rade u unutrašnjosti kontejnera, a gledatelji su sve mogli pratiti na ekranima raspoređenim oko njega. Sam kontejner, međutim, bio je osiguran mnoštvom mladića u crnim odorama koje neodoljivo podsjećaju na nacističke, s natpisima Osiguranje. Ti su sudionici performansa, međutim, nedvojbeno regrutirani iz profesionalnih manekenskih agencija, ali su pritom ti jaki, nabildani i vrlo lijepi mladići, kao posebna poruka ove umjetničke akcije, svi odreda bili očito rođeni iz brakova u kojima su se miješali Europljani s različitim pripadnicima neeuropskih rasa.

Hotel Europa

Posjetiteljima događanja bio je upućen poziv da ožene ili se udaju za nekog od ilegalnih useljenika i tako im omoguće legalan ostanak u Austriji, a osobi koja bi to učinila obećana je nagrada od 35.000 šilinga (oko 18.000 kuna) i plaćeni medeni mjesec, ali isključivo u zemlji iz koje potječe odabranica ili odabranik. Publika je mogla ispisivati svoje poruke i komentare, neki su čak i uništavali rasistički transparent Stranci van!, a prolaznici su se živo uključivali, komentirali i sudjelovali, pri čemu najveći dio njih uopće nije znao da je riječ o umjetničkoj akciji. Tako je ova sjajna akcija živo umjetnički reagirala na izazov trenutka i obogatila festival snažnim, ozbiljnim umjetničkim angažmanom koji potiče na upite i odgovara na izazove suvremenosti. Čini mi se, međutim, da je i samom festivalu ova akcija postavila posredno dobru temu za razmišljanje o vlastitom programu uobličenom prije izbora u Austriji. Posebni festivalski projekt pod nazivom Hotel Europa, naime, sačinjen prema pravilu po jedan umjetnik ili ustanova iz različitih zemalja bivšeg istočnoeuropskog komunističkog bloka (Latvija, Poljska, Litva, Bugarska, Slovenija, Makedonija, Rusija, Srbija), ali sve to pod umjetničkim i financijsko-organizacijskim vodstvom Švedske, također je bio jedan kontejner u koji bogata i razvijena Europa ubacuje mlađu posvojenu braću u europsku obitelj kao pokusnu i pokaznu egzotiku, uzimajući za to golem novac od europskih zaklada da bi ostvarila projekt koji u konačnom ishodu nije postigao nikakav drugi rezultat osim prilično jeftina i primitivna političkog manipuliranja tim »duhovnim kontejnerom« s istočnoeuropskim kulturnim useljenicima. Računajući, na žalost, unaprijed na njihovu sreću što su za zatvaranje u takav kontejner uopće odabrani.

Iako sam osobno protiv bahatih i umišljenih hrvatskih odbijanja sudjelovanja u svakom projektu koji uključuje suradnju sa zemljama istočno od Drine, u ovom slučaju uistinu moram pozdraviti odluku hrvatskih pozvanih partnera da ne sudjeluju u promidžbi europskog kulturnog geta. U programu Pogled na Istok (kojemu bi se, uostalom, jednako moglo predbaciti konteiniziranje europske kulture), predstave iz Hrvatske, Usporavanja i Nesigurna priča Nataše Rajković i Bobe Jelčića zagrebačkog Teatra ITD izazvale su pravi šok. Ushićenje publike i pohvale kritike možda su ponajbolje svjedočili o nepravednosti takva diskriminiranja europskih umjetnika prema političkom zemljopisu i legitimirale naše pravo da ravnopravno sudjelujemo u konkurenciji svih europskih i svjetskih kazališta neovisno o tome hoće li neki veliki europski festival te godine odlučiti zbog političkog trenutka ili ideološke mode baciti svoj milostivi brzi i površni pogled na istok, zapad ili jug. Politika kulturnog kontejnera očigledno nije samo pitanje stanovita gospodina Heidera.

Mladi starci

Kao posebni program bečki je festival ove godine priredio i natjecanje šest mladih redatelja s njemačkog govornog područja. Mladi ljudi bili su najprije u procesu selekcije izabrani, zatim sa svojim jednosatnim predstavama prikazani, a glavna nagrada stručnog žirija trebalo je biti osiguravanje sredstava najboljem od njih za festivalsku produkciju na sljedećim Winer Festwochen. Odabrani su mladi ljudi koji kao studenti režije u svojim zemljama najviše obećavaju, ponekad i stranci, pa je tako iz Hamburga kao njemački predstavnik došao Sarajlija Branko Šimić s postavkom Kišove Grobnice za Borisa Davidoviča u hamburškom Thalia Theateru.

A onda je žiri nakon svega izjavio da nitko nije nagrađen, jer da su ti mladi ljudi nedopustivo stari u svojim rukopisima i da svi odreda oponašaju mnogo starije učitelje i uzore, vremešne velikane njemačke režije. Pitanje je da li je i moglo biti drukčije ako su to studenti koji su pod brižnim okom mentora radili svoje ispitne predstave, koje onda nužno moraju ugoditi mentorovu poimanju dobra teatra.

Uza sve te primjere, očigledno je da je na Wiener Festwochen bilo i zanimljivo i živo upravo na njegovim rubovima, u posebnim projektima i akcijama, koje su postavile toliko bitnih pitanja. Glavni je program, pritom, uz već tradicionalno reprezentativan glazbeni dio, u dramskom, plesnom i izložbenom dijelu bio daleko više »ziheraški« računajući s neupitnim imenima i autorima koje se poziva na neviđeno. Koji uspjeh su pritom i u takvu kontekstu napravile dvije ITD-ove predstave potpuno poništavajući takav sustav vrijednosti, zabilježile su sve austrijske i njemačke kritike najpohvalnijim riječima.

Darko Lukić

Austrijska kritika o hrvatskim predstavama

Pravo otkriće

U Austriji jedva poznati hrvatski autori Bobo Jelčić (36) i Nataša Rajković (34) zapravo pripadaju festivalskom bloku posvećenu Istočnoj Europi. No sretnom su se igrom sudbine njihovi povezani komadi Usporavanja i Nesigurna priča također uključili u debatu o realizmu. I gle: njihov je odgovor dobar, čak vrlo dobar.

Program je dvostruk: u prvom satu promatramo jednu obitelj. Imena glumaca i likova su identična, i tu se već spotičemo o jednu od vrlo zamršenih misaonih zadaća kakvih će ove večeri biti mnogo: tko ovdje kome posuđuje svoje lice, privatna osoba glumcu, ili glumac privatnoj osobi? Situacija je svakodnevna, banalna. Prijepodne u obitelji. Izbjegava se svaka teatralnost. A ipak: već dugo nije bilo tako dramatično. (...)

Potom se razine isprepleću: njih pet na kazališnom pokusu raspravljaju o početku nekog komada. Onoga koji smo upravo vidjeli? I da i ne. Jer scene koje se igraju nisu iz Usporavanja, one se događaju negdje poslijepodne tog dana. U prvom je planu sada metateatar, pitanje o načinu interpretacije. No sve se pojmovne prepreke svladavaju s razigranom lakoćom. Bobo Jelčić i Nataša Rajković: pravo otkriće.

Stephan Hilpold, »Der Standard«

Šarm svakodnevice

(...) Dobrodošli u dragi dom posve normalne hrvatske obitelji. Dobrodošli u svijet svakodnevice, u svijet malih čežnji i velikih želja. S Usporavanjima i Nesigurnom pričom Bobo Jelčić i Nataša Rajković iz Zagreba dramatiziraju banalni život. Glumci nastupaju pod vlastitim imenima, iznose vlastiti humor, svoje slabosti, snove. Oni tvore kazališnu obitelj, izlažu i dramatske koncepte ili pak odgovaraju na (imaginarna) pitanja. Ljubav, svađa, pomirenje, baš kao u realnom životu, te dvije predstave raspršuju nježne mudrosti, diraju nenametljivom intimnošću. Gledalac sve više sklapa prijateljstva s likovima, oni mu postaju starim znancima. Sjajno odigrano; scenski začinjeno s mnogo ideja i ironije. Rijetko se događa da iz neke predstave struji tako divno lagan, čak mudar šarm.

P. J., »Kurier«