Duševna kartografija

Irena Vrkljan, Posljednje putovanje u Beč, Znanje, Zagreb, 2000.

Nepoznata žena u crnini nađena je mrtva u bečkom parku, a policijski inspektor Leo Winter morat će se zaista potruditi da otkrije ubojicu i motive ubojstva. Međutim, on neće naići na lokalne kriminalce, već na vrlo složenu i kompliciranu mrežu obiteljskih odnosa, neće koristiti metode prisluškivanja ili traganja za okorjelim zlikovcima, nego će ga zaplet odvesti u smirenije i intimnije vode — nalaženje starih fotografija, zavirivanje u tuđe stanove i živote onih već umrlih ili tek formalno živih bit će pravi predmet istrage. S obzirom da je glavna junakinja Marija Lenz već na samom početku romana mrtva, (kao i njezina zagonetna teta Klara), naš će inspektor imati mnogo posla da rekonstruira taj neobičan zločin.

Roman nevelika opsega (134 str.) o kojemu je riječ zapravo je neusporedivo čudniji od njegova sadržaja. Naime, riječ je o krimiću, što uopće nismo očekivali od Irene Vrkljan — njezina prijašnja intimistička biografsko-autobiografska proza nekako je nespojiva sa, po najčišćim zakonima žanra, klasičnim ostvarenjem krimi literature. Nije ovdje riječ samo o krimiću, nego ponajprije o dobru krimiću — toliko dobru i inteligentnu štivu da ga sigurno nećemo, onako pročitana, odmah ostaviti na klupi kolodvorske čekaonice. Stilski savršeno izbrušeno, žanrovski besprijekorno sačinjeno uz ležernu i nenametljivu, gotovo sentimentalnu naraciju koja na čitatelja djeluje poput pahulja snijega iz posljednje rečenice u romanu — sve su to vrline ovoga djela. S jedne strane imamo klasičan model whodunnit krimića, s druge iznimno suptilnu, preciznu i (u najboljem smislu riječi) žensku prozu u kojoj se traga za izgubljenim sjećanjima, osjećanjima i iščezlim ljubavima. Na jednoj je strani priča koja, ispričana na iznimno konvencionalan način, apelira na čitateljevu pozornost i spremnost da pažljivo uočava pojedinosti te sam rekonstruira krimi-slagalicu, a na drugoj su strani obrazovanijem čitatelju ponuđeni tragovi koji vode u drugom smjeru, naime obilje skrivenih citata koji pletu mrežu na onoj drugoj razini — metatekstualnoj. Dva se područja međusobno ne isključuju, nego spajaju na poprilično čudan način.

U psihoanalitičkim interpretacijama krimića leš je ono prazno, traumatično mjesto oko kojega se sve vrti, a samo ostaje prisutno tek kao označitelj kojemu naknadno treba pridodati označeno. Ovdje je leš povod priči koja se u cijelosti bavi problemom sjećanja, pamćenja i zaborava — rekonstrukcija zločina povod je za rekonstrukciju biografije, odnosno biografija glavnih junakinja koje su sve redom osamljene i od vlastite prošlosti napuštene starice. Smještanje priče u Beč dakako nije slučajno; sav onaj mentalni instrumentarij koji vezujemo uz pojam tog grada svodi se na sliku davno umrla, nepostojećeg svijeta, na sliku grada koji je metafora prošlosti, svojevrstan grad muzej koji je tek eskapistička slika davnih vremena, ali nipošto mjesto na kojem se odvija život. Zato je i pripovijedanje Irene Vrkljan usporeno, sentimentalno, ali nipošto patetično — likovi su uistinu stereotipni, baš kao i sva ona opća mjesta »sentimentalne topografije« (»Mislim na nešto što je specifično za Beč. Na tu čežnju za prošlošću koja se nikad neće vratiti. Ovdje vlada ta posebna melankolija, kao i poruga i tvrdoća«), no ipak se katkad osjeća ironijski odmak, poput epizode o izložbi Umjetnost i ludilo koju posjećuje Winter, ili poput diskretnog spominjanja Freuda, bečke arhitekture ili kavana u koje zalazi inspektor.

Upravo kao što su Mann ili Brodski kroz dušu Venecije savršeno ocrtali model »unutrašnje« metafore te način pisanja prilagodili mentalnom i duševnom aparatu koji se nalazi u pozadini, baš kao što je Calvino za potrebe »kognitivne kartografije« na neki način bio prisiljen izmisliti jezični modus, metaforički registar u kojem će ocrtavati svoje nevidljive gradove, tako je i Irena Vrkljan u svojoj prozi modelom krimića lukavo podmetnula originalnu duševnu kartografiju što funkcionira kao korespondencija unutarnjeg i izvanjskog. Tako se u posljednjoj rečenici romana pokazuje ono do čega je spisateljici u ovom djelu stalo: »Pahulje snijega padale su sve gušće i gušće a staro se stepenište iza njega bijelilo kroz taj snježni veo, sablasno poput zaborava.« Traume iz nesretnog i neispunjenog, zapravo promašenog života, praznina i hladnoća, te na kraju zaborav, već leksički upućuju na introspektivni tip proze, koja s krimićem nema ništa zajedničko. Ovaj je žanr autorici bio vrlo važan samo iz jednog bitnog razloga — u njemu se nešto istražuje, prekapa se po prošlosti, a baš kao u film noireu, ta je prošlost uvijek traumatična i teška. Konačna svrha sveznajućeg pripovjedača (u tradiciji realističkog romana) nije prokazati ubojicu, nego ispričati priču o životima koji su bili mrtvi davno prije tjelesne smrti; ispričati priču koja bi bez svog pripovjedača ostala zametena i nevidljiva, naposljetku zastrta zaboravom. U tom je smislu ovaj krimić ponajprije štivo za kasne noćne sate, a ne za ležerno čitanje na plaži. Ukoliko se ipak odlučite za to drugo, Chandler je i dalje najbolji izbor.

Tonči Valentić