Danski kipar daruje Futuro

Danski kipar daruje Futuro

Budući da se u Zagrebu u srpnju 2001. održava 86. svjetski kongres esperantista, gdje se očekuje više od 3.500 sudionika iz cijeloga svijeta, Hrvatski savez za esperanto, kojemu je na čelu predsjednik Dalibor Brozović i tajnica Spomenka Štimec, došao je na ideju da se u taj spomen postavi skulptura Jespera Neergaarda u Zagrebu

Organizirani esperantski savez u Hrvatskoj postoji od 1907. godine. U trinaest regionalnih organizacija diljem Hrvatske danas tim jezikom govori nešto više od tisuću ljudi. Manje je poznato da je do danas na esperantu tiskano Šenoino Zlatarevo zlato (1911), Šimunovićev Alkar (1926) i da je tim putem dospio u Kinu, gdje je preveden na kineski. Isto su tako i Donadini, ali i Gavran, preko esperanta završili na perzijskom. Ima još dosta hrvatskih knjiga prevedenih na esperanto, ponajprije zahvaljujući entuzijazmu zaljubljenika u taj međunarodni, Zamenhofov jezik. Najveće ime hrvatskog esperanta, prof. Ivo Lapenna (1909-1987), svjetski priznati esperantist, cijela dva desetljeća bio je dominantna figura esperanta. Njegovo prijateljstvo s danskim kiparom Jesperom Neergaardom kulminiralo je 1987. u Grazu na postavljanju Neergaardove skulpture Espero na Esperanto Platzu u povodu stogodišnjice jezika. Neergaardov otac Paul bio je veliki danski esperantist.

Budući da se u Zagrebu u srpnju 2001. održava 86. svjetski kongres esperantista, gdje se očekuje više od 3.500 sudionika iz cijeloga svijeta, Hrvatski savez za esperanto, kojemu je na čelu predsjednik Dalibor Brozović i tajnica Spomenka Štimec, došao je na ideju da se u taj spomen postavi skulptura Jespera Neergaarda u Zagrebu.

Jesper Neergaard, danski kipar, rođen 1939, samostalno je izlagao u Danskoj, Nizozemskoj, Italiji, Švedskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Japanu, Brazilu... Njegove skulpture nalaze se u javnim prostorima i muzejima Los Angelesa, Pariza, Milana, Atene, Săo Paula, Tokija. U privatnim zbirkama Neergaard se nalazi gotovo posvuda. Jesper Neergaard je kipar neosporno prepoznatljiva opusa, jakih obrisnih linija, snažnih prodiranja prostora u volumen, istančana smisla za dimenziju i harmoniju u skulpturi.

Radeći u kamenu, Neergaard se rijetko odriče njegovih svojstava i itekako ih naglašava. Njegova kvaliteta oblikovanja sastoji se u mogućnosti izražavanja jakosti koja leži izvan vremena i prostora pa se time i njegova najmanje skulpture čine kao spomenici. Kamenolomi Italije njegov su najčešći studio.

Neergaard je tako, zahvaljujući prijateljstvu sa ženom pokojnoga Lapenne, uspio napraviti projekt skulpture Futuro koju bi darovao gradu, a u sklopu svjetskog kongresa dogodine. U opisu projekta stoji da je Neergaard zamislio skulpturu u bijelom kararskom mramoru, dimenzija 250 x 160 x 80 cm. Ime skulpture Futuro smislio je Ivo Lapenna još 1987, kada je ideja o skulpturi začeta. Kompozicija skulpture sastoji se od deset uspinjućih oblika, koji se međusobno nose i podupiru, oblikujući jedinstvo koje se do sredine sužuje, a prema vrhu blago proširuje. Njezina višeslojnost izražava se u dvjema jednako vrijednim cjelinama koje se stapaju u jednu. Strukturalnost skulpture i njezina jedinstvenost međusobno se nadopunjuju. Stoga njegove skulpture najčešće i upotpunjuju okoliš u kojem se nalaze. Kako Neergaard ističe: »Futuro treba izraziti osjećaj slobode, veselja, prijateljstva, razumijevanja i nade u budućnost.« Kipar je projekt obogatio bazom od norveškoga, bergenskog, zelenog granita.

U razradi svog projekta točno je precizirao financije koje su potrebne da se projekt uspješno privede kraju. Od kupnje četiri kubična metra kamena u kararskom kamenolomu, njegovu transporta do unajmljene radionice u blizini, potrebne mehanizacije pri utovaru i istovaru, alata i ostalog potrebnog materijala pa sve do pakiranja i prijevoza gotove skulpture u Zagreb. Neergaard je izračunao da bi to trebalo stajati otprilike sto i dvadeset tisuća danskih kruna ili gotovo jednako toliko hrvatskih kuna. Izdaci koje nije ubrojio u troškove jesu inskripcija na bazi, priprema baze, uporaba mehanizacije u Zagrebu te porezi i carine. Ako bi se sve događalo po planu, skulptura Futuro mogla bi stići u Zagreb u ljeto 2001. godine na dogovorenu lokaciju. Štoviše, na kiparevoj internetskoj stranici Futuro je već ubilježen kao zagrebačka realizacija.

Kako s financijama? Je li svota od trideset tisuća njemačkih maraka previše za ovaj grad i državu ili se još može naći dobrih duša koje cijene umjetnost? Ima li načina da se pokrenu razna državna ministarstva ili nova gradska uprava? Možda bi sponzorstva pomogla? Vjerojatno se svi pitaju može li sve skupa proći jeftinije? Možda i može, ukoliko Danca pozovemo na Brač, neka radi s bračkim kamenom u Povljama ili Pučišćima. Mogućnosti su višestruke, volje imamo, pitanje je samo novac. No, nije li on danas, nažalost, svagdje pitanje...?

Marko Kružić