CD MOZAIK

Dakle, ovakvih country-bendova ima u Sjedinjenim Američkim Državama na bacanje. I što to znači? Da nemaju pojma? Ne. To znači da je takvih country rock-grupa mnoštvo, ali i da im je kvaliteta izvedbe visoka, a produkcija poslovično odlična. Najveći su problem pjesme. Naime, jer kao i svuda po svijetu, tako ni tamo gdje je produkcija najveća, nisu baš horde autora koji uvijek rade velike pjesme. Na ovoj osamljenoj pečenjari dečki su se sastali da drink som beer i čoking bout prošlim ljubavima i sličnim nezgodacijama. Album je prepun balada i polulaganih pjesama i tek tu i tamo iskrsne i nešto življe. Ali takva je valjda bila atmosfera u lokalnoj ćevabdžinici. Kao i većina kantrijaša što se žele prodati i u Europi, i oni su svoj najveći hit Amezed napravili u dvije verzije. Jednu za američko, a drugu za staro kontinentalno uho. Tu dosjetku (vraga je to dosjetka, lova je u igri) najbolje je iskoristila Shania Twain. Ali ona je ipak druga priča. Američka Lepa Brena postala je na taj način planetarna zvijezda. Lonestarovci to neće postati. I jedna lijepa stvar. Najbolja pjesma na ploči Don't Let's Talk About Lisa jako podsjeća na radove Chrisa Hillmana i njegovih The Desert Rose Banda. I već zato album vrijedi. (Oprosti, Chris, ako sam te uvrijedio. Valjda ne čita »Vijenac« da me utuži za duševne boli.)

Najlakše je pisati o kompilacijama. Nabrojite tko je gore. Kažete sviđa li vam se ili ne i gotovo. E, nećemo tako. Ovo je zbirka toliko omiljena latino zvuka na kojoj su zastupljeni i malo drukčiji glazbenici. Primjeri: odlični The Mavericks, ludo simpatični Texas Tornados i njihovi hrvatski klonovi (nisam zaboravio Nemojte žuriti) Gustafi ili Linda Ronstad. Ploča je idealna za ljetni ugođaj. Evo recepta. Ispod prozora postavite plastični stol i stolce. Naložite roštilj. Priredite dva metra krmenadla, tri kile vratine (masnije), nešto pečenica i ćevapa, mladi luk i bačvu vina i fiesta može početi. Zašto sam rekao ispod prozora? Zato da na nj stavite zvučnike i prepustite se plesanju uz spomenute i prave latine Gilberta Gila ili da cupkate uz pjesmu Maqs Que Nada. Gilberto je snimio, moram spomenuti, legendarnu pjesmu Boba Marleya Stir It Up. Mislim da se Bob ne vrti u grobu. Pazite samo da na zabavu ne pozovete hevimetalce. U tom slučaju ne znam kako spasiti zabavu.

Ovo pismo trebate prepisati, umnožiti u pedeset primjeraka i poslati na različite adrese. Samo tako će vam se ispuniti želje. Problem: morate biti žena, crna, lijepa, dobro pjevati, odgojena u strogo patrijarhalnoj obitelji, pjevati u crkvenom zboru i nakon upisa na fakultet nametnuti se jakim producentima crne zabavne glazbe. I uspjeh je zajamčenn. Toni Braxton to je uspjelo, ne vidim razloga da ne uspije i vama. Opet mogu drljati o odličnoj produkciji, sjajnom pjevanju, višeslojno dobroj promidžbi koja je album vinula na vrhove top lista. Toni Braxton već ima nekoliko Grammyja i drugih nagrada. Hoće li ih i ovom pločom zaslužiti, može se reći: Vrlo vjerojatno. Hot (Stvarno piše hot. Valjda vruć. Što ja znam. Heat — Hot itd.) single je He Wasn't Man Enough. Pade mi na pamet stara pjesma Rya Coodera Why Don't You Try Me. Stvarno, Toni, Why... potpis slijedi na dnu stranice.

Nikada nisu zaradili velike novce. Nikada nisu bili velike zvijezde. Malo tko danas za njih zna. Ovaj dvostruki CD načinjen je po njihovu izboru i izgleda kao jedan od albuma grupe. S mnogim stvarima na prvim pločama nisu bili zadovoljni pa su ih snimali ponovno. No Mules Fool, Between Blue And Me, Burlesque, Burning Bridges samo su neki od naslova koje dobro pamtim, a vjerujem da ima i čitatelja koji ih se odlično sjećaju. Odlična glazbena skupina koja je tjerala svoje. Svirala svoju muziku. Imala svoj glazbeni credo. Nisu popuštali utjecajima. I zato su ostali poluzaboravljeni. Ovaj CD vraća ih tek nakratko u život. Kao podsjetnik da se i prije svirala samosvojna glazba bez obzira na pritiske medija i menedžera. Izvanredan opus, ali samo za odabrane. Tko ne želi slušati dulje da bi razumio, bolje neka i ne sluša. Dobro je opet čuti Family. Ima nas barem trojica koji tako mislimo.

Kada sam čuo za grupu, najprije nisam uočio ono Twenty pa sam pomislio da je riječ o staroj rockabilly-grupi koja je nekoliko puta svirala u Zagrebu (Midnight Dynamos) i čak snimila jedini koncertni album u Kulušiću koji na kraju niti jedna naša kuća nije htjela objaviti. A dečki su tražili samo malo novca i dali prava za cijeli svijet. Znam pouzdano jer sam bio koproducent albuma s pjevačem Grahamom Fentonom i kasetu imam skrivenu u kući. No, to nisu ti. Matchbox Twenty imali su i boljih trenutaka. Kao da je veliki hit Smooth koji je njihov pjevač Rob Thomas načinio sa Santanom uništio kreativnost grupe. Jednostavno na ovom albumu se nemate za što prihvatiti i grupi bi bilo dobro da ode na odmor. Bez obzira što se single Bent vrti, ni on nije nešto posebno. Na CD-u su snimljeni spotovi itd. Potrebno vam je računalo. No, ni to ga ne spašava.

Neil Young je uvijek bio nostalgičan. Sada, čini se, više nego prije. Uspomene i uspomene. Pjesma Buffalo Springfield Again kao da poziva staro društvo da se okupi u grupi istog naziva (bez onoga Again) i počnu svirati kao mladi i rokeri u rock'n'roll bandu. Young je imao različite faze, ili bolje reći cikluse, u svome stvaranju. Upuštao se u eksperimente, ali se uvijek ciklički i reciklički vraćao izvorištu uspjeha (Buffalo Springfield ipak je bio rock-bend) akustičnoj gitari, usnoj harmonici i baladama. I takav je ovaj album. Uz stare prijatelje Russela Kunkela, koji svira bubnjeve, i Donalda »Ducka« Dunna na bas-gitari u pjesmi Red Sun pomažu mu pjevati i stare prijateljice Emmylou Harris i Linda Ronstadt. Neil se umorio i zaželio mladosti. Možda na sljedećem albumu to zaista i dohvati. A onda ćemo pričati o odličnoj ploči. Ovako samo o naznakama nečeg dobrog.