Brijuni

Brijuni

neiskorištena oaza

Ako je jedan čovjek u petnaestak godina od zapuštena otoka uspio napraviti poželjno odmaralište za europsko plemstvo i bogataše, bilo bi žalosno da današnji nacionalni park s još postojećim Kupelwieserovim hotelima padne na niže grane negoli u vrijeme upornog i marljivog Austrijanca

Današnje hrvatske asocijacije

Asocijacije prosječno informirana stanovnika Hrvatske na riječ Brijuni su — političari, bogataši, prevaranti...

A to istarsko otočje sa svojim prirodnim i kulturološkim značajkama ima dovoljno ljepote ne samo da ispuni potrebe nekolicine domaćih političara ili financijaša, ono je oaza mira i ljepote dostojna vrhunske svjetske duhovne elite.

Sa svojom blagom mikroklimom, autohtonim primorskim hrastom — crnikom, maslinama i crnogoricom, sa šljunčanim plažama i dramatičnim stijenama, s jedne strane, s otiscima stopa dinosaurusa, razvalinama starorimskih utvrda i vila, sa slikovitim kamenolomima iz kojih je izrastala Venecija, s tvrđavama iz 19. stoljeća, ovo otočje pruža hranu i za one željne ljepote prirode i za one željne kulturnih istraživanja.

Stari su Rimljani znali zašto su odabrali najveći brijunski otok za izgradnju svojih ljetnikovaca. Blizina kopna, lijepe plaže i umjerena klima pružali su idealne uvjete za raskošne vikendice staroga stila.

Kroz nadolazeća stoljeća otoci su povremeno bili iskorištavani u vojne svrhe, povremeno su s njih odvozili i kamen i drvo, a često su bili i zaboravljani.

Vizija starog Austrijanca

Kada je austrijski industrijalac Paul Kupelwieser otkupio otočje 1893, nalazilo se tamo malo siromašno naselje čiji su se stanovnici bavili ribarstvom i sječom drva, a otokom je vladala malarija.

Bilo je to vrijeme intenzivnog razvoja teške industrije diljem Europe.

Kao jedan od najvećih europskih industrijalaca i inovatora toga doba Kupelwieser je stekao priličan kapital. Nudile su mu se prilike za ulaganje u ljevaonice čelika i industriju željeza, no on je imao druge planove.

Putujući Europom nailazio je na ljude koji su kupovali zemlju, isušivali močvare, gradili plantaže i nalazili zadovoljstvo u rezultatima svoga rada. Budući da je i sam bio inovator i poduzetnik koji je volio izazove, odlučio je pod stare dane kupiti komadić austrijskoga juga i učiniti ga boljim nego što je dotada bio.

Netko bi mogao tom velikom čovjeku zamjeriti njegovo izrazito domoljublje. Danas, naime, znamo da su to bila posljednja desetljeća Austro-Ugarske, no u času kupnje Brijuna austrijski industrijalac to nije mogao znati. On je vidio Brijune kao izazov pretvaranja neiskorištena i malaričnog otoka u koristan komad zemlje koja će njemu i njegovoj djeci osigurati budućnost.

Znao je da uloženi kapital za života neće uspjeti povratiti, no nadao se da će kroz taj veliki podvig ostvariti barem skromnu rentu za svoje stare dane.

Malo-pomalo, uz mukotrpne korake na poboljšanju života na otoku i uz pomoć moćnih prijatelja, shvatio je da bi se tu moglo izgraditi europsko stjecište aristokracije, umjetnika i poslovnih ljudi.

Veličina njegove vizije, njegova vještina i upornost da je ostvari gotovo da prelaze sve ljudske granice, a kamoli one nacionalne. U dva desetljeća uporna rada na otoku uspio je uz mnoge financijske i druge poteškoće ostvariti svoj, kako bi mnogi danas rekli, ludo hrabri pothvat.

Od vizije do realizacije

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kada je tehnologija bila daleko slabija od današnje, izgradio je prostranu luku, sedamdeset kilometara cesta i putova, nasuo močvarna područja, uz pomoć dr. Kocha i njegove liječničke ekipe uspio je suzbiti malariju, doveo je cijevima vodu s kopna, izgradio je hotele koji u adaptiranu obliku i danas primaju turiste. Prvi na svijetu uveo je turistički brod na naftu.

Povrh svega, planskim krčenjem makije i sadnjom desetaka tisuća borova, čempresa, palmi i ostalog drveća te nastanjivanjem jelena, zečeva, vjeverica i paunova stvorio je bajkovitu sliku Velikog Brijuna.

Alojz Čufar, poznati istarski šumarski stručnjak, kojega je stari Austrijanac izrazito cijenio, pomogao mu je ostvariti jedinstvenu pejzažnu arhitekturu u kojoj se smjenjuju zeleni tepisi livada i proplanaka s borovim, hrastovim i lovorovim šumama, a široki putovi vode kroz sjenovite kamenolome.

Administracija ne vjeruje vizijama

Poput svih velikih vizionara, i Kupelwieser je imao problema s administracijom i vlastima svoje zemlje. Oni su smatrali gradnju osamdeset kilometara raznih putova diljem otoka velikom rastrošnošću pa su ga visoko oporezivali (citat iz autobiografske knjige Iz sjećanja starog Austrijanca — Brijuni): »Po svemu se čini da se rad na općem dobru u Austro-Ugarskoj još dugo neće cijeniti — a to je izvor posvuda prisutne zaostalosti...«

Paul Kupelwieser umro je u Beču 1919, ubrzo nakon raspada svoje velike domovine. Njegova žena i sin Karl pokopani su na Brijunima.

Brijuni danas

O politizaciji i mistifikaciji Brijuna u drugoj polovici 20. stoljeća nije potrebno mnogo govoriti. Spoj nacionalnoga parka s ljetnom rezidencijom predsjednika i visokih političara te vojnim postajama, s jedne, i elitnog turizma, s druge strane, pokazao se nerealnim.

Danas su hoteli više prazni negoli puni. Za većinu su ljudi iz Hrvatske nedostupni, a za većinu stranaca nepoznati. O elitnom turizmu ne može biti govora dok se hoteli ne urede i ne podignu barem na onu kategoriju pod kojom se reklamiraju.

Ako je jedan čovjek u petnaestak godina od zapuštena otoka uspio napraviti poželjno odmaralište za europsko plemstvo i bogataše, bilo bi žalosno da današnji nacionalni park s još postojećim Kupelwieserovim hotelima padne na niže grane negoli u vrijeme upornog i marljivog Austrijanca.

Brijuni sutra

Znanstvenik Robert Koch, pisci Thomas Mann i James Joyce, Franz Ferdinand, austrougarska prijestolonasljednica Elizabeta, Indira Ghandi, kraljica Elizabeta II, predsjednik Egipta Naser, japanski prijestolonasljednik Hirohito, glumci poput Sofije Loren, Elizabeth Taylor, Richarda Burtona, da spomenemo samo neka imena, svi su oni šetali brijunskim stazama, bilo kao gosti velikog Austrijanca ili kao gosti predsjednika Tita, koji je na otočju imao svoje ljetne rezidencije.

Treba li ubuduće nastojati dovesti na otoke suvremenoga čovjeka željna ljetne zabave i avanture? Ne, jer će za njega, koji od života traži nešto drugo, ta smirena ljepota flore i faune ubrzo postati dosadna. Možemo mu izgraditi kockarnice i diskoteke, no to ne bi bilo dovoljno da ga dulje zadrži, jer ne bi bilo kompetitivno s drugim mjestima specijaliziranim za zabavu, a narušilo bi ovu oazu mira.

Predodžba Brijuna — autorsko djelo

Već se za Kupelwiesera može reći da je bio preteča ekološkoga pokreta. Zasićen svakodnevnim intenzivnim poslom u teškoj industriji stvorio je zelenu relaksirajuću oazu za umorne Europljane svoga vremena. Zar danas takvih nema?

Hoće li oni koji će raspravljati o budućnosti otoka imati na umu da su Brijuni fantastična realizacija gotovo iracionalnog projekta? Osim što su djelo Prirode, oni su isto tako i autorsko djelo, djelo materijalizirane vizije pejzašnog arhitekta i investitora, djelo znanja, upornosti i tvrdoglavosti. Uspješnih realizacija takvih razmjera nema mnogo na svijetu. Od zapuštena otoka koji je bio gotovo opasan po život stvoreno je odmaralište za koje je kretao poseban vagon iz središta Europe, iz Beča.

Vizija tih razmjera ima snagu privući na otok europsku i svjetsku duhovnu elitu koja će znati cijeniti duh čovjeka u bajkovitu krajoliku kojim caruju stoljetni borovi. Kupelwieserova vizija utjelovljena u sjenovitim stazama uz more mogla bi nadahnuti pisce, slikare, kipare, kompozitore ili znanstvenike na stvaranje velikih djela — kao što je činila na početku 20. stoljeća.

I konačno — kako je Davos, kao odmaralište uronjeno u prirodu, postao svjetsko središe ekonomskih vizija, tako bi i Brijuni, s mnogo prava, mogli imati sličnu ulogu na svjetskoj sceni.

Višnja Anić