Zastave

Ima jedan trenutak kad svaka, baš svaka ulica postaje lijepa, kako god izgledala u svome svakodnevnom životu, i koliko god možda bila i objektivno ružna. To je onda kad dođe kakav blagdan i kad se na krovove i pročelja povješaju zastave: tada sve treperi od boja, tada prolaznikova noga i protiv volje gazi življe i odmjerenije, tada i najmrgodniji ljudi počinju tiho pjevušiti, a svakomu se čini da je nebo plavo, pa makar padala i kiša. Može se čak tvrditi da se tu ne radi tek o subjektivnom dojmu nas, običnih ljudi, jer već se mnogo puta događalo da slikari koji slikaju ulicu izaberu baš onaj trenutak kad na njoj vise zastave. A to dokazuje da je tada ulica — svaka ulica — vrijedna umjetničke obrade, da je, dakle, doista lijepa. Zanimljivo bi bilo znati što je čini lijepom.

Jer, teško je povjerovati da su zastave toliko moćne u estetskom pogledu. Govoreći strogo likovno, zastave su tek komadi šarene tkanine: broj njihovih boja je ograničen, a osim toga, i kombinacija tih boja stalno se ponavlja. To jednostavno nije dovoljno da samo po sebi proizvede onu količinu ljepote koju mi u takvim trenucima vidimo i osjećamo. A ipak, nema nikakve sumnje da je proizvodi, pa tako zastave uljepšavaju ulicu efikasnije od balkona u cvijeću, efikasnije od oličenih fasada, pa čak efikasnije i od razlistalih kestenova kad se u proljeće pomame s onim bijelim i ružičastim cvjetovima. Ništa se od toga ne može usporediti s učinkom što ga daju zastave.

Država sve to, dakako, vrlo dobro zna, pa zato i zakonom propisuje da se ulice moraju za praznik ukrasiti zastavama. Ne, dakle, cvijećem, ne lijepim pročeljima ni kestenovim krošnjama, nego upravo zastavama: zna država da one najbolje obavljaju taj posao.

No, zna li ona i zašto je tako? Uostalom, možda je to pitanje odviše složeno, a da bi ga država pošla rješavati. Onaj tko ga je uočio, tko ga je kao pitanje doživio, mora se oko njegova odgonetanja potruditi sâm. Što takav prolaznik (dok hoda ulicom slušajući lepet zastava na vjetru kao lepet krila mnogobrojnih ptica) može sam sebi ponuditi kao odgovor na to pitanje?

Može mu, recimo, pasti na pamet da je tu riječ o onome što zastave znače. One su, naime, simboli nekoga naroda i njegove povijesti. A blagdan koji se zastavama obilježava važan je datum za taj narod, pa su dakle i građani — pripadnici toga naroda — sentimentalno vezani za taj dan. Samo se po sebi razumije da oni svoju pripadnost tom narodu smatraju nečim lijepim, pa im se zato i simboli te pripadnosti — zastave — također takvima čine. I, eto osjećaja da su zastave ukrasile ulicu, da su je ukrasile tako kako je ništa drugo ne bi moglo ukrasiti. Ali, naš će pitalac brzo osjetiti da taj odgovor ne rješava sve. Jer, zastava ima mnogo, i one se neprestano ponavljaju, sve su iste. Zato može izgledati i pretjerano, pa čak i nametljivo i nelijepo da se ista poruka — povijesna i nacionalna — ponavlja baš na svakoj kući i uvijek na isti način. A opet, nema nikakve sumnje da grad sa svim tim zastavama nipošto nije ružan i odbojan, nego sasvim obratno. Čudna stvar, nema sumnje.

Tako se naš prolaznik opet nalazi na početku. Kako da odgovori na pitanje koje ga toliko muči? Nikako drukčije nego da s ulice zađe u dvorišta. Tamo će naći ključ tajne.

Jer, na dvorišnoj strani, u svakoj ulici, nalaze se balkoni i prozori, a na tim balkonima i prozorima suši se rublje. Lepršaju pelene, vijori se posteljina, lepeću gaće i potkošulje. I, ako zna gledati i ako mu je stalo do odgovora, prolaznik će shvatiti da mu i taj prizor budi nekakvo veselje. Još više, shvatit će da mu je taj vidik i te kako lijep, da je lijep gotovo onoliko koliko i ulični spektakl sa zastavama.

I, tada će mu puknuti pred očima. Shvatit će da je tu riječ o nečemu što je u književnosti odavno prokušano, bezbroj puta upotrijebljeno, pa zato i imenovano. To se zove metonimija. Metonimija je figura kod koje se jedan pojam zamjenjuje drugim pojmom, koji je s onim prvim u logičkoj vezi.

Što je, dakle, u logičkoj vezi s onim vešom na dvorišnoj strani? Pa, eto, ništa manje nego život. Jer, što znači ono rublje koje se suši? Znači da će bebe biti lijepo umotane, da će žene biti elegantne a muškarci uredni, da će svi spavati u čistom i da nikome neće biti zima. Kad vidi rublje kako leprša na vjetru, čovjek zna da tu žive ljudi, da se ti ljudi brinu jedni za druge i da im je stalo do vlastitoga života. A to je naprosto lijepo, za to nema druge riječi.

A kako je s rubljem, tako je valjda i sa zastavama. Jer, njihovo vješanje na pročelja ima istu svrhu kao i vješanje rublja na balkone. Zastave, doduše, ne vise ondje da bi se sušile, od njih nema praktične koristi. Ali, one su svejedno nalik na rublje: kao što pelene i posteljina moraju neko vrijeme provesti na vjetru, tako i zastave moraju izložiti svoje simbole čistom zraku, oku prolaznika. Moraju biti u dodiru s pravim životom, jer to djeluje blagotvorno i na ono što njihovi simboli znače. Zato nam zastave poručuju isto što i rublje: da zajednica živi, da se brine o svome napretku, da vodi računa o svojim članovima, da, ukratko, radi na održanju svojega života. A to onda ohrabruje, to stvara dojam svečanosti, to je lijepo. I, to čini svaku, baš svaku ulicu ugodnom oku.

Za blagdane — onda kad lepršaju zastave — lete iznad ulica avioni. Nekad bacaju letke, a nekad i ne bacaju, pa se ne zna zašto zapravo lete. To jest, ne zna onaj tko nije zavirio u dvorišta, kao što je zavirio onaj naš znatiželjni prolaznik. On shvaća što je posrijedi: svaki blagdan kućanice iskoriste da bi oprale nešto rublja, i ono tada po balkonima i pročeljima najživahnije vijori, kao što po ulici vijore zastave. Tako avioni lete zato da bi oni sretnici što u njima sjede mogli u isto vrijeme — odozgo, iz zraka — motriti obje strane ulice, oba svjedočanstva života: i ulično i dvorišno. Da mogu gledati i rublje i zastave.

Pavao Pavličić