Zaljubljenik u knjigu

Zaljubljenik u knjigu

Ovih smo se dana oprostili sa čovjekom koji je svojim neumornim radom zadužio ne samo hrvatsko nakladništvo nego i sveukupnu hrvatsku kulturu, koji je od sama početka svoje poslovne karijere bio vezan uz knjigu. Knjiga je bila njegova sudbina

Teško bi bilo naći neki drugi primjer čovjeka koji je od početka svoga radnog vijeka radio u istoj izdavačkoj kući, najprije kao naučnik u knjižari, zatim kao pomoćnik, pa poslovođa knjižare, pa kao šef prodaje knjiga, pa kao komercijalni direktor i, napokon, kao generalni direktor nakladničke kuće. Za sve to vrijeme Brenčun se trudio da Znanje izdaje što više dobrih knjiga i da ih što bolje prodaje, pa se borio i za pristupačne cijene knjiga i za razne oblike njihova plasiranja i reklamiranja.

Iako sam mnogo kasnije od njega, tek 1969. godine, došao u Znanje za urednika beletristike, sjećam se pokojnog Drageca, kako su ga prijatelji odmila zvali, kao poslovođe u knjižari. Već je onda nastojao besprijekorno obavljati svoj posao. Bio je vrlo vrijedan i pošten radnik kojem nije bilo ništa teško da zadovolji svakog kupca i ljubitelja knjiga. Takav je ostao do kraja svoga četrdesetogodišnjeg radnog staža.

Pretpostavljam da je najviše naučio od svoga prvog šefa, legendarnog direktora Znanja Josipa Oreškovića-Škaje, sposobna trgovca i entuzijasta pisane riječi, pa i pisca (Smrt u kući baroka), koji je u prvim poratnim godinama doslovce širio knjigu među širokim narodnim masama. Organizirao je posjete i manjim mjestima u Hrvatskoj, gdje uopće nije bilo knjižara i gdje je i dan-danas zacijelo teško doći do knjige. Održavale su se tada u tim mjestima književne priredbe na kojima su nastupali autori Znanja, književnici i publicisti, a putovalo se kombijem punim knjiga po lošim i prašnim cestama. Knjige se nisu prodavale samo za novac nego i za poljoprivredne proizvode.

U toj je ekipi tog herojskog doba prosvjećivanja našeg sela u dubokoj provinciji sudjelovao i Dragec, a s njim i neke njegove mlađe kolege, koji su poslije postali stupovi izdavačke kuće Znanje (među njima i potonji legendarni šef antikvarijata »Tin Ujević« na Zrinjevcu, Marijan Krovinović). Najbolje su se u tim prilikama prodavali priručnici, po kojima su Seljačka sloga i Poljoprivredni nakladni zavod, te najposlije, Nakladni zavod Znanje bili poznati, u prvom redu Knjiga za svaku ženu, kuharice raznih autorica, stručne knjige iz poljoprivrede i šumarstva, te prvi poratni leksikon u nas, Sveznadar, odnosno Priručni leksikon.

Prodavala su se u to doba, iako mnogo slabije, zbog čega je Znanje i zapalo u jednu od svojih mnogobrojnih kriza, i Sabrana djela Tina Ujevića, u sedamnaest pozamašnih svezaka koji su izlazili desetak godina. »Škajo« je, na žalost, relativno mlad umro, dok je još bio na čelu Znanja, a naslijedio ga je istaknuti publicist i pisac Šime Balen. Nakon njega vođenje izdavačke kuće preuzeo je inženjer agronomije Bruno Pekota, a kad se on povukao u mirovinu, na njegovo je mjesto došao Dragutin Brenčun.

U svojih 25 godina urednikovanja u Znanju najviše sam i najbolje surađivao upravo s Brenčunom. Ako sam za to vrijeme nešto korisno napravio na mjestu glavnog urednika te nakladničke kuće, to najviše imam zahvaliti dobroj suradnji s Brenčunom, koji se nikad nije miješao u moj posao, ali je bio spreman podmetnuti leđa kad god bi mi, u onim nesigurnim vremenima, zaprijetila opasnost od tadašnjih »političkih struktura«. Surađivali smo više nego dobro.

Međutim, direktor je imao mnogo više briga i odgovornosti od glavnog urednika. On je morao skrbiti i o svim drugim djelatnostima Nakladnog zavoda Znanje, a to znači o knjižarama i antikvarijatu u Zagrebu, o predstavništvima Znanja u Sarajevu i Beogradu, o trgovačkim putnicima, kojih je obično bilo po tridesetak stalno zaposlenih, o tiskari koja nije doduše u to vrijeme tiskala knjige, ali je vrlo uspješno štampala mnoge druge stvari, o administraciji koja je pratila sve te poslovne aktivnosti, o veleprodaji papira koja je također davala znatan doprinos poslovnom uspjehu Znanja te napokon i o redakciji kojoj sam ja stajao na čelu.

Neosporna je činjenica da je Brenčun bio pošten i pravedan rukovodilac, s razvijenim osjećajem za socijalnu problematiku, uvijek spreman priskočiti u pomoć svakome u poduzeću kome je pomoć bila potrebna. Stoga je uživao opće poštovanje i mislim da je ostao u lijepoj uspomeni i mnogim drugim djelatnicima Znanja, ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj. Imao je i prirodni šarm kojim je osvajao poslovne partnere kod nas, pa i u inozemstvu.

Premda je tada bilo znatno lakše poslovati nego danas, nisu ni u ono vrijeme nakladnicima cvjetale ruže. Najveće je zlo bila visoka stopa inflacije koja je gutala svu dobit i silila nakladnike da uzimaju kratkoročne kredite uz visoke kamate. Tako je i Znanje potkraj osamdesetih zapalo u težak financijski položaj iz kojeg se činilo da nema izlaza. Preživljavalo se, kao uostalom i danas. Koliko se god trsio da spasi svoj brod i održi ga na dotadašnjem kursu, glavni kormilar je na kraju doživio i gorke trenutke (»Radnički savjet« mu je, između ostaloga, izglasao nepovjerenje), tako da je posljednjih šest mjeseci radnog staža proveo u prisilnoj neaktivnosti. Brenčunu je to bilo utoliko teže što je bio navikao stalno raditi i ponašati se kao dobar domaćin, vodeći brigu i o najmanjim sitnicama i o svakodnevnim problemima uposlenika.

Uza sve te nedaće, Brenčun je još prije dvadesetak godina ozbiljno obolio pa se morao podvrgnuti i teškim operacijama. Nakon toga nije više nikad bio zdrav čovjek. Međutim, on je bio jedan od onih ljudi koji se nikad ni na što ne tuže, a najmanje na svoje zdravstvene tegobe. Štoviše, bio je sklon podcjenjivati realne opasnosti. Od njega jednostavno niste mogli čuti da mu nije dobro, da se ne osjeća dobro, da se mora malo pripaziti i malo više štedjeti na poslu. On je naprosto izgarao na svom radnom mjestu štedeći mnogo više druge nego sama sebe.

Kako je bio rođeni sportaš (u mlađim je danima dobro igrao nogomet) i borac, pravi fajter, nije se mogao pomiriti s pasivnošću pa je nastojao pomoći koliko je mogao i onima koji su ga naslijedili u Znanju. Na žalost, nova uprava te izdavačke kuće nije to znala cijeniti. Brenčun je ipak gotovo do posljednjeg daha pratio sve što se zbiva kod nas u izdavačkom i knjižarskom svijetu.

Neće biti naodmet na kraju spomenuti da je najveću potporu u životu i na poslu imao u svojoj supruzi Miri, koja je, zajedno s njim, sav svoj radni vijek također provela na odgovornim dužnostima u Znanju. (U Znanju su se, uostalom, i upoznali.) Mira nije bila samo dobra žena i majka nego i savjesna službenica, od početka do kraja svoje radne karijere. Taj je bračni par svojim stručnim i predanim radom obilježio dugogodišnju povijest Nakladnog zavoda Znanje. Bez njih se ta nakladnička kuća ne bi možda ni održala u teškim prilikama u kojima je djelovala, a kamoli postigla sve one uspjehe kojima se njeni djelatnici opravdano i danas ponose. Što bi uopće hrvatska kultura bez takvih samozatajnih poslenika?

Zlatko Crnković