U obranu autonomije i integriteta sveučilišta

U obranu autonomije i integriteta sveučilišta

Nakon svih događanja postalo je jasno da su ministru Kraljeviću Hrvatski studiji dobro poslužili za skretanje pozornosti s pravih problema katastrofalnog stanja u znanosti i visokom školstvu. A interesantno je da je ministar krenuo u svoj mandat izjavama o paralelnosti i nezakonitosti Hrvatskih studija. Nastavio je najtežim diskvalifikacijama studentskog zbora, studentskih centara, veleučilišta, sveučilišta, itd. na temelju snažnih argumenata čini se, možda, mislim, izgleda

U posljednjih nekoliko mjeseci, kada smo očekivali (i vjerovali da smo konačno i zaslužili) red, rad i disciplinu, medijska je scena prekrivena brojnim starim i novim aferama. Ali, na svaki novi usklik drž'te lopova gotovo da više nitko i ne reagira. Kao da smo postali imuni na posvemašnji kaos koji je u nas zavladao u gotovo svim segmentima i na svim razinama kulturnog, društvenog i političkog života. Smatrajući, valjda, to već normalnim, redovnim stanjem novih društvenih previranja.

Tako, na žalost, više nikoga ne čudi činjenica da se do neslućenih razmjera rasplamsao medijski rat između rektora zagrebačkog Sveučilišta i ministra znanosti. Tko je u pravu, na čijoj je strani zakon, na koji se obje strane pozivaju, i tko je kome nadležan teško je dokučiti samo iz novinskih tekstova, koji gotovo sve do danas, bez komentara, donose što je izjavila jedna ili druga strana.

A kako je u ovoj prilici riječ o iznimno važnoj sudbini autonomije Sveučilišta u nas, na koju nitko ne bi trebao ostati ravnodušan, bilo bi logično očekivati da će se konačno Vlada očitovati o tom slučaju i presječi novonastali gordijski čvor.

S najnovijim idejama ministra znanosti o dezintegraciji zagrebačkog Sveučilišta i događanjima s istodobno objavljenim natječajem, odnosno oglasom Sveučilišta i Ministarstva znanosti i tehnologije o upisu u novu akademsku godinu, situacija doista postaje još zamršenijom i apsurdnijom. Istodobno, apel što ga je Senat uputio predsjedniku države, predsjedniku Hrvatskog državnog sabora te premijeru o zaštiti autonomije Sveučilišta još je uvijek bez odgovora. Kome to zapravo odgovara? Teško je povjerovati da će itko od toga imati koristi, a šteta i ugled institucija u sporu dobrano je poljuljana.

Branko Jeren, redoviti profesor Fakulteta elektrotehnike i računarstva, na svojoj je dužnosti rektora od samoga početka svojega mandata prolazio kroz sve Scile i Haribde. U svojoj borbi za očuvanjem integriteta i autonomije Sveučilišta te njegova Senata dosad nije imao, na žalost, ni društvenu ni političku potporu. Ni ljudima koji su bolje upućeni u naša društvena i politička zbivanja nije lako razumjeti što se zapravo krije iza lavine koja se sručila na zagrebačko Sveučilište pod izlikom »slučaj Hrvatskih studija«.

Stoga ne treba čuditi što rektor, u jednom od svojih brojnih priopćenja za javnost (4. svibnja o. g.) kaže: »U sklopu svojih čestih izjava kojima redovito izvješćuje javnost što hoće a što neće dopustiti ministar se odmah, nakon što je Senat donio odluku da se iduće akademske godine neće upisivati studenti na studijskim smjerovima Povijesti, Novinarstva i Psihologije, izvolio izjasniti kako neće biti smanjivanja upisnih kvota i kako on osobno neće pristati na nultu kvotu za tri smjera Hrvatskih studija (Večernji list, 15. 4. 2000). Time se ministar stavio u poziciju nadustavnog arbitra jer je ustavno pravo Sveučilišta na slobodno unutrašnje ustrojavanje naumio ograničiti svojom ministarskom samovoljom.

Teško je razumjeti razloge nasrtaja na autonomiju Sveučilišta i odluke Senata, no ovdje treba kazati da će ako ministar pokuša ostvariti svoje prijetnje i zaista naruši autonomiju Sveučilišta, sveučilišna tijela i sveučilišni djelatnici znati, kroz domaće i međunarodne institucije, obraniti tu duhovnu vrijednost zapadne civilizacije i važnu zasadu hrvatskog Ustava«.

Na kraju, uvjereni smo da će u ovom nemilom slučaju i posve nepotrebnom sukobu oko nadležnosti rasplet ipak uskoro uslijediti te da će prevladati razum, odnosno Zakon kojega je inače teško »dvosmjerno« tumačiti.

Zbivanja oko Hrvatskih studija izazvala su brojne nedoumice u javnosti i otvorila mnoga nova pitanja, napose ona o stvarnoj autonomiji sveučilišta u nas. Ministar Kraljević, suprotno odluci Senata, ustrajao je u traženju upisa na studije povijesti, novinarstva i psihologije na Hrvatskim studijima. Toj nejasnoj situaciji svakako pogoduje i neuobičajeno oštra javna polemika između vas i ministra Kraljevića.

— Naprosto ne mogu povjerovati da je ministar ustrajao u svojoj namjeri da ignorira odluke Senata Sveučilišta u Zagrebu. Zapanjuje me njegovo ignoriranje članaka 59. i 60. Zakona o visokim učilištima. Tamo je sve jasno i precizno definirano. Odluku o upisu donosi Sveučilište »uz prethodnu suglasnost ministra glede broja studenata koji će studirati uz potporu Ministarstva«. Ministar svojom suglasnošću ne potvrđuje sviđa li mu se ili ne sviđa nešto u Odluci Senata o upisu, nego može li Ministarstvo financirati broj studenata što ga predlaže Sveučilište. Ministar ima ovlasti smanjiti zatražene kvote, ali nikako utjecati na odluke koje se tiču kapaciteta i unutrašnjeg ustrojstva Sveučilišta. A u ovom slučaju upravo je o tome riječ. Interpretacija ministarstva da je riječ o javnoj službi i da ono ne može dopustiti neupisivanje na neke studije naprosto ne stoji, jer je Sveučilište osiguralo studij povijesti i psihologije na Filozofskom fakultetu, a novinarstva na Fakultetu političkih znanosti pa je time javna služba osigurana.

Nakon svih događanja postalo je jasno da su ministru Kraljeviću Hrvatski studiji dobro poslužili za skretanje pozornosti s pravih problema katastrofalnog stanja u znanosti i visokom školstvu. A interesantno je da je ministar krenuo u svoj mandat izjavama o paralelnosti i nezakonitosti Hrvatskih studija. Nastavio je najtežim diskvalifikacijama studentskog zbora, studentskih centara, veleučilišta, sveučilišta, itd. na temelju snažnih argumenata čini se, možda, mislim, izgleda. Umjesto da se stvarno suoči s nepravilnostima tamo gdje one stvarno postoje, on je prvih sto dana proveo u rješavanju kadrovskih križaljki, smjenjujući sve po redu, od upravnih vijeća instituta do Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu. Članovi Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu razriješeni su dužnosti, zbog neizvršena posla, na zaista neprimjeren način. Bez rasprave u Saboru i uvida u izvješće njihova rada u svom mandatu. Istodobno, Nacionalno vijeće za znanost, koje je imalo zadaću pripremiti Nacionalni znanstveno-istraživački program nije ni spomenuto da postoji. Na čelu tog Vijeća je, po Zakonu, premijer, a njegov zamjenik je ministar znanosti. Kako to da, unatoč predizbornim najavama o prvorazrednoj važnosti znanosti, ministar nije potakao održavanje ni jednog sastanka u protekla tri mjeseca. Ali je zato, u akademskoj zajednici, šokantno odjeknula činjenica da je ministrova nestrpljivost za smjenjivanjem Nacionalnog vijeća našla svoje mjesto čak u Programu Vlade RH za razdoblje 2000-2004, rame uz rame sa strateškim vizijama i programom izvlačenja države iz svekolike krize.

Molim vas, recite nam, je li uopće moguća autonomija Sveučilišta koje financira država i ako jest, kako ju je moguće osigurati?

— Ona je moguća i, štoviše, uobičajena u razvijenim zapadnim zemljama te ulazi u neprijeporne civilizacijske standarde. Magna Charta Universitatum, donesena 1989. u Bologni, najvažniji je dokument suvremenih sveučilišta koji jamči njihovu autonomiju. Hrvatskim sveučilištima autonomiju osigurava Ustav i Zakon o visokim učilištima. Nažalost, ponašanja i izjave najodgovornijih dužnosnika Ministarstva znanosti i tehnologije podsjećaju na sultanske fermane kojima oni svojom milošću odlučuju hoće li ili neće dati autonomiju i je li neko sveučilište »sposobno«, što znači dovoljno poslušno da bi bilo nagrađeno autonomijom.

U kakvoj je zapravo vezi pitanje autonomije s pitanjem načina financiranja? Gdje je, u takvim prilikama, moguće uopće povući granicu autonomije?

— Plaće stižu izravno iz Ministarstva financija. Kadrovska politika vodi se na administrativnoj razini u Ministarstvu znanosti i tehnologije automatskom zamjenom za otišle ili umrle osobe ili uspješnim lobiranjem pojedinaca, dok su materijalni troškovi za poslovanje fakulteta određeni tko zna kada i kako, ali se ta tradicija uporno nastavlja iz godine u godinu. Slično je i s investicijama gdje Sveučilište također nema utjecaja u odlučivanju pa i ne čudi da je Muzička akademija tolike godine bez zgrade.

Ne bi li bilo logičnije da jedna takva velika i razvedena institucija kao što je Sveučilište ima svoju posebnu stavku u državnom proračunu?

— Svakako. Sveučilište u Zagrebu više se godina zalaže — nažalost bez razumijevanja Ministarstva i Vlade — za svoju posebnu stavku u Državnom proračunu. Još 1998. Senat Sveučilišta u Zagrebu donio je načela za izradu proračuna i nedvosmisleno je zatražena posebna glava u proračunu. Osim javne potpore bivše ministrice Žic-Fuchs ministarstvo se zapravo nije ni osvrnulo na naše traženje. I ministar Kraljević je ove godine potpuno ignorirao naše konstruktivne prijedloge. Ministar je bez sazivanja Vijeća za novčanu potporu — čiji mandat još ničim nije osporio — potpuno samovoljno predložio Vladi i Saboru prijedlog proračuna i time izravno ignorirao i postojeći Zakon. Ohrabrujuće je da je nedavno Saborski odbor za naobrazbu podržao ideju posebne proračunske glave za sva hrvatska sveučilišta pa se može očekivati da bi se u idućem proračunu to moglo i ostvariti. Nažalost, ne samo što ministar za to nije pokazao razumijevanje nego je takvu, inače u Europi uobičajenu financijsku autonomiju sveučilišta, proglasio »Jerenovim alibijem za novčane malverzacije«, odnosno »pranjem novca« ili »pokrovom za curenje državnog proračuna«.

Zanimljivo je da ste i vi svojedobno bili na dužnosti ministra znanosti, a danas obnašate dužnost rektora Zagrebačkoga sveučilišta. Posve je očigledno da se mnogi važni poslovi i problemi u tim dvjema funkcijama preklapaju pa se s pravom danas postavlja pitanje tko je zapravo kome nadležan? Kako vi vidite i tumačite te dvije važne funkcije i pitanje njihove nadležnosti?

— Hrvatski Ustav i hrvatski zakoni te europska regulativa i praksa jasno razgraničuju nadležnosti države i sveučilišta. Kao rektor Sveučilišta u Zagrebu, polazim od tog razgraničenja i zalažem se za ostvarenje autonomije sveučilišta te svih standarda koji proizlaze iz dokumenta Vijeća Europe. Dopustite mi kratki citat iz završnog izvješća Programa zakonodavne reforme u području visokog školstva i znanosti: »Akademske institucije imaju autoritet i odgovornost za unutarnje ustrojavanje, izbor dužnosnika, izbor i promociju profesora, određivanje nastavnih programa, za politiku upisa i izbora studenata sukladno propisanim standardima i postupcima, dodjelu zvanja i diploma, predlaganje i ustanovljavanje proračuna unutar definiranih vladinih sredstava, i za ostvarivanje dodatnih prihoda unutar općih preporuka ministarstva«.

Pitanje uspostavljenih kriterija za vrednovanje pojedinoga posla u struci, odnosno znanosti, također je vrlo diskutabilno. Kako je moguće pod zajednički nazivnik povući crtu u istraživanju, primjerice, domaće povijesti i književnosti, ili germanistike i anglistike, s fizikom, kemijom ili elektronikom? Kako je uopće moguće pretpostaviti da će neki strani stručnjak, zbog potrebne međunarodne recenzije, biti bolji i pouzdaniji od našeg? U vrednovanju takvoga posla treba biti realan. Stoga se s pravom postavlja pitanje nije li zapravo humanistička znanost u nas u znatno nepovoljnijem položaju od prirodnih?

— Razumljivo je da nije moguće vrednovati različita područja znanosti na isti način. To je i razlogom što su svojedobno tzv. Područna vijeća Ministarstva znanosti definirala različite minimalne kriterije u izboru znanstvenika u različitim znanstvenim područjima. Osnovna treba biti briga za kvalitetu. Činjenica je da u prirodnim znanostima odavno postoji mogućnost usporedbe sa svijetom i međunarodnog vrednovanja, međutim i mnogi naši znanstvenici iz područja humanističkih znanosti međunarodno su prepoznati i time dokazuju da su visoki kriteriji mogući i u humanističkim znanostima. Složio bih se da su humanističke znanosti u nepovoljnijem položaju jedino zbog relativno malog postotka u ukupnom financiranju hrvatske znanosti. Članovi prvog Nacionalnog vijeća za znanost prisjetit će se kako sam se osobno zalagao da se taj udio poveća, ali Nacionalno vijeće tada to nije prihvatilo i ostalo je pri dotadašnjoj raspodjeli.

Je li vam uopće poznato da kriteriji u nas na fakultetima nisu svugdje jednaki i da se na pojedinim zagrebačkim fakultetima, za eventualan potreban prelazak s drugih srodnih fakulteta u zemlji, ne priznaju pojedini ispiti. Ako se sve to dobro zna, što je moguće učiniti da se ostvari i osigura potrebna razina znanja sveučilišnih nastavnika? Postoji li uopće mogućnost provjere sveučilišnih kadrova?

— To je poznato i meni. Sveučilište u Zagrebu predstavlja udrugu vrlo nezavisnih fakulteta i takve su pojave moguće. Zalaganjem za integrirano sveučilište osigurala bi se i ujednačenost kriterija na pojedinim fakultetima. Stvarnom autonomijom sveučilišta glede kadrovske politike omogućio bi se ujednačeni i kvalitetniji izbor nastavnika, primjeren izvrsnim sveučilištima.

Pred nama je i uključenje u Europske integracije što, naravno, pretpostavlja i uključenje sveučilišta te prihvaćanje međunarodnih standarda. Što to za nas znači i koliko smo za taj važan korak uopće spremni?

— Pred nama je i veliki posao usklađivanja našeg sveučilišnog sustava s europskim. Pritom je olakšavajuća okolnost da su pred sličnim poslom sva europska sveučilišta. Naš problem je fragmentiranost sveučilišta i nekompatibilno ustrojstvo. U svim oblicima europske suradnje komunicira se izravno sa sveučilištem kao cjelinom. Naše Sveučilište već je snažno iskoračilo uvođenjem europskog sustava prijenosa bodova (ECTS — European Credit Transfer System). Ovaj naš potez je dobro prihvaćen u Europi iako nas upozoravaju da nas u ovom poslu još očekuje i veliki napor u harmonizaciji naših nastavnih planova i programa kako bi naš ECTS zaista bio i prihvaćen u Europi.

Molim vas da našim čitateljima pojasnite kako funkcionira Uprava Sveučilišta te kakav je odnos između senata, rektora i upravnoga vijeća Sveučilišta. Tko čini Senat i kako se bira Upravno vijeće? Jeste li zadovoljni ostvarenom suradnjom?

— Zadaće i odnosi rektora, Senata i Upravnog vijeća jasno su definirani Zakonom i Statutom Sveučilišta. Ovih dana moguće je pročitati raznorazne napise po kojima je rektora Jerena postavio Pantovčak jer je bio Tuđmanov favorit, napise po kojima su naša fakultetska vijeća i dekani postavljani od HDZ-a itd. Dakle, dekane biraju fakultetska vijeća tajnim glasovanjem. Članovi Senata su svi dekani naših akademija i fakulteta te šest članova Studentskog zbora. Upravno vijeće ima 12 članova koje imenuje Sabor od čega polovicu na prijedlog sveučilišta, a polovicu na prijedlog ministra. U razdoblju od kada obavljam dužnost rektora Senat je, uz redovne zadaće, proveo niz tematskih rasprava u kojima je definirana svojevrsna strategija Sveučilišta u Zagrebu. Senat je raspravio na najvišoj stručnoj i demokratskoj razini mnoga važna pitanja vezana uz proračun, kadrovsku politiku, izbore u zvanja itd. Za naš Senat je zato uvredljv nedavni istup pomoćnika ministra, dr. Polšeka u kojem se on pita je li naš Senat sposoban djelovati kao senat jednog autonomnog sveučilišta. U Upravnom vijeću su uglavnom profesori našeg Sveučilišta i moram reći da daju snažnu potporu djelovanju rektora i Senata.

Kako komentirate opaske ministra Kraljevića da ste za rektora izabrani kao kandidat i favorit predsjednika Tuđmana?

— Javnost mora znati da me kao kandidata za rektora Sveučilišta u Zagrebu nisu predložili pojedinci, a pogotovu ne Pantovčak ili predsjednik Tuđman, nego fakultetska vijeća i to Fakulteta elektrotehnike i računarstva, Fakulteta prometnih znanosti, Fakulteta strojarstva i brodogradnje, Filozofskog fakulteta — Humanističke znanosti, Geodetskog fakulteta, Građevinskog fakulteta, Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta, Stomatološkog fakulteta. Važno je kazati da me je tada predložilo i fakultetsko vijeće Prirodoslovno-matematičkog fakulteta — Matematički odsjek čiji je inače dugogodišnji dekan (od godine 1991. do nedavna) bio upravo prof. Kraljević koji je, poznato je, bio protukandidat u izboru za rektora profesoru Šunjiću. Stoga sam začuđen takvim komentarom ministra Kraljevića. Nije li time ipak možda bila najavljena smjena i rektora koja bi se uklopila u model serijskih smjenjivanja koji provodi ministar Kraljević?

Akademska javnost dobro zna da je, u doba dok sam obnašao dužnost ministra znanosti i tehnologije, sva moja energija bila posvećena probitku znanosti i visokog školstva, a da je moje političko angažiranje bilo na protokolarnoj razini. Uvjeren sam također, da se široka javnost dobro sjeća da sam prije nastupa na dužnost rektora zamrznuo stranačke funkcije i aktivnosti za razliku od ministra Kraljevića koji je preuzeo značajne stranačke dužnosti i aktivnosti upravo nakon što je imenovan ministrom znanosti. U sukobu stranačkog i znanstvenog interesa u pravilu nastrada interes znanosti što pokazuje i najnoviji primjer proslave 25. obljetnice osječkog Sveučilišta na kojoj se ministar znanosti nije stigao pojaviti zbog istodobnog slaganja kadrovskih križaljki za zagrebačku gradsku upravu. Time je zapravo nastavio poznatu praksu marginaliziranja i političkog omalovažavanja znanosti. Te činjenice jasno ukazuju na naš dijametralno suprotan stav prema autonomiji sveučilišta i uvažavanju znanosti.

Prema nekim mišljenjima, zagrebačko je Sveučilište preveliko, mnogi tvrde da tako velikog i složenog sveučilišta uopće nema u Europi. Koji su razlozi da je to tako?

— Sveučilište u Zagrebu doista je veliko sveučilište. Ima 63000 studenata na 32 akademije i fakulteta. U Europi, naravno, postoje i veća sveučilišta, ali s manje fakulteta i bitno drukčijim ustrojem. Naš problem je da vučemo nasljeđe prošlosti. Razbijeni smo na fakultete koji su izrazito neovisni u svakom pogledu.

U ranije citiranom izvješću Vijeća Europe ta je činjenica čak tri puta spomenuta kao najveći problem u ustrojavanju sveučilišta sukladno europskom modelu. Model poput našeg zadržale su tek zemlje na području bivše Jugoslavije. Dopustite mi još jednom citirati spomenuto izvješće Vijeća Europe. U njemu doslovce stoji: »Što je jednom bilo uvedeno slijedom pseudo-argumenta da bi se stimuliralo, podjelom rada, razne sektore centralno planiranog gospodarstva, bilo je zapravo zamišljeno kao, ništa drugo do razbijanje zadnjeg snažnog centra virtualnog otpora, osim katoličke crkve i nacionalnih protestantskih crkava (izvješće je pisano za sve postkomunističke zemlje)«.

Rješava li taj problem inicijativa da se Sveučilište u Zagrebu podijeli na dva ili više sveučilišta koju je nedavno pokrenulo Ministarstvo znanosti i tehnologije?

— Ta inicijativa, nažalost, nije usmjerena na rješavanje problema, pa sam je stoga i nazvao destruktivnom. Usmjerena je prema sasvim drugim ciljevima i zapravo, nakon što je splasnuo medijski interes za Hrvatske studije, ministar njome želi sveučilišnu zajednicu zaokupiti novim lažnim dilemama. Zar doista postoji dilema treba li 330 godina staro sveučilište razbiti na nekoliko manjih i upropastiti taj tradicijski kapital? Ali nametanje takve lažne dileme može veoma uspješno prikriti činjenicu da ministar nema strategiju ni koncepciju razvoja visokoga školstva. Dva ili više sveučilišta u Zagrebu, potakla bi nove ambicije svakog od njih i uskoro bismo u Zagrebu mogli očekivati puno više od 60000 studenata.

Svakom bi ministru zato morao biti glavni strategijski cilj jačanje sveučilišta u Splitu, Rijeci i Osijeku, a ne otvaranje novih sveučilišta u Zagrebu. Jaka sveučilišta izvan Zagreba jedino su jamstvo ravnomjernog gospodarskog, demografskog i kulturnog razvitka Republike Hrvatske.

Glavni problem zagrebačkog Sveučilišta — na koji stalno upozoravaju europske institucije, a napose stručnjaci iz Vijeća Europe — predstavlja njegova dezintegriranost. Razbijanje Sveučilišta na nekoliko manjih značilo bi dovršavanje procesa dezintegracije. Rješenje stoga nije u razbijanju nego u integriranju Sveučilišta.

Treba napomenuti da je proces integracije u tijeku te da su znatni pomaci u tom smjeru učinjeni u vrijeme mog mandata, o čemu svjedoče senatski dokumenti. Činjenica je također da se pri tome dosljedno poštivalo načelo subsidijarnosti, jedno od temeljnih načela mog rektorskog programa, što je učvrstilo međusobno povjerenje i dovelo do visokog stupnja zajedništva. Naravno da je do pune integracije i europskog ustrojavanja Sveučilišta preostalo još mnogo temeljitog posla i dobro promišljenih poteza.

Nerijetko se čuje da je rektorova funkcija danas svedena na simboličnu, jer da pravu moć imaju dekani, posebice oni koji znaju uspostaviti dobre izravne odnose s Ministarstvom znanosti. Ima li u tome istine i kakva su s tim u vezi vaša iskustva?

— U pravu ste. Sveučilište je upravo tako ustrojeno da je rektoru preostala tek protokolarna uloga. Dekani, kao odgovorni za rad svojih fakulteta, moraju naći načina kako osigurati normalno djelovanje fakulteta pa to pokušavaju u izravnoj komunikaciji s ministarstvom. U tome ne bi bilo ništa loše kada država ne bi na taj način potkopavala stvarnu moć i autonomiju Sveučilišta. Upravo nas na tu činjenicu brojne europske delegacije i instancije stalno upozoravaju.

Nedavno je Sveučilište posjetio i predsjednik države, gospodin Stipe Mesić, što u našim prilikama nije baš uobičajena praksa. Taj je posjet, očigledno, imao i svoju izravnu poruku?

— Predsjednik Mesić više je puta ponovio da želi biti predsjednik koji pokreće inicijative. Zahvaljujući kompetenciji i europskim iskustvima njegova savjetnika dr. Jelenovića vrlo je dobro informiran o važnosti autonomije sveučilišta i o ulozi sveučilišta u razvitku cijelog društva. Predsjednik Mesić je na vrlo izravan način podržao naše traženje da se osigura stvarna autonomija i sve naše težnje za intenzivnim uključivanjem u europske integracije.

Sveučilište je nedavno posjetio i Predsjednik Hrvatskog državnog Sabora gospodin Tomčić. On je također dao snažnu potporu europskoj orijentaciji našeg Sveučilišta i njegovoj autonomiji.

Pred nama je nova upisna godina. U tim prilikama uvijek se iznova postavlja pitanje o opravdanosti važećih, krajnje restriktivnih i ne uvijek najpoštenijih, klasifikacijskih ispita. Nije, naravno, ni za vas novost da kriteriji pri ocjenjivanju u svim našim školama nisu isti pa nije rijetkost da je dobar đak umnogome bolji od odlikaša, što uvjetuje da već u startu značajno zaostaje. Zar se doista u tom smislu ništa ne može promijeniti?

— Senat je proveo detaljnu raspravu o tom problemu i zaključio da nam, dok se ne provedu radikalne promjene u srednjoškolskom obrazovanju, jedino preostaje dosadašnji način klasifikacijskih ispita.

Na te ćemo promjene onda dugo morati čekati. Dosad su se spominjali drugi razlozi zbog kojih tgo nije moguće provesti. Međutim, mnogi sveučilišni nastavnici uvjereni su da prostorna i slična ograničenja nisu dovoljnim razlogom za takve restrikcije koje sa sobom donose i brojne nepotrebne traume, kad bi se zapravo pravednija restrikcija mogla obaviti već na prvoj godini studija. Što vi o tome mislite?

— Postoje takva razmišljanja, ali u danoj financijskoj, kadrovskoj i prostornoj situaciji u kojima se nalazi većina naših fakulteta to je neizvedivo. Osobno se zalažem za osiguranje kvalitetnog studiranja za one koji su upisani. Prekomjernim povećanjem upisanih u prvu godinu studija dobili bismo potpuno neregularne uvjete studiranja i značajno ugrozili kvalitetu studiranja.

Ipak, zar doista, uz visoke školarine, ne bi trebalo omogućiti svima koji to žele da se upišu na fakultet, a s prikupljenim novcem osigurati povoljnije uvjete za rad. Poznato je, naime, da mnoge fakultetske knjižnice muku muče s potrebnom literaturom, da je i druga, napose informatička, oprema nedostatna ili je uopće nema...

— Prekomjerno upisivanje studenata uz naplaćivanje školarine također unosi nered. Tome se suprotstavlja i Studentski zbor, a osobno ih u tome podržavam. Takav je način rješavanja problema nedostatnog financiranja državnim novcem uobičajen i u ostalim postkomunističkim zemljama, ali treba reći da ga smatraju neprimjerenim i Vijeće Europe i OECD-e.

Posljednjih godina mnogo se govori o sve lošijem položaju studenata i studentskom standardu u nas. Kakvo je danas stanje i što se uskoro planira učiniti?

— Teško je stanje u izravnoj korelaciji sa stanjem u gospodarstvu i državnim financijama. Činjenica je da ministarstvo teško pokriva i najosnovnije potrebe. Uprava Sveučilišta, od početka moga mandata, pokušava na razne načine pripomoći u nalaženju boljih rješenja negoli što ih sada imamo. Od ministarstva nismo dobili potporu za neke projekte. Ovdje bih samo spomenuo projekt studentskih kredita. Ideja je bila da se u suradnji s Ministarstvom znanosti i nekom od banka omogući studentima kredite za studiranje pod povoljnim uvjetima. Nažalost, problemi postoje i na Sveučilištu. Naime, fakulteti su komitenti raznih banaka. Velike banke bi pokazale spremnost sudjelovati u jednom takvom projektu tek kada bi svi naši fakulteti i akademije poslovale samo s jednom od tih banaka. U tom slučaju banke bi bile otvorenije i za druge vidove suradnje kao što je, na primjer, stambeno kreditiranje zaposlenika Sveučilišta. Uprava Sveučilišta ne odustaje od tih projekata iako za sada čekamo bolje dane i bolju suradnju s ministarstvom.

Vaš Rektorat može se pohvaliti novinom koju ste uveli — javnošću rada putem internetskih stranica. Je li takav oblik rada uobičajena praksa i na ostalim fakultetima u sklopu Sveučilišta?

— Kao javno Sveučilište moramo biti otvoreni javnosti i to je naša obveza. Nastojimo što više biti prisutni i na Internetu iako bi, moram iskreno priznati, naše stranice morale biti puno kvalitetnije. Ovdje je prilika pohvaliti nekoliko fakulteta koji imaju zaista kvalitetne www stranice i uvjeren sam da su oni dobar uzor za cijelo Sveučilište. Moj je cilj da sve što neka osoba želi saznati o našem Sveučilištu mora biti dostupno na www stranicama. Mislim da ćemo se približiti tom cilju još za vrijeme moga mandata.

Razgovarala Jelena Hekman