U čemu se sve modeliraju povijest i kultura?

Bernard, J. — Grzybek, P. — Withalm, G. (ur.), Modeliranje povijesti i kulture, zbornik 9. međunarodnog simpozija Austrijskog društva za semiotiku (ÖGS), Graz, 22. do 24. studenoga 1996. godine, Beč: ÖGS, 2000, 1051 str. (tekstovi na njemačkom i engleskom)

Sadržaj su ovoga zbornika tri plenarna predavanja i 75 priloga razvrstanih u ukupno jedanaest poglavlja — Semiotičke osnove, Historio-grafija, Kultura/modeli, Filozofija (kulture i/ili povijesti), Osuvremenjivanje prošlosti, Politika: znakovi i povijest, Identiteti I: kulturni kontakt/kulturni konflikt, Identiteti II: mi i drugi, (Pri)povijesti u (verbalnim) tekstovima, Film i fotografija i Pluralnost znakovnih sustava — iz kojih je razvidna koncepcija simpozija. No mnogi su se prilozi razvrstali pod teme s kojima uopće ili gotovo nemaju nikakve veze (a nisu rijetki ni prilozi koji jedva da imaju nešto zajedničko i s općom temom simpozija). Tako je primjerice cijelo poglavlje Semiotičke osnove posve suvišno. A budući da se nalazi odmah iza plenarnih predavanja, čitatelj koji se upoznao s rasterom tema mora biti poprilično razočaran s onime što mu se kao »osnove« toga rastera nudi. Drugi je nedostatak u tome što zbornik nema kazala! Budući da se mnogi problemi, a i referencije na literaturu, ponavljaju, čitatelju bi se svakako bilo lakše snaći u ovoj gomili građe kada bi se mogao osloniti na listanje po kazalima.

Dodatni problem isključivo koncepcijske provenijencije jedini je istaknuo M. Meštrović (Evolucijska paradigma u Jantschevoj interpretaciji kulture i povijesti), podsjećajući na animatorski letak kojim se najavio simpozij. U njemu se naglašavala »međuovisna dihotomija« povijesti i kulture. Meštrović protestira zato što se u tom istom letku otklonila mogućnost retrospektivnoga motrišta: »...savjetuje nam se da se bavimo današnjim problemima, problemima okrenutim praksi. Što je sadašnjost, kako se definira? Što se predstavlja u sadašnjosti, kako se sama sadašnjost predstavlja? O kojoj je praksi riječ...?« Ako je suditi prema sadržaju zbornika, ispada da su »današnji problemi« i »problemi okrenuti praksi« već i oni koji podrazumijevaju semiotički pristup pod svaku cijenu (a takav se pristup očituje i u mahom nepromišljenoj porabi specifičnog semiotičkog nazivlja). Meštrović kao da je predvidio da će poglavlje Semiotičke osnove spasti na dva slova, odnosno da ni izdaleka neće sadržavati sve ono što bi se tu trebalo očekivati — npr. i definiciju sadašnjosti, njezina odnosa prema prošlosti i budućnosti, definiciju prakse itd.

Zanimljivo je što nam o ovakvoj primjedbi imaju reći urednici zbornika: »Budući da su se povijest i kultura... trebale tematizirati kao međuovisna dihotomija, smjeralo se iz prožimanja obaju područja razraditi ne samo povijesne nego i aktualne, za suvremenost relevantne tematske krugove... kao što su 'mentalitet', 'identitet', 'povijest suvremenosti' (sve do istraživanja budućnosti kao 'naslućivane' povijesti).« Ograničavanje tematskih krugova samo na navedene pomodne pojmove daje potpunu razložnost Meštrovićevu protestu. A nešto će nas dalje autori predgovora vješto dovesti do razvodnjenosti u kojoj se pomodne riječi nadopunjuju »recipročnom trihotomijom« povijesti, kulture i modeliranja: »Budući da je kako kod 'povijesti' tako i kod 'kulture' riječ o rezultatima činova interpretacije, oba se fenomena sa semiotičkog motrišta pokazuju kao modeliranja određenih činjenica.« Osim opreza zbog izjednačenja interpretacije i modeliranja ovome se nema što prigovoriti! No što dalje?

Budući da je prostor ovoga prikaza nužno ograničen, njegova će se strategija morati prilagoditi toj okolnosti tako da će se u nastavku istaknuti oni prilozi koji se čine najkorisnijima za stjecanje uvida u doista raznolike refleksije o temi simpozija.

Treba najprije naglasiti da su hrvatski prilozi vrlo kvalitetni i homogeni. L. Čale Feldman (Povijesna referencija i teatarska autoreferencija) bavi se »tematizacijom teatra kao sredstva za percepciju vremena i povijesti« na primjeru nekolikih njemačkih i hrvatskih drama i po analogiji s »historiografskom metafikcijom« L. Hutcheon stvara zanimljiv pojam »historiografska metadrama/metateatar«. N. Ivić (Autor/pripovjedač u kasnoj antici: slučaj Amijana Marcelina) istražuje kako je taj grčki povjesničar kao pripovjedač/govornik, vojnik i svjedok stvarao svoju »dokumentarnu povijest«. R. Jambrešić Kirin (Uloga etnografskih zapisa za ponovnu uspostavu osjećaja mjesta kod lokalnih zajednica) istražuje važnost lokalnog identiteta kod hrvatskih i srpskih povratnika u Banovinu, zaključujući, međutim, da su gospodarski razlozi daleko važniji od »pradavnog osjećaja pripadnosti mjestu podrijetla kao određenju kolektivnog identiteta«. V. Biti (Izvor povijesti) drži da je »ekološka metafora izvora« neprimjerena »stalnoj izmjeni energije između prošlosti i sadašnjosti« u današnjoj historiografiji, pa umjesto izvora, pozivajući se na H. Kellnera, predlaže »sliku prijelaza«, ne zavaravajući se (zajedno s T. Bennettom), međutim, da će se time povijesno istraživanje moći zatvoriti. T. Jukić (U posjedu istinske romance. Pri/povijest o Merlinu i Vivien kod Malorya, Tennysona, Byattove) poduzima kompleksnu analizu intertekstualnosti romance Possession A. S. Byattove (»jer ona obuhvaća cijelu povijest signifikacije«), oslanjajući se na Hawthornovu definiciju romance »kao diskursa karakterističnog po želji da se spoji prošlo i sadašnje«.

Impresivan je prilog D. L. Gorlée (Prijevod: između zamišljanja, modeliranja i manipulacije) upravo prema načinu porabe semiotičke teorije jezika, a njemu je donekle srodan i prilog V. Bognár (Nestanak povijesne dimenzije iz sociologije znanja Karla Mannheima) koja različitosti između njemačkog izvornika i engleskog prijevoda Mannheimove Ideologije i utopije drži posljedicom potrebe posredovanja između dviju različitih intelektualnih kultura. Vrijedan je i prilog P. Stachela (Jedno austrijsko »spomenmjesto«. »Heldenplatz« kao povijesni simbol i politička metafora) koji ide u semiotiku spomenika i egzemplarno pokazuje koliko je kontekstualno multidisciplinaran taj ogranak semiotike u kojemu se konzultira politička povijest, gospodarstvo, arhitektura, urbanizam itd. D. Thiel (Historio-grafija. Od marljivog zapisivanja onoga što se čulo do konstrukcije povijesti) bavi se vjerodostojnošću pisanja povijesti s posebno zanimljivim komentarom pojma historioskopije A. Seiferta. Poučno je i istraživanje jezičnih stereotipova N. Bragine (Stereotipovi u jeziku i kulturi) kao formanata kulture i ono V. Wenzel (Tehnički artefakti kao elementi modeliranja kulture) o ulozi osobnog vozila u »klasičnoj Grčkoj« u provođenju ideala kreposti i borbe, te Turkinje Y. Tekin o recepciji romana E. Jelinek Die Kinder der Toten s aspekta čitatelja/ice koji/a ne pripada u autoričin kulturni krug.

Sigurno je da od niza priloga u zborniku neće biti nikakve koristi. No tematski raster ipak ukazuje na njegovu relevantnost i ne samo za one koji su ovisnici o semiotici. Dapače, raznolikost tematskih krugova ipak sumarno odgovara na bitno pitanje u čemu se sve danas modeliraju povijest i kultura. Multi- i interdisciplinarnost ovdje nisu samo maske nego doista i nužnost!

Nikša Gligo