Transilvanijska alternativa

Darko Lukić, Jose Monleon, Katerina Papaikovou, Pedro Alvarez-Ossorio, Jean Luc Palies, Argonauti, redatelj Pedro Alvarez-Ossorio, Festival International de Teatru de la Sibiu, Rumunjska, 26. lipnja-4. srpnja 2000.

Središnji događaj na međunarodnom kazališnom festivalu u Sibiuu bila je praizvedba koprodukcije IITM-a Argonauti 2000 koju su napisali autori iz Grčke, Španjolske, Francuske i Hrvatske, a izveo ju je internacionalni ansambl iz Portugala, Turske, Španjolske, Francuske, Rumunjske i Hrvatske. Ovogodišnji festival u Sibiuu održan je o temi Alternative te je ova koprodukcija trebala pokazati alternativno u kazalištu. Antičku priču o avanturama Jazona i njegovih argonauta autori su osmislili kao pouku o sličnostima i različitostima naroda s područja Europe koje spaja Mediteran, a osvajanje i krađu zlatnog runa kao metaforu težnje za vlašću što naposljetku vodi do ratova. Legenda o argonautima omogućava mnogo interpretacija, a ova ponuđena je tek jedan od aspekata priče o Jazonu i Medeji, osvajaču i pokorenom u povijesnim mijenama krvava završetka.

Praizvedena u crkvi iz 14. stoljeća koju su na poziv Sigismunda Luksemburškog sagradili francuski redovnici na obronku pokraj Sibiua, predstava Argonauti dobila je još jedan povijesni okvir. Transilvanija je, naime, dio Rumunjske u kojem su povijesne mijene i mnogobrojni osvajači odigrali važan utjecaj na današnje stanovništvo i religije. Na ovom prostoru zajedno žive pravoslavni i katolički Rumunji, njemačka i mađarska manjina. Mnogobrojni ratovi i osvajanja uvjetovali su toleranciju, ali i dozu nepovjerljivosti prema strancima te potrebu obrane od novog i drukčijeg. Tako je i predivna romanička crkva na obronku koji je lako braniti od osvajača bila utočište lokalnom stanovništvu. Opasana debelim zidinama, poslužila je i kao utočište suvremenim Argonautima koji su put po Sredozemlju započeli na kopnu — u Rumunjskoj.

Radnja predstave strukturirana je oko nekoliko točaka. Prva je okupljanje argonauta. Prolazeći između stupova broda crkve (publika je smještena leđima prema oltaru) argonauti ulaze tražeći mjesto sastanka, prepoznaju se i predstavljaju jedni drugima, a komunikacija se uspostavlja zajedničkim riječima u jeziku onog drugog. Prepoznavanje sličnosti vodi formiranju ansambla koji svoj zadatak poznaje prije ulaska u prostor predstave. Sljedeća je točka izbor vođe, što postaje uzrokom prvih sukoba među argonautima. Koncepcija broja tri vodi predstavu u ponavljanje jer tri Jazona, uz manje varijante, prolaze posljednju točku prepoznavanja na gotovo identičan način. Katarktički luk predstave kreće se od zločina preko njegova opravdavanja nužnošću do kajanja i odustajanja od nametnute uloge u korist zajedništva i pomirenja. Spoj koreografije (Catherina Vanelli) i jednostavne scenografije (Mihail Constantin Ranin) s dojmljivim prostorom kulminaciju doseže u pokušaju kreiranja morske zvijeri od tijela izvođača na otvorenom portalu crkve, gdje su dramatičnosti pripomogle i vremenske okolnosti. Vjetar što je dopunio izbor glazbe Mirjane Kolumbić pružio je publici vrlo zanimljiv scenski doživljaj u kojem je nejednaka kvaliteta glumačkih interpretacija u potpunosti zasjenjena odličnim spojem namjere autora s raznolikošću melosa Mediterana i otvaranjem priče o argonautima prema zajedničkom povijesnom nasljeđu i pacifističkoj poruci. Redatelj Alvarez-Ossorio zapravo nije dovoljno iskoristio prostor crkve u zemlji u kojoj je kazalište ujedno i sveto mjesto i Argo, mitski brod, koji sudionike u zajedničkom doživljaju predstave odmiče od stvarnosti i nudi drukčiju viziju svijeta. Pokušavajući razigrati priču u prostoru redatelj se izgubio u želji da scenske slike budu što snažnije te nije uspio sasvim uskladiti raznorodnost dramaturških rukopisa, što je rezultiralo razvučenošću i prenaglašenom slikovitošću pojedinih scena. Prostor crkve pomogao je izvođačima da se uspješno nose sa zahtjevima redatelja sve do kraja predstave, što je internacionalna publika nagradila pljeskom.

Lidija Zozoli