Tragičan pravopisni raskol

Odgovor na tekst Josipa Silića Zar u pravopisu nema demokracije?, »Vijenac« 163 (1. lipnja 2000)

Slučaj Pravopisnoga priručnika Vladimira Anića i Josipa Silića preozbiljan je problem da bi se mogao apsolvirati olakim optužbama o podmetanju i namjernome iznošenju neistina. Komu je istinski stalo do hrvatske jezične i pravopisne kulture, ne može ne reagirati na znanstveno neutemeljene izjave izdavača Slavka Goldsteina, u kojima etiketira službeni Hrvatski pravopis Babića, Finke i Moguša kao »korienski«, pokazujući da zapravo i ne zna što je korienski pravopis, a niti ostati ravnodušnim na neusklađena i nepostojana stajališta dvojice suatora, sveučilišnih profesora Vladimira Anića i Josipa Silića.

Belićevo i Karadžićevo ime ne vezuje se uz Pravopisni priručnik da bi se podmetalo, nego da bi se upozorilo kako se radi obnovljeno i dopunjeno izdanje pravopisa koji je zamišljen u jednom sasvim drukčijem vremenu i urađen, gledano iz današnje, ali i ondašnje, hrvatske perspektive, na posve anakronome načelu okrenutosti sveukupnomu štokavskomu području (bivše) Jugoslavije. To se vrlo jasno vidi iz riječi profesora Anića u intervjuu Danasu 29. IV. 1986: »Pravopis je rađen u tradiciji fono(morfo)loških pravopisa: Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika D. Boranića, Pravopisa srpskohrvatskog književnog jezika A. Belića i Pravopisa hrvatskosrpskoga (srpskohrvatskoga) književnog jezika MH i MS 1960. godine. /.../ U njemu se nalaze riječi hrvatskoga ili srpskoga (hrvatskosrpskoga, srpskohrvatskoga) jezika bez obzira na njegova književnovarijantna obilježja. /.../ Pravopis je kao ideja izrađen u skladu sa stavom Komisije za jezik: da pođe od realnoga stanja u jeziku i da bude koristan svim sredinama« (isticanja N. B.). Ozbiljno je pitanje može li se tako koncipiran pravopis danas »novelirati« i koja bi bila svrha toga »noveliranja«. Napose se to pitanje otvara kada se znade da je posljednjih deset godina u Hrvatskoj u javnoj porabi Hrvatski pravopis, koji, svim nedostatcima unatoč, ima vrijednost dostojnu naše pozornosti: to je nakon gotovo 150 godina, tj. od pojave Partaševa Pravopisa jezika ilirskoga 1850, prvi hrvatski pravopis koji je svoja pravila pokušao uskladiti isključivo s hrvatskom pravopisnom tradicijom i praksom, nastojeći sačuvati naravni kontinuitet. Može se razgovarati je li u tom uspio, odnosno u kojim je dijelovima manje uspješan, ali se ne može obezvrjeđivati niti bacati u zakutak onako kako to pokušava izdavač Pravopisnoga priručnika. Namjesto da se sve pravopisne snage u Hrvatskoj slože kako bi se hrvatski pravopis usavršio i doradio kao institucijsko izdanje na korist svima, ponovno izbija na vidjelo tragičan pravopisni raskol, koji nas vječito vraća na početak.

Ako te činjenice ne možemo i ne želimo uzeti u obzir, onda je zaista teško razgovarati o bilo čem, pa i o vrlo zanimljivoj temi odnosa jezika i pravopisa, pravopisa i demokracije. Odgovoriti na pitanje što je pravopis jeziku i koliko je zapravo u hrvatskim pravopisima jezičnih kompetencija, tj. poglavlja koja pripadaju fonologiji i morfologiji, znači izravno odgovoriti i na pitanje opravdanosti i svrhovitosti dosadašnjih koncepcija hrvatskih pravopisa. Naravno da bi mjesto skupe knjige od 1000 stranica, ideal trebao biti pravopis od 100 stranica u kojem od jezičnoga opisa neće boljeti glava. Porabnike danas prečesto ostavljaju na cjedilu i Pravopisni priručnik i Hrvatski pravopis. Oba su dobrano ušla u složene izvanpravopisne kompetencije, a ni u jednome nećeš naći jasan i pouzdan odgovor na, primjerice, banalno jezično-pravopisno pitanje kako se i kada sklanjaju kratice.

Teško je tražiti od drugih da prihvate i drže ozbiljnima naše znanstvene spoznaje i postupke ako u njima nema postojanosti i jasna stajališta. Ne može se u jednome slučaju ustrajati na razdvojbi standardni jezik : književni jezik, a istodobno puštati vlastitoga izdavača da tiska letak bez spomena o standardnome hrvatskome jeziku u pravopisnome rječniku, odnosno dopustiti mu da u Vijencu isključivo govori u okvirima razdvojbe hrvatski govorni jezik : hrvatski književni jezik. Isto je tako zbunjujuće stavljati recenzentski potpis pod jezični savjetnik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji ima rješenja posve suprotna od onih koja promičeš u vlastitome pravopisu, odnosno osporavati Hrvatski pravopis, koji ima dio takvih rješenja. Tu nije pitanje sustavnosti i dosljednosti provedbe određenih pravila/načela, posebno nije kada se znadu razlozi zbog kojih u Hrvatskome pravopisu nisu mogla biti provedena (pojedinačne pogrješke poseban su problem toga pravopisa), nego načelnoga stajališta: jesi li ili nisi za određeno rješenje.

Dok takva načelna pitanja nismo raščistili u struci i u sebi, smiješno je uopće razgovarati o mladcima i mlatcima. Taj su razgovor nametnuli upravo oni koji sustavno prešućuju i krivotvore hrvatsku jezičnu i pravopisnu povijest i time nas izravno vode u korit(c)e. Više nije riječ o hrvatskosti jezika ili pravopisa, nego o tom da pokušamo biti znanstveno pošteni prema građi koja nam je podastrta i da pazimo, kad već vučemo granice, na ono što ostaje s jedne, a što s druge strane. Ne budemo li tako radili, dogodit će nam se što i djeliteljima u Daytonu: granica će posred groblja, a onda će biti kasno za povratak.

Nataša Bašić