Taj pravopis...

»Jezik«, br. 5/2000, god. 47

Glavninu sadržaja čine dva stručna članka o vječnoj hrvatskoj temi — pravopisu. Uzrok oživljavanju popularne tematike i na stranicama znanstvenoga časopisa leži u, čitatelji Vijenca zasigurno već znaju, najavi novoga izdanja pravopisnoga priručnika Vladimira Anića i Josipa Silića. Ona je u posljednja dva mjeseca potakla nekolicinu jezikoslovnih znalaca da izreknu svoje mišljenje o najnovijem izdavačkom pothvatu, odjeci su naišli na nove odjeke te su jekom zazvonile mnoge tiskovine, ponajprije dnevne novine, ali i Vijenčevi stupci.

Nešto od toga ječanja zahvatilo je i Jezik. Kako i ne bi, kad je Jezik časopis za kulturu hrvatskoga književnoga jezika, a u krilu toga pojma duboko se ugnijezdilo i pravopisno pitanje. (I nikako da pitanjem prestane biti.) Osim toga, glavni urednik Jezika ujedno je i jedan od autora Hrvatskoga pravopisa koji je — preporukom ministarstva kulture i prosvjete — od 1994. i »službeni pravopis«. Kako onda ne očekivati da će se i u Jeziku izreći koja.

A izreklo se podosta toga.

»Hrvatska pravopisna situacija ne zadovoljava već više od stoljeća i pol osnovne kulturnojezične uvjete i, čini se, nije ni na vidiku kakvo sretnije i trajnije rješenje. Možda se u devedesetima činilo da imamo, uz neke nužne prijelazne poteze, barem na vidiku, neko konačno i trajno, stabilno rješenje. Ali u travnju 2000. sve se takve nade iznevjeravaju«, započinje Dalibor Brozović Mučna razmatranja o pravopisnim nevoljama. I Stjepan Babić izražava istovjetan stav, no zalazi i mnogo šire od prethodnika. Djelomice kao sudionik mnogih jezičnih i »okolojezičnih« događaja, još tamo od 70-ih godina pa naovamo, a velikim dijelom i kao zagovornik određene jezične struje u suvremenim standardizacijskim procesima (koji uključuju i pravopisne), komentira dosad objavljena jezikoslovna djela (Rječnik hrvatskoga jezika i Rječnik stranih riječi) izdavača koji će objaviti i najavljeni priručnik. Za prvo djelo kaže: »Posebno smo mi u uredništvu Jezika došli u težak položaj. Od nas se očekivalo da nešto kažemo, ali smo u danim okolnostima zaključili: sami ne ćemo ništa pisati jer ništa lijepo nemamo reći, ne ćemo ništa naručivati, a ako nam što stigne, objavit ćemo po postupku kao i sve druge članke. (...) Neki su sudovi bili preoštro izrečeni, ali podloga je ipak bila u Anićevu rječniku. On u svem tom nije vidio svoju krivnju nego je to nedavno nazvao hajkom. (...) Iz činjenice da smo mi tada šutjeli, Goldstein sada izvlači pohvalu za sebe prikrivajući ozbiljne stručne i metodološke propuste u Anićevu rječniku.«

U drugome po redu članku o Guberina-Krstićevim Razlikama između hrvatskoga i srpskog književnog jezika (prvi je objavljen u prethodnome broju), Nataša Bašić usredotočena je na onodobnu recepciju te knjige u stručnim i publicističkim krugovima. U kratkome osvrtu na nedostatke Razlika (klasifikacija jezičnih razlika nije provedena istorazinski, pitanju »jata« poklonjena je neznatna pozornost), autorica kaže i ovo: »Razlike su (...) pridonijele tomu da se dotjerivanje i izgrađivanje hrvatskoga jezika počelo provoditi samo u odnosu na srpski jezik, točnije srpski leksik, a ostale su razine zapuštane.«

Uskojezičnim pitanjima, bez većih izleta u druga područja, bave se tri članka u rubrici Osvrti. Vladimir Vratović objašnjava kada se javlja h a kada k u riječima grčkoga podrijetla. Riječi s početnim oštrim hakom u grčkom, u hrvatskome uvijek daju h (harmonija, heroj, himna), no pitanje se postavlja kod onih koje u grčkom započinju istovjetno — glasom hi koji se u hrvatskome reflektira dvojako: kao h (euharistija, hiljada, hrestomatija) i kao k (karizma, krizma, sinkronizacija).

Završna dva teksta potpisuje Alemko Gluhak. Otkuda oblik posla (umjesto uobičajenijega posli odnosno poslovi), ponajprije u izričaju gledati svoja posla?

Posljednjim tekstom Gluhak odgovara na pitanje što je newsletter. Taj se leksem u posljednje vrijeme potpuno neopravdano nameće potiskujući prihvaćenu i potpuno udomaćenu posuđenicu bilten.

I — vjerovali-ili ne — baš dok sam ispisivala posljednju rečenicu, e-poštom mi je stigao oglas o ljetovanju na Jadranu, u kojem me, uz ispriku »što ometa moju privatnost«, Nepoznat Netko nagovara da posjetim stanovite stranice (i ostavim ondje svoj »trag«) kako bi mi mogli proslijediti novi — newsletter! Što mi je preostalo do otužnoga osmijeha? Što zbog 'tihe sjete' pri pomisli na more, a što zbog newslettera; jer — što je jedan članak spram nezaustavljivoga Internet-oglašavanja! (A što je tek članak o članku spram istoga?!)

Snježana Mostarkić