Sofoklo i Baudrillard u areni

Sofoklo i Baudrillard u areni

Gladijator, redatelj Ridley Scott, uloge R. Crowe, J. Phoenix, R. Harris

Da je Ridley Scott dosegnuo besmrtnost, da neće nestati »kao suze na kiši«, kako kaže replikant Rutger Hauer, bilo je sigurno nakon Istrebljivača i Osmog putnika. Ali da je u stanju snimiti odličan povijesni spektakl, malo je tko očekivao, pa je Gladijator tim prije veselje svijetu. Dapače, siguran sam da se u ovom spektaklu ne bi bolje snašao ni sam C. B. De Mille. Govorit ćemo dakle o spektaklu, ali i o onim stranama Gladijatorove filmske arene koje naša kritika, grčevito se držeći žanrovske ograde, ne percipira.

Igre za raju

Gladijatorov početak doista je spektakularan, usporediv s antologijskim početkom Spašavanja vojnika Ryana. Dvije mase, organizirana rimska na krčevini i neorganizirana germanska skrivena u šumi, sukobljuju se. Rim odnosi premoćnu pobjedu. Omiljeni vojskovođa Maksim, nesuđeni nasljednik carstva po želji umirućeg cara Aurelija, pada u nemilost zavidnog Aurelijeva sina Komoda koji tron prigrabi za sebe te završi kao gladijator. Odatle, iz sjevernoafričke provincije, počinje njegov uspon. Uspon mu svojim reformama omogućuje sam Komod. Ironija je u tome što Komod sve vrijeme vodi politiku oslabljivanja Senata želeći se postaviti za izravna izvršitelja narodne volje. Šestojanuarskim riječima, ukida posrednike između cara i naroda. Kako bi se populusu umilio, koristi prokušani recept: kruha i igara. Ne upleće se u nogometno prvenstvo, nego organizira gladijatorske igre koje je upravo njegov otac Aurelije nakratko zabranio. Tako Maksim, željan osvete za pobijenu obitelj, kao gladijator stiže u Koloseum. Njegov je recept: osvoji mase. Njegova je taktika igra za raju.

Tu se po drugi put izravno naglašavaju kvantiteti, mase. Nakon masovne bitke s početka, dimenzije i kapaciteti Koloseuma (spominje se pedeset tisuća ljudi) režijski su silno naglašeni. Gladijatorske igre, ta rimska estrada, mogu početi.

Maksim sudjeluje u simulaciji razaranja Kartage na strani branitelja, odnosno iz rimske perspektive pobjednika kao barbar. Opet ironično, oboružan svojim rimskim vojničkim iskustvom Maksim zapovijeda grupicom gladijatora te u areni pobijedi nadmoćne rimske snage. Kao nagradu za junačku borbu, pod pritiskom masa, Komod podiže palac i nagrađuje ga životom. Tu je povijest izmijenjena, simulacija (p)ostaje stvarna, a oduševljene mase njezini svjedoci i jamci vjerodostojnosti. Estrada čini svoje, prekraja zbilju. Povijest se sada može drukčije granati, kao kompletna simulacija, jer kada si na estradi, u mediju, jedini svjedoci su joj mase. One iz Koloseuma, kao i one iz legija kojima je svojedobno zapovijedao, po običaju, naravno, izmještene iz Rima.

Film ide dalje, u areni se nižu sjajno kostimirana Maksimova junaštva. Junaštvom Maksim mijenja scenarije gladijatorskih bitaka, mase su u transu, njegovi scenariji postaju zakonomjerni. Tako zbilju Rima uobličava estradna simulacija koja postaje stvarna, jer izlaz iz stvarnog može se dogoditi samo kroz stvarno. Masa pojedinačnih istina, svjedoka simulacije koja je po definiciji uvijek uspjela, jer uvijek posreduje sadržaj, bez obzira na njegov predznak uobličuje povijest. Komod razotkrije zavjeru Senata i medijem ojačala Maksima, zavjeru oslonjenu o njegove trupe smještene u blizini, no ona biva razotkrivena i u začetku ugušena. Ali to zbivanje je zakulisno, nije na sceni, ne odvija se u areni i problem Maksima Komod to ispravno shvaća mora se riješiti u areni, jer ona je jedina relevantna, jer politički se život i sudbina Rima tu razrješavaju. Komod je u nečemu doista uspio, isključio je Senat iz političkog života i sada se suočava s narodom personificiranim u Maksimu. Pobijedi li u gladijatorskoj bitki svi su njegovi planovi ostvareni. Tada je, unatoč svemu, njegova simulacija uspjela. Mase situaciju prihvaćaju kao šou-biznis, bez ideologije, bez predrasuda, bez otpora. Daju joj istinitost. Povijest nastaje. Komod silazi u arenu. Slijedi završna borba.

Dugovi predaka

Osim ovih vrlo suvremenih izlaza u stvarnost Gladijator operira i nekim, na filmu već dugo vrlo rijetkim, antičkim, kategorijama. Film je moguće gledati kao tragediju sofoklovskoga tipa. Maksimovi su motivi mješavina konzervativnih političkih uvjerenja, ako konzervativnima nazovemo ona, po sam Rim doduše produktivna, ali koja stanje pokušavaju preparirati. Komod je pak pripadnik dinastije »ludih careva«, dinastije koja se veže po razdoblju, a ne po rodu, čija se osebujna politika tumači različito; incestuoznom zatrovanošću krvi, jednostavno bolestima, utjecajem istočnih mitova i kultova koji su preko ostavština Aleksandra Velikog prodrli u Rim.

U svakom slučaju Maksim je tu junak, uzvišena tragična žrtva koja za svoje postupke motive nalazi podjednako u općem, dakle političkom boljitku urbi et orbi, koliko i u osobnom, dakle ljudskom, u osveti krvniku svoje obitelji. Njegova žrtva time nalazi potpuni smisao, a ljubav se namiruje u onostranom, u prekogrobnoj zajednici s njegovima. Ta kombinacija uzvišene žrtve i ljudske dimenzije, struktura filma (prepoznavanje, peripetija..., maske nekih gladijatora...) odgovaraju sofoklovskom duhu. Da, duhu i doslovce, jer kao i kod Sofokla, izravno je pokazana prekogrobna avantura, premda se Scott ne odlučuje za reverzibilne varijante živog-mrtvog, nego samo za, više puta naglašenu, komunikaciju s duhovima predaka.

Jedna od veličina Gladijatora je u tomu što elegantno spaja klasično, dapače antičko, sa suvremenim. Gladijator je film u kojemu su se sudarili Sofoklo i Jean Baudrillard.

Kruno Lokotar