Snovi, rat i žena

Edo Popović, San žutih zmija, Moderna vremena, Zagreb, 2000.

Čitatelja koji bi za najnoviju knjigu Zorana Ferića izjavio da je riječ o odličnu prvencu moglo bi se slobodno držati ignorantom i neznalicom. Svakomu tko bi isto izjavio za novu zbirku priča Ede Popovića, San žutih zmija — vrlo lako bi se moglo oprostiti. Naime, dok je Ferić Mišolovku Walta Disneya objavio prije nepune četiri godine, Popovićev je prvenac svjetlo dana ugledao u jeku Univerzijade — davne 1987. Svoje je prve tekstove objavio još i davnije — potkraj sedamdesetih, a njegovo je ime postalo poznatije široj javnosti sredinom osamdesetih kada se pojavilo zajedno s imenima većeg broja pisaca koje danas svrstavaju u kvorumaše. Nakon objavljivanja Ponoćnog boogija, baš u biblioteci Quorum, doživio je pohvale kritike i čitatelja, a neki su književno-čitateljski krugovi bili skloni Ponoćni boogie proglasiti i kultnom knjigom. Nakon toga slijedilo je neočekivanih trinaest godina stvaralačke apstinencije.

Doduše, neumorni su štovatelji autorova opusa detaljnim pregledom sveukupnog hrvatskog tiska tijekom proteklih godina mogli doći do vrijednih spoznaja. Naime, nova zbirka sadrži tri priče, od kojih je tek posljednja, U paukovoj mreži, posve nov proizvod. U prvoj će priči, San žutih zmija, prethodno spomenuti štovatelji nepogrešivo prepoznati Amok Café, objavljen u »Republici« neposredno nakon izlaska Ponoćnog boogija. U izboru iz mlađe prozne produkcije Branko Čegec Popovića je predstavio kao jednog od »pet jahača apokalipse« i jednog od nositelja novih postmodernističkih strujanja u hrvatskoj književnosti. Oni uporniji mogli su pak pronaći i drugu priču iz nove zbirke, Ispod duge, i to, za razliku od Amok Caféa, u znatno prepoznatljivijem izdanju. Priča je predstavljena u »Godinama novim« iz 1998. godine kao najava izlaska Popovićeve nove knjige. Doduše, ista je izašla tek nakon dvije godine, ali i to je ipak određeni napredak u odnosu na jedanaest godina stvaralačke pauze. Sada je jasno zašto se o Snu žutih zmija nikako ne može govoriti, a da se neizostavno ne spomene i Ponoćni boogie.

Novom knjigom Popović je ostao dosljedan »prozi urbanog pejzaža« malo se ipak odmaknuvši od šanka, klasičnoga prostora grada, pa i od civilizacije. Međutim, i na novim prostorima njegovi likovi jednako komuniciraju, odnosno ne komuniciraju jedni s drugima i jednako su tako autsajderi. Nove su priče mnogo duže od starih, a naslovna priča izvrstan je pokazatelj trinaestogodišnje metamorfoze kojom je kratka i dinamična, gotovo nedorečena priča osjećajima nabijene atmosfere dobila nov, mnogo dulji oblik, a promjenom naslova naznačen je i posve drukčiji ugođaj i poenta. U prvobitnoj verziji priče intenzitet osjećaja i razmišljanja lika neuzaustavljivo nas je nosio do samoga kraja i više nije bilo važno da li je sve jasno i logično. Sada je dano možda i previše odgovora. Ispod duge je, prema najavama, bio prvobitni naslov zbirke. Vjerojatno je ipak prošlo previše vremena da bi tema Domovinskog rata, kojom se bavi priča, bila vruća. No, čak je i u ovoj kratkoj formi i radnji smještenoj unutar samo 24 sata Popović uspio dati snažan i uvjerljiv komentar proteklih ratnih zbivanja. Iako je neposredno opisao ubijanje i umiranje, ne možemo reći da su oni, za sudbine likova, imalo važniji od šalice kave ili nečijeg sna. Posljednja i najnovija priča, U paukovoj mreži, u središte događanja vraća ženu. Žene i seks bili su, naime, važni elementi Popovićeve starije proze. Međutim, u ovoj priči gotovo da možemo otkriti dozu optimističnog pogleda na svijet i ljubav, iako i Kaja, dakako, na kraju odlazi.

Vidljivo je da je Popović u svojem novom djelu odlučio stvoriti logičnije uzročno-posljedične veze i vremenske odnose te unijeti dodatne motive u postupke i ponašanje likova. Popovićevi su junaci i dalje ljudi bez velikih iluzija i bez mnogo novca, ali i s malo više volje da sami djeluju ili na bilo koji način mijenjaju zbivanja oko sebe. Time je atmosfera njegovih priča donekle razvodnjena, ali je zasigurno svjetlija, a i postupci likova mnogo su nam jasniji i bliskiji i sve to, kako bi se reklo, ima više smisla. No, ako je netko očekivao poetičnost, mračnu i intenzivnu atmosferu te izrazitu dinamiku pripovijedanja iz Popovićevih ranijih priča — ostat će pomalo razočaran. Sada uokvireni zbiljom snovi su i dalje ostali važni.

Jelena Gluhak