Smijmo se ozbiljnom

Smijmo se ozbiljnom

9. lipnja, HNK Varaždin

August Šenoa, Ljubica, redatelj Želimir Mesarić, glume Jagoda Kralj-Novak, Ljubomir Kerekeš, Robert Plemić, Ljiljana Bogojević, Ivica Plovanić, Zvonko Zečević, Stojan Matavulj, Matija Prskalo...

Zvonko Zečević, Ispovijest jednog centarfora, redateljica Barbara Rocco, glume Darko Plovanić, Zvonko Zečević

10. lipnja, Teatar Rugantino

Antun Šoljan, Starci, redatelj Robert Raponja, glume Ivica Vidović, Špiro Guberina, Natali Geber, Matilda Žorž

Slogan ovogodišnjih, 24. po redu, Dana satire kazališta Kerempuh sročio je izbornik Dalibor Foretić, koji je u programu Dana, na kraju objašnjenja izborničkog posla, jednostavno (o)stavio: »Uživajte u komediji, ali smijmo se i ozbiljno.« I zaista, hrvatska je komediografija »ozbiljno smijanje« ili pak »smijanje ozbiljnom«.

Namjera ogranizatora i izbornika bila je otvoriti Dane Shakespeareovim Snom ljetne noći Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, u režiji Vite Taufera, no predstava je iznenada otkazana, pa je čast otvorenja pripala Exitovu Istoku Stevena Berkoffa, oporom, gotovo animalnom izvedbom drame zgusnuta izraza o stanovnicima londonskog East Enda u režiji Matka Raguža, s mladim glumacima koje čeka velika karijera.

Uz Rodu i Lisca Kazališta Mala scena, ZKM-ov Grad u gradu i predstave Kazališta Kerempuh Ministrov sin i Bure baruta, u prvom tjednu Dana satire ipak su novitet gosti, također »ozbiljno-smiješni«. Petkova večer bila je posvećena varaždinskom HNK i započela je Ljubicom Augusta Šenoe, uz neslužbeni podnaslov »prva građanska komedija u Hrvata«.

Ljubica je tročinka koja zbog naravi izvedbe u ovom slučaju ima samo jednu pauzu, i ljubavna je komedija iz prošlostoljetnog agramerskog, gornjostališnog okruženja. Malo postarija, ali dobrostojeća i »dobrodržeća« dama iz naslova sklona je mlađahnim podstanarima nuditi svoju milost, na ovaj ili onaj način, a s njom i pokoju forintu, no zlica ipak ima i dug jezik kojim se brani. Slijedom stvari, istim jezikom stane na žulj doktoru, potpuno nadmoćno inteligentnom, koji uspije vješto skuhanom operacijom nabaviti novac potreban prijatelju za ženidbu, osvetiti se i na kraju stvoriti temelje za svoje pošteno udomljenje.

Potka muško — ženskih odnosa, čvrsto zadanih podjednako i zauvijek, početak je i kraj ovog vodvilja, no uz to, iz Šenoina pera, dobivamo i uokvirenu sličicu historijskoga junaka, dobrog doktora i Hrvata koji vadi mlađahne Hrvate iz ralja vojne obveze, sveti se bogatima i moćnima, a sve uz prikladan antijunački, bogartovski cinizam i (ipak pripadajuću) toplinu srca. Naravno, tko takvu junaku ne bi povjerovao i tko ne bi bio na njegovoj strani?

Ipak, Ljubica je predstava devedesetih godina (ovog stoljeća), pa sve baš i nije takvo kakvim se čini. Redatelj Želimir Mesarić odlučio je, zajedno s dramaturgom predstave Antom Armaninijem, izvući iz teksta nacionalnozanosnu podlogu, jer Ljubica je praizvedena 1868. pa tako često spominjanje »dobrog Hrvata« ili »pravog Hrvata« naglasiti, reagirajući tako na istovrsnu klimu početka baš posljednjega desetljeća. Tako se u predstavi našla i višetruko intonirana Još Hrvatska ni propala..., uz originalnu Marseljezu.

S druge strane, Ljubica u svojoj naravi, a znajući koliko je Šenoa pripadao onom krugu pisaca koji su »rušili okove i ograde«, nosi i poruku koja otprilike glasi: »No, no, loše će završiti onaj tko želi više no što može imati.« Prevedeno u građanski jezik ljubičino-šenoinskog tipa, a provučeno kroz zagrebački štimung (otprilike baš onakav kakvim ga je prikazao »najbolji hrvatski film svih vremena«), ista bi moralka glasila: »Ljubice, srce, trebaš biti zadovoljna i malim!«

No, od malog, nažalost, i malo zadovoljstva. Tek poneki smiješak na rijetke pravilno izvedene komične situacije (izvorne ili dodane) između Ljubomira Kerekeša (kao doktora Radića), Roberta Plemića (pjesnika Cvjetinića), sluškinje Jelice Ljiljane Bogojević i naslovne Ljubice Ružićeve Jagode Kralj-Novak te na (upitno simpatičnu) neodlučnost predstave koja titra između pravoga vrckastog vodvilja i melodramatskih »dubina«, skrećući ponekad i u tragičnu farsičnost, pogotovo u posljednjoj sceni. U varaždinskoj izvedbi sa scenografijom Velimira Domitrovića Ljubica je pokušala postati (i) pirandelovsko zrcalo, u kojem se, pošteno, Ljubica Ružićeva, ogleda najviše, baš kao i publika. No, treba li se odlučiti za lik najprivlačniji gledateljevu srcu, ali i sentimentu vremena sadašnjeg, doktor, mladi (i ne odveć inteligentni) literat, sluškinja i svi ostali na drugom su mjestu. Jer, iza svih Ljubičinih »opačina« ipak leži želja za boljim, mlađim, ljepšim (muškarcem, životom...), i zapravo, zašto i ne bi?

Postoji naime vic u kojem onaj po čijem rođenju naša civilizacija određuje vlastitu starost, u času kada kaže čuvenu »Onaj bez grijeha među vama, neka prvi baci kamen!« mora sagnuti glavu jer jedan kamen upravo leti prema jadnici. On se na to okrene i kaže »Stvarno mi ponekad ideš na živce, mama.«

Ispovijest jednog centarfora, koju su po tekstu Zvonka Zečevića, a u režiji Barbare Rocco, izveli Darko Plovanić i sam autor, druga je predstava kojom se na ovogodišnjim Danima satire predstavilo varaždinsko Hrvatsko narodno kazalište i time pokazalo kako institucija može poduprijeti i sasvim privatne projekte, ukoliko iza njih stoje »dobri«, no ponajprije daroviti. A Darko Plovanić i Zvonko Zečević to jesu. Početno vjerojatno sasvim narativno zamišljena, Ispovijest je u kazališnoj obradi zadobila zapravo dvostruku prirodu jer dok jedan glumac, u mimskoj tradiciji odjeven u crno na priručnoj sceni (ukupno dva stolca i par reflektora), ispovijeda svoj lik, drugi ga opisuje izvana poput literarnoga sveznajućeg pripovjedača. U takvoj igri fokusiranja, kada gledatelj silnom brzinom prelazi sa scene na scenu i u kojoj treba istodobno pratiti, recimo to tako, »i sliku i zvuk«, dva su glumca pokazala kako se glumi bez zadrške, i mogu bez previše straha stati uz bok domaćim suparnicima i njihovim uspješnicama sličnog izričaja (Vili Matula, Željko Vukmirica).

Brojni likovi koje Plovanić i Zečević izmjenjuju doslovno iz sekunde u sekundu dio su priče o usponu mladoga nogometaša, od prvoga gola u međuseoskim tekmama do velikog biznisa nekadašnjih međurepubličkih derbija, od iskonskog zanosa (nogometnom) igrom do razočaranja pravilima koja su od te igre veća i važnija. Djevojka, treneri, selektori, roditelji, rođaci, svi su dio (tipiziran ili vrlo realističan) menažerije iz priče o »socijalizmu s ljudskim likom«, pa je prepoznavanje zajamčeno, baš kao i dobra zabava. Ipak, odlazak u preriju, u latinoameričke pampase, rezigniranog i ne više tako mladog »domaćeg talenta«, i nije toliko zabavan na kraju, kada poruka postaje jasnija, baš kao i tek otkrivene sportske (i ine) afere, stenogrami ili fonogrami. Možda na nekoj od traka postoji i nešto kao »Mi ovog malog ne možemo pustiti« ili »Zar će se jedan hrvatski igrač samo tako prodati?« i odgovor: »Imamo mi tamo našeg čovjeka, sve je sređeno.«

Politički pak potpuno nezanimljiva bila je i intimistička predstava Starci zagrebačkog Teatra Rugantino. Starci su samo drugo ime za Mototor Antuna Šoljana, o dva sedamdesetogodišnja »ljuvena mladića« koji očekuju brod koji ih ima odvesti zauvijek, a u međuvremenu već žive u svom unutarnjem, izmišljenom i zatvorenom svijetu. Nalik na Hemingwayeva neuništivog starca, tako i ova dvojica čekaju onu zadnju veliku ribu (ili dvije, pa svakom po jednu kako je i red) ne bi li ipak, na kraju, sudeći po veličini kajića i načinu življenja ne baš uspješne egzistencije, otišli s praskom. Špiro Guberina i Ivica Vidović, dva »mototora« hrvatskog kazališta, u morskoj se ribarskoj poetici života (»šaka suza, vrića smija...«) snalaze kao ribe u vodi, no već toliko dugo da ih se, poput starog Tomosa (može i Renaulta 4), podnosi iz sentimentalnih ili (nedostatka) materijalnih razloga. Naime, već i prije negoli će Guberina rasprostrti svoj humoristični arsenal, svakom je sljedeća replika ili vrlo stegnuto izveden geg već pred očima. Humoru ne pridonose previše ni pocikivanja haringi Zelge i Hilge (Natali Geber i Matilde Žorž), u Evinim kostimima Rute Knežević — bijelim trikoima naturalističke crte straga, a trokuta i dva para koncentričnih krugova naprijed. No od golotinje smo u domaćem kazalištu ionako odavno odustali. Tako se i Starcima pokazuje kako Šoljan, ma kako lijepo ga se sjećali, treba potporu filmskog, kazališno redateljskog ili dramaturškog (još jednog) talenta da bi njegovi tekstovi zaista zasjali onako kako se o njima govori (i piše). Ovako nam samo ostaju Starci u režiji Roberta Raponje, sa ili bez navodnika, kojima se »smijemo ozbiljno«.

Igor Ružić