Roman lijeve ruke

Julijana Matanović, Bilješka o piscu, Mozaik knjiga, Zagreb, 2000.

Dočekano s popriličnim zanimanjem publike, drugo je prozno djelo Julijane Matanović relativno opsežan roman (305 str.) koji obrađuje temu ljubavnoga trokuta i preljuba; priča je dakle jednostavna i arhetipska, a riječ je o (kako kaže autorica u jednom intervjuu) tematiziranju »nemogućnosti da se s nekim do koga ti je stalo dijeli i zajednički fizički prostor«; osim toga, to je i »priča o snazi koju književnost može ostaviti u nečijim životima«. Roman se sastoji od dva dijela — prvi je naslovljen Prsti desne ruke i obuhvaća otprilike dvije trećine teksta, a drugi je Ljubavnik iz vlastita vica (podnaslovljen neljubavni roman), neka vrsta romana u romanu, koji je potpisan imenom Jane Gajski, lika koju junakinja iz prvoga dijela upoznaje u domu za nezbrinutu djecu. U prvom dijelu protagonistica se nakon desetljeća provedena u egzilu u Švedskoj vraća u rodni grad i zemlju, suočavajući se s brojnim traumama, nesretnom i neostvarenom ljubavi i reminiscencijama iz djetinjstva. Njezina je iskrena ljubav za pedesetsedmogodišnjeg pisca Petra izvor dugogodišnje patnje i nesreće; dolazak u zavičaj tako je neka vrsta suočenja s traumom i vlastitom biografijom.

Moram priznati da mi nije jasno zbog čega se razvila tolika polemika oko žanrovskog određenja kako prvog tako i ovog novog djela autorice. S jedne strane, površnu bi čitatelju (koji osim toga možda poznaje biografiju Julijane Matanović) pripovijedanje u prvome licu bilo sasvim dovoljno da roman proglasi autobiografijom, uključujući i dodatak, tekst fiktivne Jane Gajski. Autoričina poenta bila je ova: ispreplesti različite oblike »ispovjednog« pisma tako da funkcioniraju kao zasebni entiteti koji se ipak međusobno uvjetuju. Naime, ako u Janinu romanu (koji u knjizi dolazi na kraju) junakinja prepoznaje svoj život i svoje probleme, to je isključivo stvar svijeta romana, odnosno razlika supstancije i forme sadržaja. Ukoliko junakinja romana u nekom drugom romanu isto tako fiktivne autorice prepoznaje sebe, ne bi li prema analogiji i čitatelj iskoristio onaj okvirni kostur priče za vlastitu identifikaciju? U svakom slučaju, ugodno je vjerovati »da se književnim štivom može intervenirati u zbilji od koje je sve krenulo i kojoj se sve vraća«, ali ta ugoda nije potkrijepljena činjenicama.

Književni postupci koje autorica koristi u prozi (već navedeno miješanje duhovne autobiografije, romana i biografije) uistinu su dobro smišljeni — svaka opaska o tome o kakvoj je vrsti štiva riječ nužno završava komplimentom koji bi mogao glasiti: ovo je toliko dobra i uvjerljiva proza, a pripovijedanje toliko snažno i uvjerljivo da sam već pomislio da je stvarno riječ o vašem životu... No, ne možemo se oteti dojmu koji nam sugerira da lukavi slalom između dviju vrsta pripovijedanja i dviju proznih tehnika na kraju ostaje tek inteligentna zanimacija i razbibriga inače vrsne docentice na Odsjeku za kroatistiku. Naime, vratimo li se samom tekstu, njegovoj temi i načinu na koji je ona izložena u pozamašnih tristotinjak stranica, čini se da razloga za pretjerane apologije ipak nema. Riječ je o iznimno konvencionalnom i razvučenom štivu, priči bez stilskih začina i bez dramatske koherencije. Dakako, nju ne bismo ni očekivali u nekom (ne)ljubavnom romanu koji je po definiciji intimističkoga karaktera, ali pripovijedanje (koje je ponegdje slavonski epsko) mjestimice otežava preglednost djela u cjelini. Kako je roman zapravo neka vrsta neprestanih prisjećanja na prošlost tijekom junakinjina putovanja na kojem se konačno vraća u zavičaj, možda je trebalo malo više discipline u sižejnom slaganju kockica zamišljene biografije, kao i u koncipiranju likova, koji su ipak površno prikazani. Ovako, ljubavni trokut junakinje, Petra i »Njegove« više nalikuje idealnom prototipu negoli živopisnim romanesknim likovima.

Spretno poigravanje pravilima žanra ovdje je odnijelo prevagu nad zanimljivošću i vrijednošću proze, koja je pisana za široki krug čitatelja. Naravno, autobiografsko/pseudobiografski kontekst nimalo ne smeta pri recipiranju djela — roman čitamo isto tako kao i bilo koji drugi, pa stoga ovo književno-teoretsko podmetanje nimalo ne opterećuje razumijevanje, niti čitatelja zbunjuje. Profesorska je namjera (teoretske provenijencije) bila dvojaka — prvo, pokazati u kojoj je mjeri bilo koju autobiografiju moguće percipirati kao fiktivno štivo i, drugo, u kojem trenutku zbilja može postati literaturom. U tom je smislu Julijana Matanović napravila vrlo zanimljiv eksperiment. Što se samog romana Bilješka o piscu tiče, čini se da kvaliteta romana daleko zaostaje za teorijskim eksperimentom — umjesto na detaljniju i sustavniju razradu likova, autorica se pogrešno oslonila na introspektivno-naracijski stil koji ponekad čitatelja zamara i pozornost odvlači prema upaljenom televizoru ili mrlji na stropu. Osnovni je nedostatak to što je priča odveć jednostavna i toliko arhetipska da u velikoj mjeri naginje trivijalnoj literaturi, što, prema svemu sudeći, nije bila autoričina namjera (upravo zbog »ozbiljnosti« i pripovijedanja u prvome licu). Iako ona opaska na koricama knjige, što upućuje na »snažan emocionalan stil« nije u potpunosti primjerena, ne može se poreći stanovita vještina u baratanju emocionalnim registrima, kao i ponekad vješto i nepretenciozno pripovijedanje, što je uzimajući u obzir trenutnu domaću produkciju, kompliment autorici. »I životopis može biti istinit — ako je dobro izmišljen«, zapisao je jednom prigodom Antun Šoljan. Ako je samo o tome riječ, onda je Julijana Matanović svoj posao pošteno odradila.

Tonči Valentić