Rekompozicija i kontrapunkt

Rekompozicija i kontrapunkt

Josip Butković, Mrgar-rekompozicija, Kabinet grafike HAZU

Letricija Linardić, Kontrapunkt, Studio Kabineta grafike, lipanj/srpanj 2000.

U Kabinetu grafike HAZU i u njegovu studiju otvorene su istodobno dvije izložbe koje su, prema koncepciji tek minula 2. hrvatskog trijenala grafike, zamišljene kao »produženi« diskurs o mediju i dosezima iznimno visoko profilirane umjetničke i tehničke razine suvremene hrvatske grafike. Institucija trijenala kao revijalne smotre nakon koje nagrađeni umjetnici izblijede na počasnoj listi — osobito u trendu izlagačke politike kulturne sredine koja grafiku osobito rijetko promovira — teži na taj način promptnom i kritičkom predstavljanju nagradama valoriziranih opusa i kvalitativnih iskoraka koja se potiču priznanjima.

Izlažu: Josip Butković »vertikala riječkoga grafičkog središta«, kako ga u predgovoru apostrofira S. Marković (nagrađen je na 1. trijenalu jednom od jednakovrijednih nagrada) i Letricija Linardić, njegova bivša studentica (dobitnica priznanja na 1. trijenalu koja je ove godine potvrdila procjenu ocjenjivačkog suda osvajanjem nagrade). Koincidencije među njima višestruke su a prva je sredina iz koje dolaze. Naime, Rijeku već godinama likovna kritika prepoznaje po propulzivnosti i razlikovnom kôdu koji profilira i obogaćuje hrvatsku grafičku scenu. Nadalje, i Butković i Linardić izjedaju polja »slike« i paraju matricu ploče oslobađajući svoje vizije jetkanjem tonske površine i oštrinom linije dubokog tiska. Tehnika: akvatinta (tonskih transparencija i dubina) i bakropis (precizna i oštra linijskog traga) djeluje na njihovim otiscima gotovo kao istovrsna radionička formula. Zamah geste kao segment sfernoga kretanja (crnilo plohe) i preciznost linije (na bijelome) kao njezin »kontrapunkt«. U prvom stvaraju konvulzivnu dinamiku kontrasta, u drugom, konveksno/konkavno pulsiranje. Međutim, ono što se na razini tvorbenih elemenata (tehnika i oblikovni elementi) čini sličnim (istim), na razini likovne recepcije poetskog i kreativnog prosedea posve je oprečno. I to je upravo ono što na ovim (stjecajem slučaja ili namjera) sučeljenim izložbama plijeni, zavodi i navodi na opetovano pronicanje u strukturalne metamorfoze grafike i alkemijsku mijenu poetika.

Butkovićeva — rekompozicija Mrgara — redukcija je megaprojekta od 98 grafika (izloženo je 37), koja je u četverokutnom orisu osvanula i dočekala zalaz sunca (12. lipnja 1999) na Velom mrgaru ponad Jurandvora pokraj Baške na otoku Krku. »Mrgar dolazi od pretpostavljene riječi mulgarium, a to je mjesto gdje se muzu ovce, to je muzilište... Veli mrgar je velika mišolovka za sve ovce«, etimološki i slikovito opisao je Branko Fučić (Terra Incognita, Zagreb, 1997) tor megalitskog suhoziđa koji je Butković odabrao kao poligon svoje akcije landartovske naravi. Mrgar; iskonski pramodel poticaja i nadahnuća, ekološkog podteksta, polemičan naspram galerijske stege i vertikale zidnih oplošja, otvoren nepredvidivom udjelu sudionika i metereološkim hirovima vremena... ekspresivnoga izraza tek je dio u predgovoru sustavno raščlanjenih premisa Butkovićeva projekta. Prvi put je Mrgar resemantiziran od mrgarskog okoliša na izložbi u Parizu (Cite internationale des art, 1999). Sada je dekomponiran na pojedinačne listove koji svojim unutarnjim ditirampskim ritmom preispituju svoju singularnu moć. Etapno recikliranje landartovskoga koncepta do sidrenja Mrgara u galerijski prostor pokazuje ono što Butkovićeva grafika jest — odraz majstorove fascinacije matricom (grafičkom pločom), snagom otisnutoga znaka, njegovom beskonačnom umnoživošću i serijalnom varijabilnošću koja je kombinirana sa samo tri različite grafičke ploče! Obrću se i mijenjaju smjer, superponiraju se u otiscima i izmiču iz kadra! Butkovićevu opsesiju metalnom pločom (nosiocem znaka) nije moguće ne raspoznati — njezin sjaj emanira kroz transparenciju akvatintnih tonova, »vidljive« su ogrebotine i tragovi protiskivanja kroz tiskarsku prešu. Varka iluzionističke tehničke virtuoznosti, koja u svojoj perfekciji može i umoriti.

Dramatične koncentracije Butkovićeva crnog rogovlja dionizijevskog, ritma i, rekli bismo još, edipovske tragike oslobađaju se virilne žestine sinkopirajući u — ponegdje još mladenački kolebljivo — žensko pismo, Letricije Linardić. »Kontrapunkt snage i blagosti«, »velika gesta akvatinte« i »mala događanja«, »bakropisni staccato« sintagme su kojima Vesna Križić precizno prevodi u metaforički leksik senzualni napon Letricijinih grafika. Indiskretno odškrinuti interijeri mekoćom lunarne mliječi osvijetljeni Pogledi u frižider otkrivaju unutrašnje krajolike podsvjesnih snatrenja. Minimalistički bakropisni grafemi slijeću poput stigme i osobne signature (snizilice i povisilice akvatintnim akordima) na izjetkane strune Letricijinih bakropisnih linija. Dvosmislenim čine odnos bijelog i crnog, dubine i površine. Nije nas stoga mogla iznenaditi rječitost najnovijih »plavobradih« slika Bez naslova, u — tehnički i crtački — čistoj suhoj igli. Grafike raspucalih linija, do taktilnosti punih pigmenta i baršunastih rubova, otisnute su u plavoj boji uzmicanja od puti! Lelujave u usporenom ritmu, napete u kadru koji ih neočekivano »cenzurira« na ovome trijenalu zapažene i nagrađene grafike odaju ludičku ozbiljnost (i humor), znak dobre slutnje za Letricijinu još neizvjesnu kreativnu putanju.

Margarita Sveštarov Šimat