Reducirana scena — snažni znakovi

Lana Derkač, Rezignacija, Meandar, Zagreb, 1999.

Drame Lane Derkač, iako nastale kao samostalna djela, zajedničkom atmosferom i temom čine zanimljivu cjelinu, dramski triptih o rezignaciji koja sve češće postaje odgovor ljudi na probleme civilizacije, suvremenog doba. Rezignacija, kao logična posljedica života koji je sveden na preživljavanje, ušla je u sve pore našega bića, na sve razine postojanja, postavši opće mjesto, temeljni osjećaj koji poznajemo. Oko te osnovne ideje Lana Derkač izgradit će tri različite situacije, među kojima postoji stanovit pomak od jedne do druge, gradacija kojoj je cilj potvrditi to osnovno polazište. Tako će drame, iako smještene u posve različite prostore, svjedočiti o istom stanju rezigniranosti, koje se proteže od intimnog i realnog prostora dnevne sobe u prvoj drami (Lux ili optička varka), preko polurealnog prostora smetlišta — margine nekog normalnog ljudskog prostora za život u drugoj (Nismo li se dogovorili držati se rezignirano), do ludnice u trećoj drami (Plašt), čiji se model ustroja moći može shvatiti kao metafora bilo kojega totalitarnog režima, ali u kojoj se prelazi čak i preko ruba ljudskog, odijeljena jasnom granicom — do mjesta gdje spava sam Mefisto. Tako će svjetlo u prvoj drami, za kojim čezne Lucija, ali sumnja u njegovu realnost, na kraju biti posve poništeno likom Mefista, onoga koji po definiciji »ne voli svjetlost«, a baš on je izopćen iz ljudskog prostora jer je jedini shvatio ono što nije smio. Individualni napor Lucije da riješi probleme unutar svoja četiri zida postat će posve nevažan nakon spoznaje iz posljednje drame, da koliko se god pojedinac trudio i mislio da čini nešto bitno uvijek iznad svega postoji ona nevidljiva sila koja upravlja kako njime, tako i svima ostalima.

Ono što će ove likove staviti u još nezavidniji položaj od njihovih »prethodnika« nastanjenih u Beckettovim i drugim djelima ovakve tematike (na koja autorica jasno aludira) njihova je osviještenost o stanju u kojem se nalaze. Njih zapravo ne zbunjuje spoznaja o bezizlaznosti te situacije. Štoviše, oni je pomno seciraju, oboružani dovoljnom dozom ironije i cinizma i s jasnom odlukom o neparticipiranju u vlastitom životu. Oni vode »osviješteno trivijalne« razgovore, u kojima pojmovi poput ljubavi, istine, milosti ili slobode predstavljaju egzotične teme kojima je osnovna funkcija da uvedu mali predah od onih uobičajenih, i ništa više: o njima nema smisla dulje razmišljati ili se oko njih truditi — istina ionako ovisi o točki gledišta, kako tvrdi jedan od likova, milost se probija do površine samo u trenucima kad okrutnost ostaje bez daha, a slobodni ionako ne možemo biti, jer ćemo u tom slučaju biti izopćeni. Zato je najbolje odustati, otići od samoga sebe. Ipak, koliko god se takvo stajalište činilo lakšim načinom da se prebrode svi problemi, ono je to samo prividno, jer iz svakog od likova povremeno proviri nešto ljudsko, poput brige ili želje, i oni se neprestano međusobno moraju podsjećati na dogovor da će se držati rezignirano. No te povremene želje za promjenom shvaćene su kao nenormalno ponašanje i neće ih dovesti do zaključaka o važnosti takvih osjećaja, nego do gledanja na ljudskost kao na slabost koja se liječi dozama nepopravljive ironije.

Život tako postaje samo jedno veliko sumorno čekanje u kojem je svaka aktivnost samo mali prekid tog čekanja. Na ideju života kao čekaonice autorica jednako dobro sugerira i scenskim minimalizmom drama. Scena je reducirana na osnovne predmete, koji na taj način postaju snažni znakovi. Ustrajavanjem na njihovu neprivlačnu izgledu stvoren je prostor neudobnosti i hladnoće kao opreka superdizajniranosti današnjice, ili možda baš i unutarnji odraz iste. U takvu je prostoru, baš kao i u čekaonicama, nemoguće udobno se smjestiti ili organizirati život. Svijest o nepromjenjivosti te neudobnosti i nesigurnosti dovest će likove do gubitka ikakve nade. Kategorija ljudskosti bit će smještena u prostor arhaičnosti, a čekanje neće više biti ni čekanje nečeg — pa ni Godota za kojeg je bilo poprilično sigurno da neće doći — ti likovi samo »čekaju da prođe«, posve larpurlartistički, oni čekaju — čekanje.

Ljubica Anđelković