Put samuraja

Put samuraja

Ghost Dog: The Way of the Samurai, SAD/Francuska/Japan/Njemačka, 1999, režija i scenarij Jim Jarmusch, fotografija Robby Müller, uloge Forest Whitaker, John Tormey, Isaach De Bankolé, Camille Winbush, Henry Silva, Cliff Gorman, Tricia Vessey, Victor Argo

Jim Jarmusch, posljednji Mohikanac američkoga nezavisnog filma, ostaje svoj, premda Samurajev put nedvojbeno jest film s najvećim komercijalnim potencijalima u njegovu opusu. Nakon prethodnog, naravno vrlo specifičnog iskoraka u žanrovski film Mrtvim čovjekom (vestern), Jarmusch nastavlja žanrovska propitivanja, a ovaj se put, suvišno je reći — na sasvim osebujan način, okušao u kriminalističkom filmu, preciznije (humorno-meditativnom) gangsterskom trileru. Sam Jarmusch žanrovsko je određenje još usložnio nazivajući svoj film gangsterskim hip-hop samurajskim eastern vesternom, a složenost je ključna riječ pri razmišljanju o Putu samuraja, jer ona kao da je u njemu programski prisutna.

Tako uz žanrovsku uslojenost imamo i onu svijeta naslovnog junaka, crnačkog plaćenog ubojice Duha Psa (sugestivni Whitaker koji je jednom već glumio profesionalnog ubojicu u također nezavisnom filmu Dnevnik plaćenika). On u sebi spaja afroameričkog gangstu (ikonografija, glazba) i japanskog samuraja (živi po napucima samurajskog priručnika iz 18. stoljeća Hagake: Put samuraja), ali uz to pokazuje i ekološku osviještenost (očito teži životu u dosluhu s prirodom, ljubitelj je ptica, a usputnom likvidacijom dvojice krivolovaca koji su ubili medvjeda demonstrira čak i aktivističku djelatnost) te sklonost multikulturalnosti (ne samo da živi prema japanskom samurajskom kodeksu, po kojem onog tko mu je spasio život smatra gospodarem, a to je, zanimljivo, italoamerički mafijaš, nego mu je najbolji prijatelj Haićanin koji govori samo francuski); u njegovu svijetu nema ni generacijskih ograda pa tako u njega s punim uvažavanjem pripušta i načitanu afroameričku djevojčicu Pearline.

Duh Pas sebe i svog gospodara Louieja naziva gotovo izumrlim pripadnicima različitih prastarih plemena, i on i mafijaši s kojima će se obračunati potječu iz stare škole (evidentna asocijacija na vesterne, osobito Peckipahove, koji su tematizirali zalaz starog svijeta Divljeg zapada), no ipak, pored samurajske sablje i goluba pismonoša, Duh Pas ne samo da odlično barata vatrenim oružjem najnovijeg datuma nego je i vrlo vješt s najsuvremenijom tehnologijom, koju u filmu predstavlja njegov alarmni dekoder i prisluškivač telefonskih razgovora. I tu je prisutna složenost koja poručuje uzmi od novog doba ono što ti može biti korisno, ali ne mijenjaj svoju bit.

Nedvojbeno, upravo je Jarmusch u mnogome Duh Pas. Holivudski novac uzet će samo ukoliko može biti komplementaran njegovoj umjetničkoj i životnoj esenciji, u suprotnom ne znači mu ništa. U tome nema postojanijeg autora na čitavoj američkoj nezavisnoj sceni i mnogo šire i stoga zaslužuje svako poštovanje. Put samuraja jedan je od njegovih najboljih filmova; istina, može mu se prigovoriti određena doza manirizma (ponajprije u motivu raznojezičnog prijateljstva), a osobno bih bio sretniji da trilerno-meditativna atmosfera nije razbijana komičnim ekskursima (u tipično džarmašovski pomaknutim humornim situacijama pokatkad ima nategnutosti, ali i sjajnih trenutaka, poput onih kad se u komičnom modusu podcrtava kulturološka fluidnost tako da je mafijaški pobočnik Sonny ljubitelj rapa, ili kulturološke sličnosti Indijanaca, Afroamerikanca i Italoamerikanaca u davanju nadimaka); no sve su to usputni dojmovi o filmu koji odabranom gledatelju daruje poseban svijet koji možda i nije toliko izniman sam po sebi, koliko po činjenici da je danas takve svjetove izvan stvaralaštva posvećenih, filmu kao umjetnosti ultimativno odanih, autora poput Jarmuscha gotovo nemoguće naći. Samurajev put jedan je od onih filmova koji se s tzv. objektivne distance vjerojatno ne bi svrstali u vrhunska ostvarenja, ali imaju nešto (zapravo mnogo toga) zbog čega ih volite. A to je na kraju najvažnije.

Damir Radić