Puši li kazalište?

Odgovor je: kazalište je odavno popušilo, a ne dopušta mu se niti da podigne opušak koji mu hoće dobaciti jedna tvornica duhana

Kada sam prije nekoliko godina u Richmondu bio u Theatre of Virginia, za tu državu nešto kao naš HNK, dobio sam odeblju programsku knjižicu. Nije ona bila debela zbog predstave, nego zbog sponzora koji podupiru to kazalište. Oni su bili podijeljeni na privatne osobe i poduzeća. Pojedinci koji su pomogli kazalište bili su svrstani u nekoliko kategorija: na vrhu su bili anđeli, jedan bračni par koji je dao više od pedeset tisuća dolara, pa preko razreda s raznim počasnim nazivima do dugačkog popisa onih koji su dali između pedeset i sto dolara.

Na sličan način bila su rangirana i poduzeća. Na samom vrhu bila je vodeća virdžinijska industrijska tvrtka, Philip Morris, Inc., čuvena u cijelom svijetu po proizvodnji cigareta. Poznato je da se u cijelim Sjedinjenim Državama vodi rat protiv pušenja i pušača do istrebljenja, ravan bojnim pohodima na Indijance, nesretni uživaoci duhanskog dima diskriminirani su više nego nekada Crnci, a ipak, kulturni je razum nadvladao, pa je dopustio iznimku da se naziv industrije duhana uvrsti među sponzore kazališta, kao i drugih kulturnih ustanova i akcija.

U našoj kazališnoj i sveopćoj sirotinji to je nemoguće. U Zakonu o zabrani reklamiranja duhanskih proizvoda stoji da se u promidžbene svrhe ne smiju koristiti nazivi cigareta, ali ni imena njihovih proizvođača. Takva rigidnost najordinarnija je glupost naših zakonodavaca. Riskirat ću da ovaj zapis potpadne pod udar toga zakona i spomenut ću jednog vrlo raspoloženog potencijalnog sponzora, u našim razmjerima ravnog Philipu Morrisu — Tvornicu duhana Rovinj.

Do donošenja spomenutog zakona ta tvrtka je bila, uz ostale akcije, posebno raspoložena da marketinški i promotivno sponzorira kulturu. Sada su joj ruke gotovo potpuno vezane. Posljednji njezin pothvat dogodio se lani, i tu joj se radi nacionalnih interesa progledalo kroz prste. Zbog sveopće besparice u kulturi, dobrohotno joj je dopušteno da financira izradu kopije Bukovčeva svečanog zastora u HNK i da se pritom spomene njezino ime.

Na tome se stalo. Državni protuduhanski cenzori zabranjuju svaki spomen imena te tvornice. Protukulturno licemjerje tu je na djelu. Država od duhana i njegovih proizvoda grabi lavovski dio u svoj proračun, a kazalištu i kulturi uopće uskraćuje vrlo spremna sponzora. Jasno mi je da se zabranjuje reklamiranje cigareta, jasno mi je čak i da se u promidžbenim akcijama ne vidi logotip Tvornice duhana Rovinj, ali mi nije jasno kako to borbi protiv pušenja pomaže da se njezino ime spomene u sponzorstvu neke kulturne ustanove ili manifestacije.

A kazališta i njihovi veliki festivali u katastrofalnom su stanju. U tim zabranjenim sponzorstvima moglo bi se ići dalje do apsurda. Zašto se ne bi, na primjer, ovoga ljeta u Dubrovnik prenio i izložio novi Bukovčev zastor i pritom spomenulo ime financijera toga hvale vrijedna pothvata? Možda bi to pomoglo da se premosti lanjski gubitak od dva milijuna kuna, koji opterećuje proračun dubrovačkog festivala od prošle godine.

Sponzorstva u sportu i estradi funkcioniraju gotovo po tržišnim zakonitostima i ona nisu sporna. Štoviše, moćnici su u prošlom režimu poput poreza određivali koliko koja relativno dobro stojeća tvrtka ima dati nekomu od njih favoriziranu klubu, ucjenjujući ih dijelom isplate državnih nabava. Sasvim je suprotno u kulturi. U njoj se sponzorstva dijele na kapaljku. I danas vrijedi propis da se za sponzorstvo iznad određene svote mora tražiti odobrenje od Ministarstva kulture, kao da je to za državu neki vrlo važan posao u kojemu ona mora posredovati, jer bi se mogle dogoditi zloporabe kojima se u sportu gleda kroz prste.

Umjesto da potiče takva sponzorstva u najbjednije segmente naše nadgradnje, država im odmaže. Osim bijednog izravnog financiranja, svi ostali oblici sporni su i sumnjivi. Tako je i sa svojevremeno mnogo hvaljenim oslobađanjem kulturnih ustanova od plaćanja PDV-a. To »oslobađanje« na svojim su leđima najbolje osjetila kazališta. Točno je da su skromne cijene njihovih ulaznica oslobođene plaćanja toga poreza, ali golemi ulazni troškovi opremanja predstava nisu, pa je ta »pomoć« davanje slamke utopljeniku da može disati. I pritom se cjepidlači. Na oslobađanje od PDV-a imaju pravo samo kazališta koja su na državnim ili gradskim jaslama, ali ne i privatna.

Na taj apsurd dramatično je ovih dana upozorio Matko Raguž, vlasnik Kazališta Exit. Prije nešto više od godine dana gradska mu je uprava naizgled izašla ususret. Dala mu je na upotrebu dvoranu nekadašnjeg kina August Cesarec. Raguž je lijepo opremio scenu i dvoranu, stvorio ugodno kazališno okružje. Iz Grada su mu obećali da će mu vratiti ono što je uložio, ali dosad nije dobio ni kune. Na kraju ove sezone došao je do katastrofalnog zaključka: budući da mora plaćati PDV na ulaznice, dvorana mu na svakoj izvedbi mora biti puna da bi se pokrio, a svako nepopunjeno mjesto donosi mu gubitak, pa mu se više isplatilo unajmljivati dvorane za svoje predstave koje su svjesno rađene vrlo skromno, za glumce u praktično praznom prostoru. Slična iskustva imaju Vitomira Lončar i Ivica Šimić, vlasnici Male scene.

U slijedu apsurdnih gluposti sve verbalne potpore državnih dužnosnika koji se vole pokazati i slikati na premijerama i otvaranjima kazališnih svečanosti, kao da su kulturni ljudi kojima je do kazališta, svode se na pitanje: puši li kazalište? Odgovor je: ono je odavno popušilo, a ne dopušta mu se niti da podigne opušak koji mu hoće dobaciti jedna tvornica duhana.

Dalibor Foretić