Preispitivanje moderniteta

Preispitivanje moderniteta

Retrospektiva Vlaha Bukovca u Modernoj galeriji u Zagrebu, svibanj-lipanj 2000.

Kada svjetski priznati umjetnik devetnaest zrelih godina podari nekom gradu, nekoj naciji, odgoji generacije mladih slikara (i svoju djecu također), tada je teško shvatiti da ni jedna galerija ili muzej u svom stalnom postavu nemaju ni jednu njegovu sliku. Vlaho Bukovac je, čini se, u očima Pražana zauvijek ostao samo gastarbajter koji je nekom domaćem preoteo posao. Pošto je 1903. imenovan izvanrednim profesorom na likovnoj akademiji, nakon šest mjeseci čekanja, proći će još dvanaest godina do njegove prve samostalne izložbe. Prag je bio iznenađen Bukovčevim slikama. Deset godina kasnije, tri godine nakon umjetnikove smrti, Pražani ponovno otkrivaju njegov golemi i vrijedan opus. A onda su ga zaboravili. Trebalo je proći još sedamdeset pet godina da se Česi (pod)sjete Bukovca. Ovaj put bilo je to zaslugom Igora Zidića, ravnatelja Moderne galerije u Zagrebu, koji je još 1993. započeo s dogovorima oko izložbe koja će biti realizirana sedam godina kasnije. U jednoj od dvorana Narodnoga muzeja, s kojeg se pruža raskošan pogled na Vaclavske namesty, bilo je izloženo osamdesetak slika Vlahe Bukovca prispjelih iz hrvatskih muzeja, galerija i privatnih zbirki. Pet slika nalazi se u posjedu Narodne galerije u Pragu, ali samo u depou, a tek je dvije bilo moguće izložiti (Portret Pierrea Gussmana iz 1883. i Portret kćerke iz 1915), dok preostale tri zahtijevaju ozbiljniji restauratorski zahvat. Do radova iz Srbije i Crne Gore, kao što se moglo i očekivati, nije se moglo doći. Bukovčeva retrospektiva u Pragu bila je postavljena kao dio velike izložbe S Česima oko svijeta.

U dva mjeseca izložbu je razgledalo pedesetak tisuća posjetilaca, većinom turista. Pražani se ni ovaj put nisu odveć trudili oko afirmacije svog negdašnjeg žitelja. Osim što su ponudili dvoranu muzeja, sve ostalo bila je naša briga (u organizacijskom i materijalnom smislu); od prikupljanja slika do tiskanja kataloga, plakata i ostalih popratnih aktivnosti koje su nužne da bi izložba uspjela i pridonijela adekvatnu sagledavanju i valorizaciji autora. Propusti oko distribucije plakata i propagandne mašinerije koja uz to ide na duši su domaćina. I kao što gospodin Zidić kaže, »mi smo osigurali plakate, ali nije na nama da provjeravamo da li oni te plakate lijepe na za to predviđena mjesta ili ih prodaju...« Unatoč propustima, reakcije čeških medija bile su opširne i afirmativne pa se izložba može smatrati uspješnom. Iako mi nije bila namjera da se u ovom tekstu toliko bavim praškom izložbom, čini se da su me svladale nacionalne emocije i razočaranje što Česi nakon toliko godina nisu sami pokazali inicijativu za revalorizaciju Bukovčevih djela, baš kao što ga ne prihvaćaju kao dio vlastite kulturne baštine.

Nakon Praga, s velikim interesom dočekali smo Bukovca u Modernoj galeriji u Zagrebu (njegova posljednja retrospektiva bila je 1987, u Umjetničkom paviljonu). Zagrebačka izložba obogaćena je s još dvadesetak djela postavljenih kronološkim redom, od akademskih portreta, preko realizma, impresionizma, sve do simbolističkih istraživanja. Cilj Zidićeva izbora preispitivanje je današnje recepcije Bukovca; je li on i danas moderan slikar, odnosno možemo li ga razmatrati u kontekstu modernosti ili je umjetnik koji je odavno definiran i smješten u arhivske ladice? Stoga njegov izbor radova ne uključuje Bukovčeve povijesne slike ni reprezentativne (oficijelne) portrete. Takva su djela potjecala od utjecajnih naručilaca, pa su samim time robovala izvjesnim društvenim konvencijama koje je slikar morao prihvatiti. Od prvih portreta iz osamdesetih godina devetnaestog stoljeća koji su rađeni u akademskoj maniri pa sve do njegove posljednje slike Portret gospođe Hribar s kćerkom, koju je naslikao nekoliko dana prije smrti, evidentna je razlika u boji, svjetlu i potezu kista. Od zgusnutih, tamnih portreta i nedefiniranih mrkih pozadina (jedini osvijetljeni dijelovi su lice i ruke) tretiranih lazurnim namazom, do maksimalno rasvijetljene boje, kratkih, gotovo pointilističkih dodira kista i treperave površine. Pozadina je prepoznatljiv interijer sobe (ispunjen slikama, sagovima, draperijama) ili zelenilo pejzaža. Lik se rastače svjetlom, bojama i mrljama, a obrisne linije lome se i gube u pozadini. Članove svoje obitelji (žena Jelica, tri kćeri i sin) najradije portretira. Toplina doma, vlastite ili tuđe obitelji za njega je svetinja (Djeca iz obitelji Katalinićiz 1885, Moje gnijezdo iz 1897, Divan iz 1905). U nizu ženskih aktova koji su izloženi (Magdalena iz 1898, Djevojka na kupanju, Probuđena, Vruća kupelj — sve iz 1908, Ružičasti san iz 1916), zapaža se djevojačka sramežljivost, ali i latentna erotika, mekoća puti i oblina. Simbolizma se dotiče u slikama o Danteu iz 1900, Krist na odru iz 1906. i pomalo morbidnoj Fantaziji iz iste godine. Niz skica i studija manjih formata govori o slikarevim temeljitim pripremama

Bukovcu se često predbacuje da ga nedovoljno interesira sadržaj i da previše eksperimentira s divizionističko-pointilističkom tehnikom. Zanimaju ga jedino boja i svjetlo, maksimalna vibracija platna (što je osobito karakteristično za njegovu posljednju, prašku fazu). Zašto mu zamjerati? Imao je pravo na izbor. Bio je izvrstan crtač i od svojih je učenika zahtijevao da korektno savladaju crtež jer je on osnova svake slike. Bio je maksimalno tolerantan, dopuštajući im da se slobodno razvijaju. Iako nerado, Česi priznaju da je u to doba Bukovac bio najbolji pedagog na Akademiji.

Život Vlaha Bukovca dostojan je zanimljiva filmskog scenarija. Opisao ga je opširno u autobiografskoj knjizi Moj život, koja je objavljena 1918. U njoj su opisana događanja do dolaska u Zagreb. To je bila biografija kojom se Bukovac predstavio obitelji svoje žene Jelice kad ju je zaprosio. Ostatak zbivanja, od boravka u Zagrebu, i odlaska u Cavtat, zatim kratkotrajni boravak u Beču i život u Pragu do 1918, dopisao je vrlo šturo na nagovor kćeri Jelice. Kao kuriozitet, najavljuje Igor Zidić (u zbirci jednog Bukovčeva kolekcionara pronašao je slikarev spomenar), Moderna galerija priprema novo, kritičko izdanje Bukovčeve autobiografije, s dodatkom Ivanke Bukovac o praškim godinama njezina oca. Knjiga će biti obogaćena komentarima i bilješkama te nizom crteža koje je Bukovac izradio kao ilustracije za tu svoju knjigu.

Bukovac u Pariz dolazi 1877, nakon jedanaest godina pustolovna života koji je zapravo traganje siromaha za boljim životom, a sve u želji da svoje roditelje poštedi suvišnih izdataka. Upis na parišku Akademiju lijepih umjetnosti (na nagovor dubrovačkog vlastelina Mede Pucića) osigurava mu prvo temeljito slikarsko obrazovanje, kojem je neprestano težio. Postavši Cabanellovim đakom, uviđa nedostatnost svojega obrazovanja, ali vrlo brzo napreduje i već 1878. prvi put sudjeluje na pariškom Salonu, gdje će u sljedećih sedamnaest godina ubirati razne nagrade. Unatoč svjetskoj slavi, veza s obitelji i sunčanim Cavtatom često ga vraća u domovinu, u kojoj će do kraja života crpsti snagu sunca i toplinu juga. Na nagovor Račkog i Kršnjavija 1893. dolazi u Zagreb, gdje okuplja mlade hrvatske umjetnike. Znanjem, elokventnošću i šarmom djeluje na generaciju slikara koji se vraćaju sa studija u europskim gradovima. Podučava ih, kao iskusan, svjetski priznati slikar, rasvjetljava njihovu paletu i oni s pravom dobivaju naziv zagrebačka šarena škola. Pokreće kulturna zbivanja u ovoj našoj maloj učmaloj sredini. Inicira izložbe (u suradnji s Kršnjavijem, s kojim će nesprestano voditi bitku za prestiž) u Budimpešti i Kopenhagenu. Zalaže se za izgradnju slikarskih atelijera i Umjetničkog paviljona te osniva Društvo hrvatskih umjetnika. Razočaran postupcima i nerazumijevanjem nekih svojih suradnika, uoči prve izložbe Hrvatskog Salona 1898. (čiji je inicijator) napušta Zagreb. Odlazi u Cavtat, gdje sljedeće četiri godine snuje o povratku u Zagreb i ostvarenju svoje intimne želje da sudjeluje u osnivanju Akademije likovnih umjetnosti te postane profesorom na toj ustanovi. Neispunjena želja prisiljava ga da se preseli u Beč, a zatim u Prag gdje će napokon biti imenovan izvanrednim profesorom na tamošnjoj akademiji. Do kraja života nadao se povratku u Zagreb (u kojem je u međuvremenu osnovana Akademija), ali mu to nažalost nije bilo omogućeno. Umro je u Pragu 23. travnja 1922, u snu, od moždane kapi, nakon kratkotrajna boravka u domovini koju je toliko volio.

S današnje točke gledišta, Bukovca se može voljeti i ne mora. Može mu se predbacivati akademizam i nedostatak hrabrosti da se smionije uključi u onovremena likovna istraživanja, kako u tematici, tako u slikopisu. Impresionizam nije nikada do kraja usvojio, simbolizma se tek površno dotaknuo, a kubizam je prezirao. Slikao je onako kako je osjećao i znao. No jedno je neosporno: nikada prije ni poslije Hrvatska nije imala takvu likovnu veličinu. Bukovac je bio i ostao (pored Meštrovića) iznimna ličnost koja je presudno utjecala na generaciju mladih umjetnika te formirala i afirmirala naše likovnjake na razmeđi prošla stoljeća.

Paulina Granec