Potraga za vlastitim korijenima

Potraga za vlastitim korijenima

San i krik. Likovna umjetnost Židova iz Hrvatske, Klovićevi dvori, 25. svibnja-15. srpnja 2000.

U Klovićevim dvorima prvi je put predstavljeno umjetničko stvaralaštvo Židova iz Hrvatske. Pomalo čudan projekt, dosad nezapamćen na ovim prostorima, svakako pobuđuje veliku pozornost. Autor izložbe je Tonko Maroević, dok su djela izabrali zajedno Tonko Maroević i Jasmina Bavoljak, koja je autorica likovnog postava. Izložba je postavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ureda za kulturu grada Zagreba te u suradnji sa zagrebačkom Židovskom općinom.

Naslov izložbe San i krik uzet je iz opusa najproduktivnijega Židova ovih prostora Oskara Hermana (1886-1974). San je ulje iz 1911, a Krik je tempera iz 1966. godine. Ta dva pojma simbolički i generalno određuju sudbinu naroda čijom se umjetnošću bavi izložba. Više od dvije stotine postavljenih djela, slika, skulptura i keramike u rasponu od stotinu i pedeset godina predstavlja samo dio hrvatskih umjetnika židovskih korijena.

Uđemo li dublje u koncepciju izložbe, kojoj je glavna vrlina što nije postavljena kronološki pa nam time pojačava usredotočenost, možemo zapaziti da se izričaj Židova ne ograničava na religijske teme, nego itekako prati, bez obzira na svoju sudbinu, europske i svjetske tokove. Izloženi autori često su studirali izvan Hrvatske, u Beču, Münchenu, Pragu ili Bruxellesu i naravno da su se susretali s umjetničkim težnjama tog vremena. Oni koji su se školovali u Zagrebu stekli su obrazovanje od velikih imena hrvatske umjetnosti kao što su Frangeš-Mihanović, Augustinčić, Becić, Angeli-Radovani ili Seder.

Od bidermajerovskog Alberta Mosea pa do Ivana Čerića proteklo je stoljeće i pol, pa tako ni dodirnih točaka među njima, osim židovskoga podrijetla, nema. Ipak, vrijedan je izbor koji nam pokazuje svestranost umjetničkih iskaza Chagallovih ili Soutinovih sunarodnjaka. Među odabranima nalaze se i već spomenuti Oskar Herman, zatim Oskar Artur Aleksander, kojemu je nedavno priređena izložba u Umjetničkom paviljonu, Milan Steiner kao vrlo važna ključna točka hrvatskog slikarstva prve polovice 20. stoljeća i Ivan Rein.

Generacijske razlike nisu razlog različitog rezultata u izričaju. Najviše se to očituje u kiparskim radovima Hinka Juhna, Slavka Brilla i Oskara Nemona. Ratne generacije, često s vlastitim tužnim pričama, počinju u svoja djela upletati iskustva stečena u ratu te govor i svjedočanstva židovskih povijesnih epizoda. Ponajprije se to odnosi na Alfreda Pala i Rafaela Talvija, a manje na Veru Fischer, Bruna Mascarellija i Zlatka Boureka. Umjetnici druge polovice stoljeća ovjekovječuju potragu za vlastitim korijenima putovanjima u zemlju svojih predaka.

Peter Weisz, Vesna Vinski-Tomljenović, Živa Kraus i Vanja Kavurić akcijski su slikari koji, čini se, slikama odražavaju odnos prema situacijama između zbilje i sna koji su se povijesno zbivali na istočnim obalama Mediterana.

S druge pak strane sjajna generacija slikara rođenih 1964, Ine Drutter, Tamare Ukrajinčik i Tonija Franovića, svojim radovima upotpunjuju hrvatsku umjetnost mlade generacije, a izašli su iz Biffelove, Sederove i Jordanove klase na zagrebačkoj Akademiji. Prerano preminuli Ivan Čerić, student ALU-a, ostavio je iza sebe radove koji svjedoče o nadarenosti i inventivnosti u studijama.

Izložbu San i krik, stoga, krasi duh jedinstva u korijenu i različitosti u izrazu, i dok koncepcijski odskače od klišeiziranih kronoloških izložbi, ona ujedno otkriva niz skrivenih simbola i značenja u umjetnosti Židova ovoga podneblja koji ne moraju nužno imati židovski prizvuk.

Izložbu prati katalog u kojem je predgovor napisao Ognjen Kraus, osvrt na umjetnost Židova iz Hrvatske Tonko Maroević, a Andrea Feldman esej o Židovima u pet država, Austro-Ugarskoj Monarhiji, dvije Jugoslavije, NDH i današnjoj Hrvatskoj, naslovljen Gospođica Ashkenazy žali. Uz reprodukcije, u katalogu se nalazi i popis djela s kratkim biografijama autora predstavljenih na izložbi.

Cijela je izložba zamišljena kao dio projekta suvremenoga židovskog kulturnog centra s Memorijalnom sinagogom i Židovskim muzejem u Hrvatskoj koja bi se trebala graditi na mjestu nekadašnje sinagoge u Praškoj ulici. Kada do tog ostvarenja dođe, Zagreb će biti bogatiji za ustanovu koja će definitivno pokazati kako su Židovi, unatoč svim uništenjima kojima su bili izloženi i nesrećama koje su ih zadesile, uspjeli govoriti jezikom umjetnosti, a ne jezikom mržnje.

Marko Kružić