Potraga za sustavom

Stjepan Damjanović, Filološki razgovori, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2000.

Problematiziranje najstarijih razdoblja hrvatske jezične povijesti, proučavanje paleoslavističke i šire slavističke tematike, bilo najstarijega slavenskog književnog jezika ili njegova interferiranja s hrvatskim idiomima, zauzima središnje mjesto u znanstvenim istraživanjima uglednoga kroatista i paleoslavista Stjepana Damjanovića. Znanstveni radovi, objavljeni tijekom posljednjih nekoliko godina u raznovrsnoj periodičkoj literaturi, kao i prigodnim zbornicima, novom su knjigom povezani u cjelinu i strukturno podijeljeni u dva dijela — autor ih naziva Rasprave i Građa za filološke portrete. Trojezična i tropismena književnost hrvatskoga srednjovjekovlja, Jezičnostilska raslojenost hrvatskoglagoljskih srednjovjekovnih tekstova, Hrvatski glagoljaši u središtu Svetoga Rimskog Carstva, Crnogorske inkunabule u kontekstu ranoga slavenskog tiska, Iz povijesti slavistike i kroatistike, Mesićeve filološke teme, Dva priloga o Stjepanu Ivšiću, Fra Kajo Agjić i oblikovanje hrvatskoga jezičnog standarda, Polemika između Josipa Hamma i Ljudevita Jonkea 1947. godine, Što (ne) smijemo mijenjati u piščevu tekstu? naslovi su koji pripadaju prvome dijelu knjige.

Pišući o tropismenoj i trojezičnoj književnosti hrvatskoga srednjovjekovlja autor sustavno i koncizno tumači dosegnuta znanja iz hrvatske medievistike, koja inače zahtijevaju dobru filološku pripremljenost čitatelja, na posve jednostavan i nefilolozima pristupačan način. Autor želi uvesti i čitatelje sa slabom filološkom naobrazbom u probleme s kojima se nosi hrvatska srednjovjekovna književnost. Najprije polazi od pregleda najtemeljnijih dosadašnjih saznanja o Hrvatima u doba pokrštavanja (7-9. st.), preko faze završnoga pokrštavanja i formiranja temelja crkvene organizacije (9. st.) do početaka latiničke pismenosti.

Svakako se doima važnom autorova teza da »nije točna tvrdnja kako je hrvatska književnost jedinstvena tek po tome što je hrvatski narodni preporod raznolike književne tijekove objedinio: istina je da je u tom razdoblju obnovljeno već u srednjem vijeku postojeće jedinstvo«. Oko te tvrdnje povjesničari hrvatskoga jezika i književnosti, i uopće filolozi, zasigurno bi pronalazili argumente za i protiv, ali Damjanović sa sigurnošću tumači da je ulazak čakavskih i kajkavskih idioma upravo uvjetovan horizontalnom usmjerenošću hrvatske srednjovjekovne književnosti, odnosno nastojanjem da se stvori jezik koji je razumljiv na širokom području.

Glagoljaška sastavnica itekako je važan segment u proučavanju hrvatske kulture i pismenosti. Da se hrvatski jezik znatno ranije uključio u moderno doba »crne umjetnosti« nego ostali slavenski (osim češkoga) i neslavenski jezici, svakako imamo zahvaliti marljivu i upornu radu popova glagoljaša. I hrvatski pisci 16. i 17. stoljeća, autor navodi samo Petra Zoranića i Jurja Barakovića, itekako spominju vrijednost glagoljaške tradicije »da bi me tumačenje blaženoga Hieronima ne vižbalo, s prirokom bi pisal, boju se« (P. Zoranić) ili kao što poslovično izražava Juraj Baraković, »tko išće put novi, a stari zapusti, u raspi gotovi skoro će zabljusti«.

Čitateljima će se zasigurno učiniti zanimljivom prepiska u Večernjem listu, objavljena 1947. godine, između dvojice eminentnih jezičnih stručnjaka, Josipa Hamma i Ljudevita Jonkea. Polemika koja se razvila, a nastala objavljivanjem Hammove Gramatike starocrkvenoslavenskoga jezika, zanimljiva je, ističe autor, zbog najmanje dvaju razloga: u njoj pratimo neslaganja dvojice filologa oko pojedinih znanstvenih i stručnih pitanja i uočavamo snagu njihova kritičkoznanstvenoga aparata, a s druge strane objašnjava se uloga i znanstveni diskurs sveučilišnih udžbenika.

Drugi dio knjige zanimljiv je zbog znanstvenika samih kao i njihova prinosa hrvatskoj slavistici i kroatistici (Vatroslav Jagić, Ivan Milčetić, Ante Sekulić, Eduard Hercigonja, Radoslav Katičić, Josip Vončina, Josip Bratulić). Detaljniji prikaz svih sedam članaka o glasovitim imenima hrvatske filologije prelazi okvire ovoga rada, ali važno je u Damjanovićevu pristupu naglasiti dvije neprijeporne činjenice najprije, autor je uvijek i u svakoj prilici bio spreman kritički se osvrnuti na nove naslove iz jezičnopovijesne, kulturnopovijesne ili književnopovijesne literature, što je, uostalom, razvidno iz autorovih članaka. Drugomu dijelu Filoloških razgovora autor nije slučajno namijenio naslov Građa za filološke portrete. To je uistinu tek građa, dobar i pouzdan temelj u stvaranju buduće sinteze iz povijesti hrvatske filologije koju je i Stjepan Damjanović zadužio vlastitim djelom.

Boris Kuzmić