Pokret i ples

Poput Feniksa uvijek nanovo i uvijek začudno ušulja se ples u gradska kazališta, prostore željne ogoljene tjelesnosti i čistog, svima prirodnog pokreta. Bilo unutar festivala ili u gledalištu nekog slučajnog gostovanja on nas uvijek iznova zavede svojom novicom, samodostatnošću i logikom svog postojanja. Već puno prije nekima je bilo jasno da je ples potpuno samostalna umjetnost u svom najčešćem obliku, u odsutnosti muzičke pratnje, pokreti koji ne traže nikakvog, pa ni ritmičkog poticaja izvana, bez ikakvog vanjskog sadržaja ili radnje. »Muzička pratnja bila bi smetnja jer bi štetno utjecala na tanko tkivo pokreta i izražaja kretnjama. Jednako bi smetali radnja, sadržaj ili kostim kojim bi plesači bili odjeveni. Na taj način ples biva najčišćom umjetničkom tvorevinom.« (R. v. Laban)

Bio on cilj ili ishodišna točka u sedam dana koliko je festival trajao većina viđenih performasi kao da je slijedila Labanove principe tragajući ili ostvarujući ogoljen, izravan i nesputan pokret, jednak po intenzitetu i različit po izrazu. Koristeći muziku tek kao podlogu ili joj dajući prednost da nametne tempo, boju ili karakter pokreta, u potpunoj odsutnosti dramskog štiva, ovogodišnji, 17. Festival suvremenog plesa je uistinu plesao! Što je to što što svaki čovjek nosi u sebi i uslijed čega se on giba i svome tijelu daje najrazličitije oblike? Što je to ples i ima li ga uopće u njegovom elementarnom obliku te koju mu ulogu namjenjuje moderno društvo pitanja su na koja ovakav jedan festival zasigurno djelomično može odgovoriti. Nakon odgledanog Russella Maliphanta koji nam osim apsolutnog sklada duhovne i fizičke izvedbe svoje umjetničke uobrazilje nudi i nedvojbeno i očito samozadovoljavanje, užitak tijela koje se kreće, svatko će odgovoriti da čistog plesa — ima. Prostor ogoljen bijelom bojom i bijeli kostim u službi je njegove iskrene nakane — plesati! Mekoća plesnog jezika i mekano i izravno poniranje u samo ljudsko biće ili više njih u aseksualnim pax de deuxima dominantno je sredstvo izraza apsolutnog plesnog univerzuma na sceni. Odsutnost emocije, seksualnosti i značenja, samo tijelo u pokretu na domak prvih redova publike i istovremeno svjetove daleko od nje. Mek i duhovan izraz, mir ili harmonija te pokret koji ljudsko tijelo dovodi u balans (s duhom) zbunilo je i Mjesečarevu djevojku — Jasnu Vinovrški. Plešem, dakle uživam i tu sam blizu vas, nakana je ovog mladog plesnog bića koje, za razliku od Maliphanta — svoju publiku emotivno uključuje u performans i pritom nam daje sebe, jer plešući solo plesač htio to ili ne pleše uvijek jedan djelić sebe, postaje sam svoj izvođač. Plešem ti emociju kojoj ne znaš ime a možeš je izraziti samo pokretom — reče Jasna i time još jedanput podvuče ples. Jasna kao okvir stavlja emociju, momenat dok Maliphant zapliće sam pokret i dijelove tijela, uvlačeći ga u petlje koje zatim oslobađa zadržavajući pritom njegovu fluidnost. Lebdeći od lakoće njegov pokret istovremeno je nošen svom snagom treniranog plesnog tijela. No što se dešava kada solo kreiramo za drugog plesača, zamislio se Jossi Yungman, te zaključio da pokretu time daje novi karakter i izraz. »Donosim vam nešto novo, različito od onog što ste vidjeli zadnji put i pritom ne pričam nikakvu priču!« Nove situacije donose novi plesni izraz, pa je ponekad nužno umjetno izazvati tu polarizaciju i u tijelu suprotstaviti ekstreme, slične onima u životu. To čime se bavi Jossi Yungmann samo je još jedan od puteva povratka onom krhkom, djeci svojstvenom pokretu. Koliko je solo osoban i uvjetovan vlastitom interpretacijom toliko je pax de deux najbolje sredstvo izraza strujanja ljubavi dvaju tijela. Iako neznamo poruku mi čitamo njeno značenje, dodir znači ljubav i tu su ljubav kroz mozaik bezbroj plesnih sličica kreirali Diane Elshout i Frank Händeler iz Nizozemske. Slijedeći muziku, oni iz plesnog fluida apstrahiraju pojedine dijelove tijela (šaku na primjer) istražujući nove mogućnosti njenih pokreta. Eventualni tragovi dramskog okvira tek su zabilješka njihovih prostornih puteva na sceni prekrivenoj pijeskom.

Snagu i u njoj zapretene emocije posredovala su i crna tijela afričko-francuske kompanije Salia Ni Seydon. Pokret kao izraz i odraz, kao izravna komunikacija i posrednik, kao performansa čitavog tijela, onog izvornog, afričkog folklora ili pak pojedinih njegovih dijelova modernog diktata. Pričati priču ili pustiti da se ona rodi iz pokreta ovdje je ekvivalentno. Zadržati drevni pokret te plesati iskonske, geometrijom definirane pokrete folklora htio je i Feniks Vincenetea Saeza. Njegov ples priča mit, reinterpretira ga, ovaj put kazujući njegovu magiju samo pokretom.

Kao što je moderna u plesu početkom devetnestog stoljeća silno željela napustiti ustrojstvo klasičnog baleta nastalog u doba racionalizma osamnaestog stoljeća, te plesni jezik prilagoditi nadolazećim toplim strujama romantizma, prilagoditi ga novom duhu što traga za osobnim i individualnim, tako i novi društveni okviri našeg doba, nova glazba tehno ere neminovno mijenja jezik kojim govore naša tijela, slučajno ili namjerno povijamo se novom vremenu, njegovoj umjetnosti i muzici. Elektronska glazba novih ritmičkih oblika tupih završetaka u odsustvu logike muzičke rečenice nužno modificira i pokret. Dati pokretu snagu i zaustaviti ga na dnu ili vrhu amplitude njegovog zamaha, sabijajući pritom njegovu energiju i deformirajući mu oblik ili još bolje stvarajući neki novi — tim eksperimentom igrao se Jeremy James. Ili će tijelo pulsirati s muzikom ili će ona pulsirati u njemu pomaknuvši u tu svrhu granice očekivane izdržljivosti plesača. Iako je tijelo gotovo zlorabljeno, cilj je ostvaren. A cilj je biti izvoran, tijelu prirodan, duhu poslušan a oku ugodan, opet pratiti vrijeme ili čak štoviše obilježiti ga, umjetnosti pokreta apsolutno je uspjelo ili kako je to za svog vremena davno primijetila Mary Wigmann: »Plesno umjetničko djelo ima svoje doba, kao što je i sam plesač vezan za određeni vremenski period, koji mu dopušta da se suvereno služi svojim tijelom kao instrumentom. To je sudbina plesača. Svi smo je doživjeli i morali priznati. No ipak se ne dešava uzalud. Sve življeno i iz proživljenog oblikovano dobiva i ispunja svoj smisao. Živi i djeluje dalje, pod kožom, pod površinom u izvjesnoj mjeri potičući i oplođujući druge ljude.«

Olivera Međugorac