Pogrešan partner i slab izbor

Pogrešan partner i slab izbor

Od 6. do 11. lipnja u zagrebačkom kinu Jadran održan je Tjedan izraelskoga filma, koji je u pet večeri trebao ovdašnju javnost obavijestiti o aktualnom trenutku izraelske kinematografije

Neobičan je doduše izbor Izraelskog veleposlanstva Kinematografa za partnera i domaćina te manifestacije. Navedena tvrtka već se godinama dokazuje kao militantni promicatelj isključivo američkoga filma te za nešto drugo nema ni sklonosti ni stručnih ljudi koji bi ovakvu priredbu mogli kvalitetno pripremiti. Kinoteka u Kordunskoj 1, s profiliranom publikom, i Zagreb-film s iskustvom u organiziranju sličnih priredbi bili bi daleko primjereniji.

Druga greška počinjena je u samom rasporedu. Prikazani su filmovi Kadeš, suvremena drama o sukobu života i strogih vjerskih propisa, djelo redatelja Amosa Gitaija, zatim Passover fever Shemija Zarkhina, sjetna tragikomedija o doživljajima više naraštaja obitelji okupljene oko blagdanskoga stola, Sveta Klara, duhovita priča o djevojčici čije parapsihološke sposobnosti izluđuju cijeli grad, djelo redateljskoga dvojca Uri Sivan i Ari Folman, Pod zapadnim očima, drama sina čiji je otac optužen za špijunažu, još jednoga dvojca — Gior Asaulov i Shahar Katzav, te — kao posljednji — Dibuk redatelja Yossija Somera, inačica motiva dvoje mladih opsjednutih demonom nedopuštene ljubavi.

I premda je riječ o zanimljivim i više no solidnim ostvarenjima, Kadešje, na primjer, prikazan preklani u kanskoj konkurenciji, Passover Fever osvojio je 1995. u Montrealu nagradu za najbolji scenarij, a Dibuk 1997. bio nagrađen priznanjima Izraelske filmske akademije u čak pet kategorija — teško je oteti se dojmu da je naslove prije određivalo mjerilo raspoloživosti kopija, a ne karakterističnosti za dosege izraelske kinematografije u posljednjih desetak godina.

Devedesetih su izraelski filmaši progutali mnogo gorkih pilula — među inim, bijeg gledateljstva američkom filmu, pobjedu videovrpce i zatvaranje jedinoga filmskog laboratorija u zemlji, selidbu mladih stvaralaca u televizijsku proizvodnju, drastično smanjenje državnih dotacija — ali i prvi put ozbiljnije zakoračili u svijet, obnovili se kadrovski diplomantima Filmskoga fakulteta telavivskog sveučilišta te jeruzalemske Filmske i televizijske škole Sama Spiegela, a usto i već prokušanim, dobro educiranim i nadarenim, redateljima prispjelim iz Rusije.

Nekad poprilično rašireno mišljenje da je sintagma izraelski film istoznačnica za teatralizirano režiranu i odigranu temu, razumljivu tek domaćem gledateljstvu, kojemu je ponajprije i namijenjena kao zabava ili domoljubni poticaj, u navedenom je razdoblju potpuno opovrgnuto. Stoga je prava šteta što u Zagrebu, umjesto navedenih — od kojih su neki, poput Svete Klare nedavno prikazani u okviru opsežnoga ciklusa izraelske kinematografije na Hrvatskoj televiziji — nismo vidjeli naslove koji tu promjenu potpunije predstavljaju.

Na primjer, uspješni komercijalni projekt Zohar Erana Riklisa, nadahnut životopisom kontroverzne rock-zvijezde Zohara Argova (izvrsni Shaul Mizrahi), koji ne navršivši četrdesetu umire od predoziranja ili pak niskobudžetni Snijeg u kolovozu, Hagaia Levija, romantični triler iz slikovite jeruzalemske zajednice ortodoksnih Židova. Odnosno, asketski, kjubrikovski žestok, crno-bijeli Život zahvaljujući Agfi, scenarista i redatelja Assija Dayana, koji u tipičnoj telavivskoj birtiji okuplja još tipičnije predstavnike izraelskoga društva, od umjetnika do poslovnih ljudi, ili Amazing Grace, bolesnu priču o ljubavi između neiskusna homoseksualnog mladića i starijega povratnika iz Amerike s virusom HIV-a u prtljazi. (Od istoga je virusa, ubrzo nakon dovršetka filma, u trideset i osmoj godini umro i njegov redatelj Amos Guttman). A vjerojatno i djelo poput Kronike nestajanja, Elije Souleimanija, kombinaciju političkog kvazidokumentarca i screw-ball komedije, s autobiografskim primjesama, jer to je pričao palestinskom redatelju koji se vraća u svoj rodni Nazaret da bi napravio film.

Ipak, dobro je da smo vidjeli i ovo što smo vidjeli. Izraelski filmski kritičar Dan Fainaru jednom je prigodom napisao: »Nekako je uvijek lakše govoriti o budućnosti izraelske kinematografije nego baviti se njezinom sadašnjošću, jer je poznato da budućnost donosi neku vrst nade i obećanja koju sadašnjost nudi rijetko.« Nadajmo se da će nam donijeti i njezin bolje organiziran i osmišljen prikaz.

Mladen Martić