Poetika siromaštva

Poetika siromaštva

Tošo Dabac, rođen 1907. u Novoj Rači pokraj Bjelovara, jedno je od najvećih imena hrvatske fotografije. U vremenu od 1928. pa do 1932. godine šef je propagande u predstavništvu u Zagrebu poznate svjetske tvrtke Metro Goldwyn Mayer, pa se tako našao na izvorištu najnovijih dostignuća fotografije i filma.

Fotoklubu Zagreb pristupa godine 1933, gdje ubrzo preuzima vodeću umjetničku ulogu. Jedan je od obnovitelja Fotokluba Zagreb u tim godinama.

Već u prvoj polovici tridesetih snima poznate cikluse Bijeda i Ljudi s ulice s kojima trajno ulazi u povijest hrvatske fotografije kao nosilac socijalnog smjera. No to mu neće smetati da u drugoj polovici tridesetih godina 20. stoljeća postane i jedan od osnivača zagrebačke škole fotografije.

Godine 1951. tadanji Fotosavez Jugoslavije dodjeljuje mu zvanje majstora fotografije, dok mu Međunarodna federacija fotografske umjetnoti (FIAP) dodjeljuje najviše počasno zvanje Hon.EFIAP.

Autor je i kreator niza monografija.

Održao je i sedam samostalnih izložbi fotografije (Debrecin 1940, Zagreb 1948, 1955. i 1969, Beograd 1962, Split 1969. i Ingleheim 1969).

Poslije Drugog svjetskog rata pa do smrti 1970. opće je priznati najveći hrvatski fotograf.

Godinama izlaže svoje radove, kao član Fotokluba Zagreb, na domaćim i međunarodnim izložbama, pri čemu osvaja mnoga vrijedna priznanja i nagrade.

Dabac je bio prvi doživotni počasni predsjednik Fotokluba Zagreb.

Vladko Lozić

Pojavom Toše Dabca započinje posve novo razdoblje u našoj fotografiji. Određeno njegovom umjetničkom i stvaralačkom osobnošću, oslobodit će se i utkati u sve pore suvremenoga života. Njegovi portreti, pejzaži i life-fotografije postaju prava duhovna svjedočanstva života, prekoračujući vrijeme, pretvarajući ga u nebitno. Njegovo gledanje pokrenuto je aktivnošću njegova duha, njegovo viđenje nikada nije golo primanje. Ono je ujedno i izbor i sklad.

U svom djelatnom životu ostvario je mnoge cikluse, a u svakom od njih poetsko je ono što nosi, pa makar i tamo gdje ga najmanje očekujemo. Ciklusi Bijeda i Ljudi s ulice nastat će u sumornim godinama monetarne krize i opće nestabilnosti. Autentični su to isječci doista teška vremena. Sve siromaštvo i bijeda, prikazani njegovom kamerom, sva ta osamljenost odiše gorčinom, ali ne i banalnošću. Slike su to trenutka, prepune simbolike, tonski i u izrezu potpuno dorečene, stvorene okom znalca i majstora koji zna ispričati priču koja nas i danas uzbuđuje.

Njegov smisao za poetsko unošenje potpuno dolazi do izražaja u folkloru i pejzažu. Dodamo li tome fini osjećaj za ljudska lica, doživljavamo slike prepune životnog iščekivanja ili pak životnog iskustva. Uslijedit će ciklusi životinja, arhitekture i kulturnih spomenika, i u svakom od njih, u svakoj fotografiji, prepoznat ćemo velika umjetnika, sposobna da i u onom već viđenom sagleda bit života. Sve je to Tošo Dabac, poput pjesnika kamere, uspio prenijeti naraštaju koji će doći, nadahnjujući mnoge mlade talentirane fotografe. Naučio ih je zanatu i uvukao u prostor fotografske umjetnosti. Smisao za bitno, iskustvo gledanja, suvremenost, mogućnost brza djelovanja, osjećaj za čovjeka, daju njegovim slikama toliko traženu snagu. Snaga je to doživljaja i doživljenoga, snaga njegova svijeta i njegova viđenja. Stvaralaštvo je to u punom smislu, sadržano u prisnom sudjelovanju i konačnom izričaju.

Zdenko Kuzmić