Plesati magiju svijeta oko nas

Plesati magiju svijeta oko nas

U Zagrebu ima mnogo energije i talenata, no nedostaje sustavno obrazovanje. S jedne strane tu je Ritmička škola i Ilirski trg, no uvjerena sam da nedostaje viši stupanj obrazovanja za moderni ples

Mlada plesna umjetnica Jasna Vinovrški nakon završenog studija u inozemstvu prvi put nastupila je u Zagrebu s vlastitim koreografskim radovima na ovogodišnjem Tjednu suvremenoga plesa

Jasnu Vinovrški, plesačicu modernog izraza, Zagreb zapravo ne poznaje...

— Moj početak u plesu nije tipičan, što je slučaj većine mladih plesača u Zagrebu, sve je počelo s mojim pohađanjem muzičke škole, studirala sam neko vrijeme klavir i bavila se intenzivno sportom, dok je ples bio moj hobi koji nikada nije došao dovoljno do izražaja. U srednjoj školi srela sam Ivanu Popović i njezinim posredovanjem upoznala moderni ples i počela suradnju s Montažstrojem. Moram reći da sam se s Ivanom Popović družila i provela lijepo vrijeme. Nakon godine rada s Montažstrojem uvidjela sam da mi nedostaje osnovna plesna naobrazba. U to doba počinjem suradnju sa ZPA i Studijem Mare Sesardić. Kako mi to nije bilo dovoljno, stalno sam tragala za školom koja će mi dati dobru osnovu klasičnoga baleta i modernog plesa. Naime, činilo mi se, a to mislim i danas, da u Zagrebu ima mnogo energije i talenata, no da nedostaje sustavno obrazovanje. S jedne strane tu je Ritmička škola i Ilirski trg, no uvjerena sam da nedostaje viši stupanj obrazovanja za moderni ples. Odlučila sam otići u Švicarsku u školu za koju sam prvu čula, Zürich Tanz Theater Schule. Švicarska je strašno skupa i nakon pola godine moje su financije presušile. U to doba ponovno susrećem Marijanu Krajač, s kojom sam već surađivala. Nas nekoliko, Ivana Müller, Pravdan Devlahović, Aleksandar Acev i ona radili smo više od tri mjeseca zajedno na projektu u hrvatsko-francuskoj koprodukciji Teško je predvidjeti što će se dogoditi s ansamblom Groupe Dunes. Moram spomenuti da su Madelin Sisch i Bernard Mirrachi, vođe tog ansambla, bitne osobe u profesionalnom životu mene i mojih kolega te je njihov utjecaj i dan-danas vidljiv u našem radu. Preko Marijane Krajač saznala sam za Volkwang Hochschule. Odlučila sam se prijaviti na audiciju, jer je jedina alternativa bila vratiti se u Zagreb na studij povijesti umjetnosti i zaboraviti ples. Uspjela sam proći, premda je konkurencija vrlo jaka. Ljudi dolaze iz cijeloga svijeta, što pokazuje njezin internacionalni karakter. Te godine od tristo ljudi izabrali su nas samo petnaest. Sama audicija poznata je po tome da je gotovo nemoguće odrediti kriterij po kojemu profesori izabiru buduće studente. Kandidati su različiti, od gotovih profesionalnih plesača, ljudi koji plešu samo afro-ples do bivših sportaša profesionalaca. (Spomenuti bivši sportaši poslije su plesali neke od najtežih koreografija Pine Bausch.) Prolazi se obvezno tri kruga baleta, folklora te tri kruga modernih tehnika. Koji je kriterij odlučujući, ne znam, jedan od odlučujućih svakako je ljudski senzibilitet i karakter pojedinca. Kad god mogu, koristim priliku da nagovaram djevojke iz Zagreba da se prijave i, evo, prošle godine Nikolini Nikoleski uspjelo je proći audiciju.

Čime pedagozi postižu takve uspjehe, je li riječ o posebnoj plesnoj metodici i kakav program nudi škola unutar četiri godine studija?

— Na početku svi očekuju intenzivan trening, no kreće se vrlo laganim tempom, tri klasa u danu, pušta se ljude da žive to vrijeme i da sazriju, jer uzimaju relativno mlade ljude. Svaki klas životno je predavanje, umjereni početak zahtijeva od polaznika veliko strpljenje, mnogo ih zato i odustaje jer nisu navikli na takav spori početni tempo za pojedinu tehniku. Studiranje modernih tehnika zahtijeva detaljan rad na kontroli, koordinaciji i senzibilitetu tijela, što je ljepota te škole. Sama sam nakon prve godine bila sigurna da napuštam studij i tek na trećoj shvatila sam što mi je sve škola dala. Na četvrtoj odlučila sam upisati i pedagoški studij, koji traje još dvije godine, tako da nisam samo Bühnentanz-performer nego i pedagog. Pedagogiju sam izabrala baš radi Hrvatske, kako bih se jednoga dana vratila u Zagreb i ponudila svoje pedagoško iskustvo. Do sada sam radila kao predavačica na plesnoj akademiji u Münsteru te u nekoliko profesionalnih plesnih kompanija.

Mogućnost povratka u Hrvatsku u nekoj daljoj budućnosti dakle postoji, koji su ti tvoji planovi?

— Nakon završetka glavnoga dijela studija odlučila sam javljati se na audicije za posao i do sada sam dobila dva angažmana — u Giesenu i Baselu. Odlučila sam otići u Basel i sljedeću sezonu surađivati s Joachimom Schlömerom. Za sada želim skupljati iskustva. Većina mojih kolega završi školu i baci se na koreografiranje. Ja sam mišljenja da s radom s nekim ansamblom najbolje upoznaje grupa plesača i sve ono što takav rad iziskuje, od vrste treninga do interakcije između koreografa i ansambla. Htjela bih neko vrijeme biti plesačica i sazreti na tom planu, jer škola koju sam završila nema koreografskih predmeta, nema predmeta kao što su improvizacija, kompozicija, nego je vrlo klasična i tradicionalna. Studenti s tim vrlo često imaju problem. No, s druge strane, po školi se vrte veoma snažna koreografska imena poput Pine Bausch, Suzanne Linke, Reinholda Hoffmanna, Joachima Schlömera, koji rade na našim završnim ispitima. Suzanne Linke je tako s mojom klasom radila svoj komad Durch.

U kolikoj mjeri je Suzanne Linke važna za tebe?

— Ona je radila na završnom ispitu moje klase no najveći utjecaj na mene ostavio je susret s Pinom Bausch. Ona mi je otvorila mnoge stvari u koreografskom smislu, od nje sam vizualno mnogo naučila. Uz nju sam uvidjela svu širinu scenskih mogućnosti i rješenja. Ona radi asocijativnim putem. U početku je bila klasični moderni koreograf. Njezini plesači, koji su sada uglavnom naši profesori, bili su tehnički vrlo jaki. Jedan od njih je i Dominique Mercy, kojega poznaje domaća publika iz Pule. U jednom trenutku svoje uspješne karijere Pina Bausch napravila je rez i počela s Tanztheatrom, koji u početku nije bio prihvaćen. No ona je na tome ustrajala jer ju je prije svega zanimalo što ljude pokreće da se gibaju, da plešu. Why you move, zašto se gibaš, koji je razlog kretanja ne samo plesača nego i svakog čovjeka, za tim traga Pina Bausch. Svatko od nas nosi u sebi nešto što ga pokreće i upravo to budi i moj interes.

Klasični balet i njegova uloga?

— S tim u vezi moram spomenuti Joachima Schlömera, koji je na vrhuncu svoje karijere usko surađivao s kompanijom Miše Barišnjikova, također jednim od izdanaka Volkwang Hochschule. On sada radi u Baselu, gdje sam i ja od kolovoza angažirana. Za razliku od drugih kompanija, koje imaju stalnoga klasičnog pedagoga, on pedagoge mijenja svaka tri do četiri tjedna, kako klasične tako i moderne. Klasični je balet jako bitan u njegovom radu. Klasika najbolje zagrije i pripremi tijelo. On pritom nastoji pronaći klasične pedagoge koji rade s modernim plesačima. Za razliku od klasičnog umjetnika, moderni plesač mora imati snažan kontakt s podom, jaku horizontalu, kao i vertikalu, dok je klasični balet uglavnom vertikalan i lagan i drukčija mu je dinamika. Moderni plesač treba brzinu i attack. Bitno je da klasični pedagog u modernoj kompaniji prilagodi klasični trening modernom plesaču.

Misliš li da koreografiju treba učiti kao zaseban predmet ili je ona logičan rezultat i posljedica cjelokupnoga plesnog obrazovanja?

— Ja sama nisam pohađala te sadržaje, za razliku od Ivane Müller, koja je moja bliska prijateljica. Ona je završila školu koja je podređena elementima koreografije i na toj školi školuju se koreografi. Nakon što sam vidjela njezin komad s ovogodišnjega festivala, vidjela sam da to ima smisla, no svejedno mislim da nije prijeko potrebna škola da bi se moglo koreografirati. Način na koji ja stvaram usmjeren je prostoru dinamikom i atmosferom. To je moj jezik. Nastojim ljude dodirnuti time, dakle, manje vizualnim, a više osjetilnim podražajem. Zato su neki i rekli da je moja predstava emotivna, to je moj način komuniciranja s publikom, želja mi je da nešto osjete, a ne samo da budu zadivljeni mojom izvedbom.

Ti sebi na sceni postavljaš zadatak emotivne interakcije s publikom. Što stoji na početku svake predstave, kako počinješ stvarati novi komad?

— Prvo krećem od ljudi s kojima surađujem, najprije radimo na pokretu i čistom stvaranju bez upletanja u ideju, pritom iz onoga što zajedno izađe iz nas, bio to pokret ili neka duhovita situacija, stvaram cjelinu, kolaž. Pritom nastojim zadržati atmosferu i iz svega poslije pročitati samu sebe ili grupu. Mislim da sve što se oko nas događa ima neku magiju, koju nastojim ne izgubiti. Prije sam znala nametnuti ideju pa se događalo da time uništim momenat. Moj prvi komad nakon odlaska iz Hrvatske jasno je izražavao svu kaotičnu situaciju ovdje, iako mi to nije bilo ishodište. Nastojat ću i dalje zadržati taj način rada.

Postoje li i teoretski predmeti na Volkwang školi?

— Da, samo na prve dvije godine. To su povijest plesa, zatim predmet pod nazivom Tanz aktuell, koji nas uči kako funkcioniraju kompanije, kako se organiziraju festivali, što znači produkcija. To nam drže producenti kompanije Pine Bausch. Tu svakako pripada i predmet Osnove glazbe, budući da je Volkwang Hochschule stara zgrada bivšeg zatvora, poslije samostana, gdje je samo lijevo krilo plesni odjel, a središnji dio pripada muzičkoj akademiji. U ostatku zgrade nalazi se glumačka akademija i pantomima. Osnivač plesnog odjela bio je Kurt Joos i Siugeurd Leeder, koji su namjerno smjestili ples na muzičku akademiju i time započeli suradnju među različitim umjetnicima koja i dan-danas traje. Mislim da bi to bio dobar model i za Hrvatsku jer su umjetničke škole odijeljene i specifične i ne postoji interakcija među njima.

Radi li se u školi i po metodama Rudolfa Labana?

— Da, učimo obvezno kinetografiju, koju uglavnom ne koristimo, jer pokret možeš zabilježiti videom. Meni je ona bitna za prostor u predstavi. Jedan od predavača je i Jean Cebron, koji je bio glavni plesač u Zelenom stolu Kurta Joosa. On je ujedno posljednji živući član te kompanije. Ono na čemu on inzistira nije toliko zapisivanje pokreta koliko memorija tijela. Tijelo je to koje primarno pamti pokret. U čitavoj se školi inzistira na tom pamćenuju i senzibilitetu tijela. Na taj se način izravno radi na kvaliteti pokreta. Za to je dakako potrebno vrijeme sazrijevanja i u tome je škola vrlo tradicionalna, nema short cut-programa. Studenti su vrlo samostalni i istodobno pomno praćeni i promatrani od strane profesora. Komentari i ocjene vrlo su škrti, primjerice, treba ti više boja ili opusti se, no upravo ti mali savjeti čine te budnim i stvaraju od tebe performera. Ja osobno jako sam sretna što sam završila tu školu i jako vjerujem u njezin program.

Koja je uloga festivala, pa i ovoga zagrebačkog, u upoznavanju različite publike s plesom?

— Kada promatram što se zbiva u Njemačkoj, mislim da je zagrebački festival isuviše suvremen. Ove godine bio je vrlo plesan, dok je prošlih godina često bio na granici da postane festival novoga modernog teatra, polupokreta ili mime. To je šok običnoj publici, trebalo bi je najprije educirati jakim plesnim imenima koja ne moraju nužno biti posljednji krik plesnog stvaralaštva u Europi. Suzanne Linke na primjer i dan-danas stvara. Možda je to do selekcije našeg festivala, gdje glavnu riječ vode ljudi koji nisu plesači niti su se time ikada na bilo koji način bavili, izuzev Mirne Žagar, dakako. Istina je da se granice među scenskim umjetnostima brišu između glumačkog, plesačkog i videostvaralaštva, no ne smijemo zaboraviti odakle sve dolazi. Stoga bi program za festival trebali sastavljati upućeni, plesno obrazovani ljudi.

Predstave s kojima si nastupila na Tjednu?

— Prva, Prezenza, govori o grupi ljudi kao mehanizmu, koji se čas kvari, čas besprijekorno radi. Njega dovodim u vezu s metronomom kao pravim mehanizmom. No na scenu postavljam vrlo stari metronom koji ne funkcionira baš najbolje. To se vidjelo na početku, kada se jedan od plesača u zajedničkoj sekvenci najednom pogubi ili u žensko-muškom duetu, kada dvoje ljudi pokušava pronaći zajednički ritam disanja. Bitno mi je bilo pokazati ljudima da smo tu, da nas osjete. Zato se koreografija i zove Prezenza, što znači predstava, prisutnost. Drugi je dio, Mjesečareva djevojka, solo. Svaki solo polazi uglavnom od sama plesača. Tako je i ovaj neki moj osobni senzibilitet. U to doba zanimalo me mjesečarenje, nerealni svijet budnosti, i ta vječna tuga nemogućnosti stapanja sa stvarnim svijetom. Cilj mi je bio pogoditi atmosferu koja nije tužna, nego melankolična. Pokazati osjećaje za koje ljudi nemaju izraza. Osjećaj koji je jak, ali ga ne možeš izreći riječju, nego jedino tijelom.

Ovaj tjedan suvremenoga plesa pokazao je da ples još živi samostalno na sceni.

— Velik dio stvaralaštva vraća se plesu i istodobno se stvaraju nove, zasebne profesije poput dance-video. To je svakako dobro, no i oni kreću od vrlo jake baze. Upravo to je potrebno i Zagrebu, on ima zadnje krikove, no nije vidio osnovne stvari u modernom plesu. To je vidljivo i u radu ansambala, plesači su vrlo jaki, no svijaju se prema svakom novom stilu, te im nedostaje osnova na koju bi kalemili pojedini stil. Kada imaš jaku osnovu, lako primaš bilo što novo. Tu moram pohvaliti ZPA, jer nastoje ostati aktualni i istodobno se prilagoditi zadatku svakoga novog koreografa.

Razgovarala Olivera Međugorac