OPERI ONO SUĐE!

OPERI ONO SUĐE!

Prvu zbirku poezije Tatjane Gromača Nešto nije u redu? dočekali su kritičarski panegirici i — vjerovali ili ne — kupci

Tatjana Gromača diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju, povremeno predavala, uređivala »Godine nove«, da bi se, trenutno, skrasila u »Feralu«. Za Nešto nije u redu? rekli su, napreskokce, Miljenko Jergović: »Ovo je knjiga za one koji misle da ne podnose poeziju«; Zvonimir Mrkonjić: »Kad se pročita prva knjiga Tatjane Gromača, dobiva se dojam da se u hrvatskom pjesništvu nešto dogodilo«; Tonko Maroević: »Sa stotinu stranica gustoga teksta Tatjana Gromača vrlo odlučno ulazi u prostore hrvatskoga pjesništva«; Branko Maleš: »Ne bih volio biti član grupe Beatles, ali bih ponekad volio pisati kao Tatjana Gromača«; Krešimir Bagić: »Gromačino bi se pisanje moglo predočiti kao lirski mlaz koji se ustremljuje na ostatke muzealnosti pjesničkoga govora i koji otkriva stidna mjesta poetika koje su artikulirane devedesetih.«

Prvi put se otkad pratim scenu, recimo zadnjih petnaestak godina, naveliko, biranim riječima, piše i priča o jednoj, tvojoj zbirci poezije. Povrh svega ta zbirka se i prodaje u zemlji u kojoj inače više ljudi piše nego što čita poeziju. Kako, iz autorske perspektive, tumačiš to čudo?

— Ne želim se previše okupirati, a kamoli zanositi tim, kako ti kažeš, čudom. Ta potvrda izvana je naravno dobra i potrebna, da čovjek vidi da to što radi nekog vraga vrijedi, ali ni zbog čega drugog. Jer te se reakcije mene osobno, u principu, ne tiču. Tiču se moje knjige, a nju sam, kao uostalom i svaki drugi autor, otrgla od sebe i pustila da se snalazi kako zna i umije. Jest da je mlada, ali u tome možda i jest njena prednost. Mlada je, friška, drugačija, govori ono što misli i vidi. Ne udavljuje, ne prekenjava se. Komunicira s ljudima na otvoren i neopterećujući način, a to je ono čega smo se svi uželjeli. Da nas se dodiruje.

Titranje latica u trbuhu

Cijeli sat nakon promocije potpisivala si zbirke. Što napišeš ljudima i kako izgleda dobra posveta uopće?

— Ne znam kako izgleda dobra posveta. Tu, kao i u svemu drugom dobrom, nema programa, upute ili recepta. Bitan je trenutak, trenutak kada ti prilazi osoba koju možda vidiš prvi put u životu, pruža ti ruku i govori svoje ime i osjećaj, osjećaj koji si stekao u tom trenu u vezi s tom osobom. To onda stavim u posvetu. Imala sam sreću da sam knjigu potpisivala zaista krasnim ljudima, tako da su i moji osjećaji bili takvi. U pisanju posvete, tako bar mislim, nisi bitan ti kao autor, nego taj kome je pišeš. Pa makar samo napisao: »Nataši, curi u zelenoj majici i plavim hlačama.« I to je već mnogo.

Naslov zbirke je Nešto nije u redu?. Zašto taj upitnik, a ne naprosto konstatacija?

— Konstatacija nas ostavlja ravnodušnima, jer se, dakako, svi slažemo oko toga da uvijek nešto nije u redu. Čak i ako jest, dovoljna je jedna krivo intonirana riječ, grimasa ili gesta pa da stvar ode u neželjenu smjeru. Upitnik zbunjuje, unosi blagi nemir. To pitanje postavljamo onda kada smo zapravo gotovo sigurni da nešto nije u redu, kada nam blagi povjetarac straha zatitra one osjetljive latice u trbuhu. Čak i ako dobijemo utješan odgovor, »ma ne, sve je u redu«, mi znamo: nešto ipak nije u redu. Ali što? I to najvjerojatnije slutimo, u tome je naš strah. Strah da smo u pravu.

Tvoja je poezija socijalno iznimno senzibilna, ali unatoč svemu što se događa oko lirskog subjekta on je vrlo cool, on izrijekom kaže: važno je ostati miran. Kako je moguće pomiriti kulerstvo i socijalnu osjetljivost?

— Ne volim izraz cool jer on, u neku ruku, podrazumijeva pozu, a to je ono čemu nisam sklona. Ja uopće nisam cool, mene stvari itekako pogađaju, kao i sve druge senzibilne pojedince. Ali, svi smo se mi naučili ili se još učimo tomu da, kada su stvari oko nas već takve kakve jesu, u svojoj puževoj kućici pronađemo kakav-takav mir. Polako postajemo mali budisti. Nemamo mnogo izbora: ili ćemo postati histerične i vječno nezadovoljne babe koje kljucaju apaurine, loču špirit ili, u elegantnijoj varijanti, šmrču kokain, ili ćemo naučiti balansirati naša unutarnja stanja, utrnjivati želje za velikim izvanjskim, ionako prolaznim stvarima, i pronalaziti svatko svoju malu sreću u trenutku koji zapravo jedini i postoji.

Nisam više beba

Za razliku od ostatka generacije ti u svom okolišu zapažaš odavno već neuzbudljiv alkohol kao legalizirani i sveprisutni opijat, s tendencijom prema kroničnoj upotrebi?

— Ta zamjetna količina alkohola nije tu zbog poetske vrijednosti, premda je, povijesno gledano, ne treba zanijekati. Stvar je u tome da me više od obijesnih klinaca koji po cijele dane leže u krevetu, duvaju jointove i gledaju video, emocionalno okupiraju dešperantni ljudi koji svoje živote potapaju kao papirnate brodice u loze, konjake, štokove. Možda je moj pogled usmjeren tu zbog sredine u kojoj sam odrasla: provincijski gradić u kojem vlada diktatura osrednjosti. Da bi preživio, ne smiješ ni po čemu odskakati, inače će te zatući nasred ulice, kao psa, letvama po glavi. Zato se, već generacijama, ljudi kroje po mjeri drugih, malo je onih koji stižu sami do sebe. A ako već nisi gospodar svog života, ti, često nesvjesno, želiš barem biti gospodar svoje smrti. U mom kraju, ako ne u svakoj, a onda u svakoj drugoj kući živi ne jedan, nego generacija alkoholičara. Djed je umro od delirium tremensa, njegov sin radi na tome, a unuci su već prošli inicijacijski prag i brzo napreduju. Njihove sudbine sliče kao jaje jajetu: često nesretno oženjeni ili oni varaju svoje žene, ili one njih, oko srca ih zebe, ali nemaju dovoljno hrabrosti da bilo što promijene, zato piju da osjete bar nekakvu toplinu.

Ne samo da izrazito izbjegavaš fonetsku dimenziju jezika, nego ti je leksik često, pretpostavljam namjerno, pravopisno pogrešan, ti pišeš heawy metal, napuniti ću... Odakle takav izbor?

— Ma, nije to izbor, takva sam, što bi rekla moja majka, aljkava. Jednostavno, ne obraćam previše pozornost na te stvari, iako bih, znam, trebala. Evo, kunem se, ubuduće ću paziti.

Premda često poentiraš, tvoje poente su uglavnom antiklimaktične, što je navelo mnoge da te vežu uz Carvera, a što bi se dalo u filmskom smislu protegnuti na Antonionijeve finale. U čemu vidiš prednost minus postupaka i koji bi režiser tvoje, vizualno dojmljive pjesme, najbolje vizualizirao?

— Ljudi nisu glupi, ne treba im baš sve servirati isjeckano pa da oni samo gutaju. Znam po sebi: daj mi meso, ja ću ga sama prožvakati. Nisam više beba, što bi rekla Zana Nimanni. Što se tiče vizualizacija, hvala za Antonionija, on mi je već dugo jedan od najbližih. Glupo je i laskavo uopće povlačiti takve paralele, ali kad se već igramo, onda mi zaista on prvi pada na pamet. I njegovi likovi dugo stoje pokraj prozora ili šetaju golemim praznim prostorima. Komuniciraju iako osjećaju prazninu i nesporazum, iako znaju da je sve to krivo, a odlaska do pravog se plaše. Što se tiče ostalih, jako bliskim osjećam Wendersov Dok vrijeme prolazi, zbog drugih stvari. Upućenost na detalj, na spontanu, toplu, nepredvidljivu ljudsku blesavost. Ili Česi, kako je to zapazio Rade Jarak u svojoj kritici, sa svojim malim prizorima iz obiteljskog života. Ovo je, naravno, pretjerivanje. Igra mi se dopala.

Borba protiv crvotočina

Između sjedilački orijentiranih malograđana koje bismo zamalo mogli prepisati u nekretnine i nomadskog lutalačkog i ciganskog tvoje simpatije evidentno su na strani nomadskog. Odakle ta simpatija i ima li nade za nomade?

— Svi mi malo vudreni gajimo te simpatije. Zašto? Pa zato jer se i sami bojimo i borimo protiv raznih crvotočina. U biti, ja nisam protiv nepokretnosti. Ima u njoj nešto mudro i veličanstveno, naravno, ako je ona ono čemu se svjesno teži. Ali ona naravno uključuje i dosadu, odsutnost istinske emocionalne ispunjenosti i neku vrst autizma. Nasuprot tom utrnuću želja stoji strast za životom. Ona, dakako, uključuje rizik. Ako zaista želiš živjeti onako kako intuitivno osjećaš da trebaš, onda moraš biti spreman riskirati. Zariti ruke u zemlju bez premišljanja da li će ti pod noktima ostati blato ili ne. Osjetiti njezin snažan puls.

Meteorologija kao važan činitelj atmosfere vrlo je prisutna u tvojim pjesmama. Kako bi izgledala meteorološka prognoza za cijelu zbirku?

— O, o, ima tu svega. Sparine, pritiska, magle, kiša, snijega, a bogami i sunca, ponekad. Svi smo mi meteoropati, ili se barem nadamo da jesmo. To je dobar način opravdanja. Zašto sam danas nekako čudna? Valjda zbog tog glupog tlaka. Bit će mi lakše kad pljusne kiša.

Zašto je baš pjesma Da li me čuješostavljena za, značenjski najistaknutije mjesto, kraj zbirke?

— Zato jer je utješna. Obraćam se sebi, ali i svima koji me čuju, koji su sa mnom prošli tih stotinjak stranica. Nije nam bilo lako, bilo je tu svakakvih osjećaja. A sad smo opet sami u svojoj sobi s tom glupom knjigom u rukama. Osjećamo se nekako prazno, ne znamo što bismo sa sobom. Gledamo zidove, zidovi gledaju nas, što bi rekla Maca Maradona. I onda se hrabrimo, ustani, učini nešto. Odi u kupaonicu i umij se, operi ono suđe. Možda bi mogao presvući posteljinu. Stvari nisu završene, možda za tebe tek počinju.

Razgovarao Kruno Lokotar