Odgovor bečkom azilantu

Kad bi ljudi znali koliko se semantičkih slojeva može očitati iz njihovih pisama, ili bi manje pisali ili bi to učinili s mnogo više pozornosti. Ne odaje nas, naime, samo ono o čemu smo pisali, nego često mnogo više kako smo to uradili. Otvoreno pismo arhitekta Nikole Polaka povjesničaru umjetnosti Zvonku Makoviću žalostan je primjer nepismenosti, zbunjenosti i arogancije svojega autora. Dodamo li tome da razina njegove nepismenosti potječe uglavnom iz gradiva za osmogodišnje škole, a on se istodobno potpisuje kao doktor znanosti i bivši je sveučilišni nastavnik, onda slučaj otvorenog pisma dobiva prave dimenzije.

Piše nam tako doktor Polak o napuštanju fakulteta »u ime egzistencijalne nužde svoje obitelji«, pojašnjava tri bečke godine, naglašava kako je »ponosan na sva materijalna dobra« koja je stekao »isključivo svojim znanjem i napornim radom kao usamljeni profesionalac, stranac u tuđoj zemlji«. Ne zanima nas uopće obiteljski kompleks doktorova pisma. Željeli bismo ukazati na jednu njegovu nama vrlo važnu, a posve prešućenu komponentu. Doktor Polak izjavljuje da je »ponosan na svijest o cijeni svog odlaska s fakulteta«. Moramo priznati da nam nije jasno značenje ove rečenice. Još nam je manje razumljiva kratkoća cijele epizode o napuštanju fakulteta. Riječ je sigurno o vrlo važnoj odluci koja je promijenila dotadašnji život doktora Polaka, a on je rješava jednom umetnutom rečenicom. Pritom spominje samo sebe i »egzistencijalnu nuždu svoje obitelji«, a nijednom riječju ne spominje svoje studente.

Dok će doktor Polak u sigurnosti svoga privremenog bečkog azila kao »usamljeni profesionalac« zarađivati »materijalna dobra« kojima će se kasnije ponositi, njegovi anonimni zatajeni studenti nastavit će studirati u ratnom Zagrebu. Njemu Beč i novac — njima rat i Zagreb. Zar je itko u tim godinama imao pravo napustiti Hrvatsku »u ime egzistencijalne nužde«, kad je cijela zemlja bila u egzistencijalnoj opasnosti? Ako postoji izdajstvo, onda je doktor Polak izdao svoje studente. Umjesto da nam neumjesno prijeti na kraju svoje zbrkane epistole i traži našu ispriku za »antisemitski ispad«, trebao je konačno iskoristiti priliku i ispričati se svojim studentima. Naš je doktor, međutim, odveć zabavljen sobom da bi mislio o studentima. Još nešto: ako ste ponosni na svoje hrvatsko podrijetlo kao što pišete, onda naučite hrvatski i pročitajte temeljito hrvatski pravopis. Vaša Vas doktorska titula na to obvezuje.

Naposljetku: molim Vas, doktore Polak, nemojte mi odgovoriti na ovo pismo. Nemam vremena za Vas i Vaše zablude i bezobrazluke. Nastojat ću Vas zaboraviti.

Mladen Kuzmanović