Od drveća do drva

Od drveća do drva

O jeziku se kod nas oduvijek mnogo i često pisalo, danas možda više nego ikad. Posebno su zapaženi tekstovi najpoznatijih hrvatskih jezikoslovaca što se redovito pojavljuju u novoj seriji »Vijenca«. Ja osobno upravo radi toga i najviše čitam ovaj dvotjednik.

Ipak bih se usudio, kao dugogodišnji »jezični praktičar«, iznijeti ovdje dvije-tri napomene o nekim pojavama u suvremenom hrvatskom jeziku koje me počesto smetaju. Čini mi se da se, uza sve bogatstvo priloga i tema obrađivanih u »Vijencu« i drugim srodnim publikacijama (napose u nezaobilaznom »Jeziku«), ponajmanje piše o nekim grubim, pa i banalnim jezičnim nepravilnostima koje su u posljednje vrijeme uzele maha.

O nekima sam od njih već pisao, pa se unaprijed ispričavam zbog ponavljanja nekih primjera. Kao književnog prevoditelja, posebice me iritiraju neke posljedice loših prijevoda književnih djela, doslovno prevođenje i preuzimanje konstrukcija i oblika iz stranih, mahom svjetskih jezika. Tako se, recimo, uobičajilo da se, umjesto porazan, govori i piše poražavajući. Kao da riječ porazan nije nekim autorima dovoljno snažna i ekspresivna pa posežu za participom glagola poraziti, iako je značenje tih dvaju oblika identično. Sličan je slučaj sa začudnim i zaprepašćujućim ili zapanjujućim.

Isto tako često nailazimo i na druge pridjevske participe koje loši prevodioci doslovno prevode, jer je tako, naravno, najlakše prevoditi. Čemu, recimo, govoriti i pisati kompromitirajući materijal kad postoji oblik, doduše preuzet iz stranog jezika, kompromitantan? Čemu fascinirajući prizor kad možemo reći fascinantan prizor? Zašto bi nešto bilo očaravajuće kad je ljepše i jednostavnije kazati čaroban ili bajan?

Sjećam se i primjera koji sam čuo iz usta jednog televizijskog sportskog komentatora. Taj je pričljivi i neuki novinar rekao otprilike ovako: »Teren je prije utakmice djelovao još obećavajuće«. Njemu je zacijelo isto tako normalno kazati da neke pojave u sportu »djeluju onespokojavajuće«. Uopće, taj nesretni glagol djelovati rabi se vrlo često sasvim nepotrebno uz razne pridjevske participe, iako bi bilo mnogo jednostavnije i logičnije upotrijebiti sam glagol od kojeg je taj particip napravljen. Čemu govoriti i pisati da nešto djeluje frustrirajuće kad sâm glagol frustrirati znači to isto? Zašto bi nešto djelovalo umirujuće ili ohrabrujuće kad je dovoljno kazati da nas to umiruje ili ohrabruje?

Isto tako mislim da je u hrvatskom jeziku neprirodna i ružna konstrukcija za očekivati je ili za pretpostaviti je itd. A to, na žalost, ide čak tako daleko da sam čuo čovjeka kako u razgovoru kaže: »To mi je drago za čuti«. Zar nije ljepše i jednostavnije kazati kao što se u nas oduvijek govorilo: »Drago mi je čuti«?

Čini mi se i da naši govornici sve češće upotrebljavaju (među njima, recimo, i Ivica Račan) futur prvi pojedinih glagola u obliku biti ću, imati će, umjesto jedino pravilnog bit ću, imat će itd. Bojim se da će se pod utjecajem takvih jezičnih navika naših istaknutih političara ta nepravilnost sve više razvijati i širiti.

A jeste li primijetili i kako neki naši govornici na televiziji i radiju govore jel umjesto jer? Ne znam otkud im ta navada. Zar je moguće da je to samo zato što im je jel lakše izgovoriti nego jer?

Neke se riječi sve češće i pogrešno sklanjaju, osobito u zagrebačkom govoru, na primjer imenica drvo. Kad misle na stablo, mnogi će naši govornici, čak i pisci, sklanjati drvo ovako: drvo, drva, drvu itd. kao da je riječ o ogrjevu ili građi. Vrijedi i obratno pravilo — za neki komad pokućstva reći će da je napravljen od drveta umjesto od drva. Čini mi se, recimo, da gotovo svi čitatelji časopisa »Drvo znanja« sklanjaju to ime ovako: »Drvo znanja, Drva znanja, Drvu znanja« i tako dalje, iako je, dakako, riječ o biblijskom drvetu znanja ili spoznaje.

I na kraju, zašto Hrvati jedini na svijetu uporno pišu kraticu za njemačku marku DEM umjesto DM, kao što pišu i sami Nijemci i svi drugi narodi? Pa valjda je osnovni smisao svake kratice da bude što kraća! Čemu onda DEM? Možda opet radi izgovora? Moram priznati da takav razlog ne mogu prihvatiti, pogotovo kad se kosi s običajima koji vladaju, koliko znam, u cijelom svijetu.

Zlatko Crnković