Vijenac 164

Margine

Müsli

Nema vlade za nomade

Što se čuje kada se uho primakne sasvim blizu Hladnom pivu

Müsli

Nema vlade za nomade

Što se čuje kada se uho primakne sasvim blizu Hladnom pivu

Već dugo kola bajkovita ideja da se u smeću skriva prilično bogatstvo. Mladi kompjuteraši u jednom filmu pregledavaju izrezane i odbačene komadiće teksta i programa kako bi na osnovi toga prikliještili teškog kriminalca. Vjerojatno bi dugo trebalo kopati po riječima koje su izrezane cenzorskim škarama da dođemo do nekog uvida, do spoznaje o skrivenoj sustavnosti. Hladno pivo je jedan od bendova koji su se mutavo zaletavali da vide da li stvarno postoje te nevidljive škare u bijelim rukavicama, koje naprave »caf« upravo uzduž tanke crte dobra ukusa. To im je više puta uspjelo, a najminimalniji pokazatelj bio je na džinovskom albumu, vezan uz pjesmu Trening za umiranje.

Tekst bez riječi

Sama pjesma nastala je osjetljivim postupkom parodiranja onog o čemu inače, samo malo patetičnije, pjevaju heavy-metalci. Uz to, Pivo koristi sado/mazo rituale preuzimajući dio dijaboličkog u vidu interiorizacije ili inverzije zla. Zato je najznačajniji redak u pjesmi

»vidjet ćeš, đubre kao ja ne umire«,

ali na omotu u nakladi Croatia Recordsa, uzalud ćete tražiti riječ đubre.

Odbačena slika mladih očekuje od njih polet, veselje i pristojnu radost. Međutim biva suprotno: Pivo se nadovezuje na najmorbidnije radove ranog Pušenja i Idiota (Zbogom Marija, Smrt), i komunikaciji se približavamo samo u rijetkoj prilici vrijednoj spomena:

»ako noćas vijesti jave

da sam nestao bez traga«

Dok su se Idioti još zavaravali mogućnostima podzemlja nadajući se da će se stanovita istina jednom reći dovoljno jasno, da će kriku biti uzvraćeno razumijevanjem, a suglasnost da će biti izražena kreativnom glasnošću kod Piva sve se rastače u individualnim filmovima, »solo tripovima«, i jedini smiraj se kao lirska vizija prostire negdje u hladu uz rijeku, kad počne tišina:

»legnem...

kao puž nečujno

uvučem ticala«

Šatra i šator

Među novim ostvarenjima koja naizgled prirodno i potpuno nesvjesno zauzimaju narativni prostor gdje sama radnja i akteri legitimiraju izbor pristupa, eruptivnom snagom odskače »Bačkizagre stuhpa šeja«, zvuzlan i zanitan u opasnoj koketeriji s narodnjačkim kičem, koji ipak pogađa nomadsku komponentu rock-kulture. Možda je to upravo onaj element na koji je mislio Ivica Krajač kad je na HRT rekao da bi, po njegovom mišljenju, trebalo uvesti kazneno-istrebiteljske odrede za harmonikaše. Navodni starosjedioci, sjedioci uopće, a posebno malograđani, osjećaju posebnu averziju prema pjesmi nomada. U ovom slučaju nazire se eklatantno tijelo druge pjesme, pjesme drugog (dodajmo »tijelo ne laže«). Onda kad kralj ironije krene sa stanice očaja, ostaje mu još jedna zabava koja fingira nadu da ima smisla govoriti — zabava ogorčenih i nemoćnih, »kreativna« premetaljka slogova. Onako simpa, na način kako to rade Romi diljem Europe, ne želeći da ih seosko ili gradsko okruženje razumije, a nemajući drugi koine, formirajući na licu mjesta prividni jezik zajedništva.

Rime su nespretne, ritam stiha nikakav, ali to nikoga ne brine. Samo ako ne slušate pažljivo, učinit će vam se da ima i zdravih, pozitivnih pjesama. Na njihovoj ljestvici prosvjetiteljskog otvaranja očiju možda je najartikuliranija pjesma broj 1.

Frajer je posjednik. Kao i svakom pravom nomadu njegov posjed stane u kutiju od cipela. To je ujedno i njegov kućni mezimac i njegov objekt. To je svijet u koji on unosi život.

»Čuvam te ispod kreveta, u kutiji od cipela

Izbušio sam rupu čak, da se ne bi ugušila

Da nam nitko ne zasmeta

okrenuh ključ i drugi put«

A nakon spoja slijedi dekompozicija nježnosti i uredno ispuhivanje i spremanje PVC dijelova. Sastanak s osjećajnošću je gotov.

U usporedbi s prijašnjim albumima primjećuje se drastičan porast klaustrofobičnog potiska. Prostori su sve manji, kao potprostori u sobi nekog slijepca. A nomadi, rock-pleme kao i pastiri, elementarno spojeni u »pastirskom rocku« Bijelog dugmeta koji je na temelju nepriznate sličnosti s kontekstom izborio pravo građanstva za nomade (što ne znači da ga oni prihvaćaju), žive od prostora koji se, očito, smanjuju.

Dobrivoj Žutinić

Vijenac 164

164 - 15. lipnja 2000. | Arhiva

Klikni za povratak