Naporno je početi iznova

Naporno je početi iznova

Teško da bi se u to vrijeme još moglo naći praznih mjesta, da on nije unaprijed razmišljao. Nije u tome bilo ničega novoga. Zapravo bilo je vrlo utješno, ulijevalo je svojevrsnu nepomućenu sigurnost. Mora da ju je čekao već dobrih pola sata (a možda i više) u zadimljenoj pivnici, ali to je ionako bio njegov prijedlog. On se dragovoljno ponudio doći nešto ranije, što je zapravo značilo barem sat ranije, da bi zauzeo najbolja mjesta, pri tome nikako ne izostavljajući šarmantni smiješak koji bi mu se redovito nepopravljivo razvukao preko cijelog lica. Možda je bilo još nešto u tome licu, ali ništa toliko opipljivo kao taj smiješak. No nije nju zanimalo to lice. Nije ju zanimalo ni relativno visoko, poprilično nabildano tijelo koje je znalo pomutiti dosta ženskih, a sigurno i muških razuma. Vjerojatno je bila luda, tako su joj barem govorili. Nije to bilo pitanje samo izgleda. Imao je svoj stav i osobnost kakvu do tada nije upoznala. Znao je biti težak te nevjerojatno tvrdoglav, ali duboko strastven prema svemu što ga je istinski zanimalo. No ono što je nju najviše zanimalo bila je činjenica što mu je mogla vjerovati. Imala je uz sebe gospodina Savršenog, a ona nikad nije osjetila potrebu da krenu na sljedeći logični korak. Njoj je i prijateljstvo bilo dovoljno. Naravno, nitko joj to nije vjerovao. Samo bi se nenametljivo osmjehnuli. Istina je bila ova: Njoj je i prijateljstvo bilo dovoljno. I unatoč općeprihvaćenom mišljenju, i njemu.

Prilazila je stolu mirnim, gotovo umornim korakom. Kad je konačno sjela, nije bilo pozdrava. Sjedili su tako neko vrijeme, u tišini, gledajući se intenzivno u oči. On je vrlo usporenim pokretom izvadio cigaretu i stavio je u usta. Ponudio je i njoj, koja ju je jednako usporenim kretnjama stavila u svoja usta. Pogledi su im i dalje bili fiksirani na očima. Činilo se da oboje tvrdoglavo žele doprijeti do misli onog drugog, makar to značilo ozbiljno narušiti njihovu privatnost, otkrivanje nepoželjnih tajni ili neostvarenih snova. Pokušaj je naravno bio uzaludan, ali to ih nije spriječilo. Potrajala je tišina još koji trenutak.

»Možemo mi ovako provesti i čitavu večer...«, progovori ona glasom koji je bio tek toliko glasan da bi je on mogao čuti.

»Ne bih imao ništa protiv...«, zvučao je uspavano, otpuhujući dimove u obliku kružića. Nastavili su se gledati kao da ni jedna riječ nije među njima protekla. Kao da i nisu imali što reći. Ponovno ona prekine ugodnu, prašnjavu tišinu. Ovaj put joj je glas poprimio nešto drukčiju boju, koja bi se gotovo mogla nazvati životnom. »Ti voliš filozofirati...«, napravila je pauzu kako bi on to mogao potvrditi, ali on ju je samo nijemo gledao. Pitala se primjećuje li je uopće. »...Ili bolje rečeno fantazirati. 'Ajde sad zamisli da se meni izbriše iz sjećanja sve ono što smo proživjeli. Sve! Da se uopće više ne sjećam tebe, niti tvog izgleda, imena itd...« I dalje je šutio, ni trenutka ne odmičući pogled. »Zapravo me zanima kako bi se ti ponašao da se nešto dogodi, recimo, padne mi nešto na glavu...«

»Ja sam mislio da se to već dogodilo...«, nije mogao odoljeti. Ona skrene pogled, zagledavši se u neku nevidljivu točku iznad njega. On je mirno čekao da ona nastavi. Znao je već svaki korak njezine igre, iako ga je ova njezina misao donekle iznenadila. »Hoću reći, što bi ti napravio kad bih ja sve zaboravila, a ti se svega sjećao?« Konačno je skrenuo pogled. Izvadio je novu cigaretu i zapalio je na staroj. »Bi li mi prišao? Bi li pokušao ispočetka sve mi objasniti, opisati? Bi li krenuo iznova, unatoč svojoj velikoj prednosti, naime, ti bi o meni već većinu znao? Je l' bi se pravio da ništa ne znaš ili bi bio vrlo izravan? Baš me zanima...« Netremice ga je gledala, dok je on izbjegavao njezin pogled. Činilo se da se nešto u njemu pomaknulo, budući da je nestalo one njegove gotovo zavodničke mirnoće. Igrao se opuškom u jednoj ruci, dok je drugom držao cigaretu, požudno uvlačeći dimove. Želio se praviti da ništa nije čuo, da ona ništa nije rekla. Želio je promijeniti temu, no znao je da bi je to užasno iživciralo i onda najvjerojatnije ne bi više progovorila ni riječi. »Znam da je to nešto vrlo apstraktno i ne bih htjela...«

»U redu je«, prekine je. Gledao je u opušak. »Zapravo, ne znam kako da odgovorim na to pitanje. Ne mogu ni početi zamišljati takvu situaciju. Vjerojatno bi me to toliko izludjelo da ne bih znao što napraviti. Kako bi tebi bilo da ti priđe stranac i kaže ti da zna sve o tebi? Mislila bi da je špijun ili manijak... Znači da ta mogućnost otpada...« Šutjeli su, svatko gledajući u neku svoju točku. »Opet..., početi iznova..., ni to nije previše primamljivo... to bi za tebe vjerojatno bilo dobro, ali za mene više nego naporno...«, glas mu je odavao nelagodnost. Sada je žudio promijeniti temu. Nakon nekog vremena progovori: »Kako su tvoji doma?« Znala je kamo smjera, ali je to trenutno nije smetalo.

* * *

Tog je dana trebala ići u knjižaru kupiti mami dar za rođendan. Neočekivano ga je srela pred knjižarom. Bio je s djevojkom koju još nije vidjela. Ona ga zazove. On se okrene vidno iznenađen. Iscijedi prvu stvar koja mu padne napamet: »Što ti radiš ovdje?«

»Ništa posebno. Idem kupiti neku knjigu za mamu. Kud ideš?« bila je dobro raspoložena. Glas joj je promukao od previše cigareta što ih je sinoć popušila.

»Moram skoknuti do faksa i jako mi se žuri...« bio je neuobičajeno uzrujan. Neznanka nije progovorila. Izrekao je nešto slično pozdravu i gotovo potrčao, potežući djevojku, koja ga je držala za ruku. Jutros očito nije pri sebi, pomisli ona. Mora da sam rekla nešto krivo. I tko je uopće ta mladica koja me je tako uplašeno gledala? »Tko je ona djevojka? Otkud ti zna ime?« upita ga njegova nova družica.

»Nećeš mi vjerovati, ali nikad je prije nisam vidio.«

Maja Sačer