Moje dubrovačko plesno utočište

Moje dubrovačko plesno utočište

Kao sveučilišni profesor u Los Angelesu započela sam s istraživačkim projektom o kontinuitetu i promjenama plesa/plesanja. Projekt uključuje usporedbe izvornih odlika obalnoga hrvatskoga područja s hrvatskom dijasporom na dva kontinenta, zapadnoj obali Sjedinjenih Država i u Čileu. Pokazalo se da svako selo u području oko Dubrovnika ima bliske »rođake« u Kaliforniji, i ples linđo jedini je ples koji ima dugotrajni kontinuitet na oba mjesta, u Kaliforniji i u malim mjestima Dubrovačkog primorja

Elsie Ivancich Dunin, profesor emeritus (od 1994) etnologinja je plesa (etnokoreolog), umirovljena u Odsjeku za ples Sveučilišta Kalifornija u Los Angelesu. Njezina teza Nijemi plesovi dinarske planinske regije: analiza svrhe, forme i stila odabranih plesova (Silent dances of Dinaric Mountain area: analysis of purpose, form, and style of selected dances) odredila je njezine znanstvene interese, premda su se oni, tijekom godina znanstvenoga i praktičnoga rada, proširili na više načina: Društvene promjene plesa u odnosu na kulturne promjene (Social dance changes related to cultural changes); Međukulturalni komparativni studij plesnih promjena unutar tri hrvatsko/američke generacije u Sjedinjenim državama — Kalifornija, u Južnoj Americi — Čile i tri generacije zajednica u hrvatskim izvornim područjima (Cross-cultural comparative study of dance change among three generations of Croatian/Americans in the United States — California, in South America — Chile, and three generations of communities in Croatian source areas); Ples Roma (Cigani) u Makedoniji, Sjedinjenim državama, Čileu (Dance of the Roma (Gypsies) in Macedonia, United States, Chile) i dr. Navođenje brojnih publikacija ispunilo bi prostor predviđen za ovaj razgovor. Povod je međunarodna manifestacija, simpozij međunarodnoga savjeta za tradicijsku glazbu, odnosno njegove studijske grupe za etnokoreologiju (21st Symposium of the International Council for Traditional Music (ICTM) — Study Group on Ethnochoreology).

Od 2. do 9. srpnja Korčula je domaćin (a dijelom i tema) međunarodnog simpozija koji je istovremeno 21. bijenalni sastanak studijske grupe za etnokoreologiju Međunarodnog savjeta za tradicijsku glazbu (Study Group of Ethnochoreology, International Council for Traditional Music — ICTM). Simpozij će obrađivati etnokoreološke teme u dva plana: 1. Plesovi s mačevima i odgovarajuća događanja; 2. Obnova: ideologije i koncepti. Vi ste lokalni organizator i član organizacijskog odbora uz Marianne Bröcker i Ivu Niemčić; voditelj je Anca Giurchescu. Pomišljam, mi iz Hrvatske vama možemo zahvaliti izbor mjesta Korčule?

— Premda sam organizirala ovaj sastanak u suradnji sa zagrebačkim Institutom za etnologiju i folklorna istraživanja i zagovarala komparativnu istraživačku sastojnicu, zapravo su za početnu ideju zaslužni sami Korčulani, osobito Mihajlo Grgić i Stanka Kraljević iz Turističke organizacije u Korčuli.

Oni su 1997, zajedno s Goranom Orebom, započeli s ljetnim festivalom plesova s mačevima. Prvi put se svih pet korčulanskih mjesta u kojima se njeguju Kumpanija i Moštra (plesovi s mačevima) pored dvije grupe Moreške (imitirana bitka s mačevima) iz grada Korčule našlo zajedno na jednom mjestu da pokažu dijelove svojih plesova. Dogodilo se da sam bila prisutna završnoj ceremoniji toga, vrlo slabo reklamirana, festivala u kolovozu. Kako se time bavim i poznajem plesove, bila sam obuzeta bogatstvom tih muških plesova s mačevima, o čemu se vrlo malo zna izvan Hrvatske. Poznavajući moj etnokoreološki interes, gospodin Grgić je u razgovoru sa mnom usmjerio pažnju na korčulanski festival. Izrazila sam svoje oduševljenje i spomenula sljedeći simpozij studijske grupe za etnokoreologiju Međunarodnog savjeta za tradicijsku glazbu u Istanbulu, kojem sam trebala prisustvovati u ljeto 1998. Namjeravala sam informirati kolege o tom jedinstvenom festivalu s obzirom da poznajem istraživače koji se bave plesovima s mačevima u obrednom kompleksu. Predloženo je: Zašto ne bismo imali sljedeći simpozij u Korčuli? Rekla sam da to i nije tako lako, no da ću pokušati jer smatram da je to sjajna zamisao. Imati svjetski skup etnokoreologa koji će doći u Korčulu ne samo da promatraju plesove nego da pridonesu svojim poznavanjem usporednih primjera toga žanra plesova. Tako mnogo studija o plesovima odnosi se na jedno nacionalno područje. Ovdje smo imali izvanrednu priliku pokazati međukulturalni projekt i to na mjestu jedinstvenoga kontinuiteta te vrste plesova na otoku Korčuli. Sada smo u trećoj godini planiranja i organiziranja.

Spomenuli ste suradnju s Institutom za etnologiju i folklorna istraživanja iz Zagreba. Zajednički ste objavili neke edicije?

— Da. Tvrtko Zebec iz Instituta (također član studijske grupe za etnokoreologiju) i ja zajedno smo pripremili dva sveska bibliografije s naslovima: Dance Research: Published or Publicly Presented by Members of the Study Group on Ethnochoreology (za 1995. i 1999). Prvi i drugi svezak iz te serije izašli su 1989. i 1991, dok sam još bila aktivna profesorica Odsjeka za ples Sveučilišta (Department of Dance at the University of California at Los Angeles — UCLA). U mirovini, kao profesor emeritus, osjetila sam potrebu uvesti mlade znanstvenike u posao, naučiti ih kako da popunjavaju bazu podataka i kako da priređuju ovaj tip izdanja izvora plesova. Budući da zagrebački Institut koristi kompjutor Macintosh, isti kakav se rabi u mojem odsjeku u Los Angelesu, kombinacija voljnih mladih etnokoreologa da rade sa mnom i uporaba kompatibilne kompjutorske opreme i softvera, kao i potpora tadašnje direktorice Instituta Zorice Vitez, učinili su suradnju mogućom. Publikacija se distribuira međunarodnim kanalima. Upućena je drugim znanstvenicima koji se bave plesom i knjižnicama. Suradnja je učinila da se zna za ozbiljna znanstvena istraživanja i potporu koju ona uživaju u Hrvatskoj.

Povijest Međunarodnog savjeta za tradicijsku glazbu (ICTM) usko je povezana s radom mnogih istaknutih članova iz Hrvatske!

— Da, duga je povijest sudjelovanja članova iz Hrvatske. Ova se profesionalna organizacija ranije zvala Međunarodni folklorni glazbeni savjet (International Folk Music Council — IFMC). Osnovana je 22. rujna 1947, u Londonu. Savjet je 1949. bio jedan od osnivačkih članova Međunarodnog glazbenog savjeta (International Music Council — UNESCO). Od 1987. ICTM je također izravno povezan s UNESCO-m. U lipnju 1997. UNESCO je dodijelio ICTM-u status nevladine organizacije (Non-Governmental Organization — NGO). Ciljevi ICTM-a su da unapređuje studij, praksu, dokumentaciju, čuvanje i širenje tradicijske glazbe, uključujući folklornu, popularnu, klasičnu i gradsku glazbu i ples, u svim zemljama. Da postigne te ciljeve, savjet organizira sastanke u nekoliko kategorija: kolokvije, studijske grupe i svjetske konferencije. Posljednjih desetljeća, svi hrvatski predstavnici u funkciji tzv. oficira za vezu u IFMC-u i poslije ICTM-u bili su etnomuzikolozi iz Instituta za etnologiju i folklorna istraživanja, Jerko Bezić, Svanibor Pettan. Sada je to Naila Ceribašić. U starijoj prošlosti sjetimo se Vinka Žganca i Zorana Palčoka. Za vrijeme pedesetih i šezdesetih godina Ivan Ivančan bio je član studijske grupe za etnokoreologiju. Sudjelovao je na sastancima na kojima je mnogo istraživača plesa dolazilo iz Istočne Europe (Rumunjska, Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, Istočna Njemačka). Tek poslije 1986, nakon ustanovljenja etnologije plesa kao znanstvene discipline u Sjedinjenim Državama, dolazi do jače aktivnosti izvan Europe.

Elsie Ivancich Dunin dobro je poznata u hrvatskim profesionalnim etnomuzikološkim i etnokoreološkim krugovima. Svoje vrijeme dijelite između Flagstaffa u Arizoni i Zatona blizu Dubrovnika. Prije su to bili Los Angeles i Zaton. Biste li objasnili svoje veze, korijene i povijest bliskih kontakata?

— To je duga priča, ali, pokušat ću biti kratka. Premda sam rođena u Sjedinjenim Državama, s obzirom da su moji roditelji iz okolice Bjelovara imala sam divnu priliku posjetiti rođake u mladosti, još 1951. Sljedeći put, 1957, doveo me u Makedoniju gdje sam se uključila u rad profesionalnog društva Tanec u Skopju. Nakon 1967. moja su putovanja u posjet rođacima u Hrvatskoj ili u povodu učenja plesova i o plesovima vrlo učestala. Učila sam od Ivana Ivančana o plesnim zonama u bivšoj Jugoslaviji. Kao sveučilišni profesor u Los Angelesu započela sam s istraživačkim projektom o kontinuitetu i promjenama plesa/plesanja. Projekt uključuje usporedbe izvornih odlika obalnoga hrvatskoga područja s hrvatskom dijasporom na dva kontinenta, zapadnoj obali Sjedinjenih Država i u Čileu. Pokazalo se da svako selo u području oko Dubrovnika ima bliske »rođake« u Kaliforniji, i ples linđo jedini je ples koji ima dugotrajni kontinuitet na oba mjesta, u Kaliforniji i u malim mjestima Dubrovačkog primorja. Osjetila sam potrebu za bliskim kontaktom, za učenjem o godišnjem ciklusu običaja dubrovačkoga područja. Željela sam razumjeti razloge toga kontinuiteta i tih promjena, možda skrivene a svakako zaklonjene našim prvim pogledima. Taj me projekt doveo u dubrovačko područje u svakom slobodnom trenutku koji sam mogla oduzeti od mojih obveza i odgovornosti na sveučilištu u Los Angelesu. Prije 1991. našla sam se u »utočištu« u Zatonu, blizu sela koja su bila od najvišeg interesa za moj studij i gdje sam mogla smjestiti filmsku opremu, kompjutor i ostalo što je potrebno za organiziranu dokumentaciju. U doba 1991/92, kad je JNA okupirala Zaton, sva je ta oprema nestala. Pa ipak, sada kad sam u mirovini i slobodnija od sveučilišnih obveza, mogu provesti više vremena u svojoj prelijepoj »bazi« u Zatonu i nastaviti sa svojim istraživanjima plesa i pisanjem rasprava. Kako sam planirala provoditi više vremena u Hrvatskoj, Zorica Vitez, tada direktorica Instituta za etnologiju i folklorna istraživanja, pozvala me na suradnju, kao vanjskog savjetnika mladim etnokoreolozima.

Koje su vaše preferencije pri izboru notacije za ples?

— S odgovorom se zapravo nadovezujem na prethodni ulomak. Jedan od mojih tečaja za studente etnologije plesa na Sveučilištu u Los Angelesu jest priprema i metodologija terenskog istraživanja, što uključuje temeljno poznavanje labanotacije, ovdje u Hrvatskoj znanoj kao kinetografija. Već u pedesetim godinama u bivšoj Jugoslaviji, postojali su izdavački zahtjevi da svaki opisani ples mora biti u međunarodno poznatom sustavu labanotacije/kinetografije. Bruno Ravnikar iz Ljubljane bio je glavni učitelj toga tipa notacijskoga sustava za vrijeme ljetnog seminara škole folklora koju je organizirao Ivan Ivančan. Moje produbljeno poznavanje toga notacijskoga sustava i moga kompjutorskoga programa u svrhu učenja i pisanja toga sustava u Macintosh kompjutoru (computer-aided program! za što mi nemamo najbolji termin) bio je drugi primarni razlog koji me je uključio u suradnju s Institutom. Tako sam, dakle, pripremljena ponuditi savjet i čekirati rad na notaciji novim dolazećim etnokoreolozima u Institutu. Što se tiče preferencija pri izboru notacije za ples, ja ih imam, dakako, za labanotaciju/kinetografiju jer je to sustav za opis ljudskoga pokreta, i to u stilu bilo kojega plesnoga pokreta. Najveći broj notacijskih sustava u prošlosti temelji se na kratkim rukopisnim opisima već postojećega plesnoga stila. Bilo je prijeko potrebno poznavati taj tip plesanja da bi se mogla interpretirati notacija. Međutim, ne mislim da je nužno da svaki istraživač plesa postane ekspertni zapisivač sustava labanotacije/kinetografa. Zapravo, potrebne su mnoge godine za stjecanje vještine istinskoga specijalista. Dapače, osjećam sustav kao izvrsno pomagalo opažanjima strukturiranih ljudskih pokreta kakvo je plesanje. Čvrsto sam uvjerena da bilo tko tko treba opisati ples ili ljudske pokrete treba naučiti temelje toga notacijskoga sustava. On pruža orijentaciju i rječnik za opisivanje pokreta tijela u prostoru i vremenu.

Na kraju, zainteresiranima, informacije iz medija:

iva@maief.ief.hr

www.korcula.net

www.music.columbia.edu/čictm/

reynolds.stg.ec@post.tele.dk

LCDunin@aol.com

Gorana Dolinar