Londonska katedrala suvremene umjetnosti

Londonska katedrala suvremene umjetnosti

Kolosalne dimenzije središnjega prostora idealne su za stvaranje prostora koji ima nedvojbene javne i socijalne konotacije, prostora koji zahvaljujući rijetko viđenoj dimenziji nedvojbeno ima simboličke kapacitete stvaranja nove prepoznatljive slike kako Londona tako i Engleske, a na kraju i moderne umjetnosti u cjelini

Southwark je dio Londona na južnoj obali Temze u kojem se nalazi nova galerija Tate Modern. Ta je gradska četvrt prošla vrlo zanimljivu urbanu i civilizacijsku povijest. Prvo je naselje nastalo u antici uz rimski most. Srednjovjekovna rezidencijalna četvrt reprezentativnih palača u šesnaestom je stoljeću postala središte zabave, poznato po kockanju i kazalištima. Ovdje se nalazio i Shakespeareov Globe Theater, koji je nedavno vrlo precizno rekonstruiran. U devetnaestom stoljeću Southwark postaje tipična zagađena industrijska četvrt s brojnim tvornicama i radničkim stanovima. Električna centrala Bankside izgrađena je nakon Drugog svjetskog rata. Centrala je djelo arhitekta Gilesa Gilberta Scotta, poznata ponajprije po autorstvu crvene telefonske govornice, jednog od tipično engleskih nacionalnih simbola. Uz to malo-veliko djelo Scott je ostavio i veće kuće: električne centrale Bankside i Battersea. Druga je dobru dijelu čitatelja poznata s omotnice »svinjske« ploče Pink Floyda. Bankside je smješten na obali Temze točno nasuprot katedrali sv. Pavla. Zgrada je prilično netipična za 1947. godinu, u kojoj je projektirana. Potpuno izvan dominantnih arhitektonskih trendova u kojima neupitno dominira modernizam, Scott je centralu koncipirao kao amalgam historicizma i futurizma. Golemi volumen u opeci oblikovan je i dekoriran s neskrivenim ugledanjem na gotiku, dok se s druge strane Scott vodio tipično futurističkom idejom o električnoj centrali kao »katedrali čiste energije«. Bankside je završen tek 1963. Najdojmljiviji dio zgrade je 99 m visok dimnjak čija je visina ograničena kako ne bi u panorami grada konkurirao kupoli katedrale sv. Pavla, visokoj 114 m. Centrala je radila samo osamnaest godina, a zatvorena je 1981. zbog nerentabilnosti. Novi koncept urbanizacije Southwarka inauguriran je osamdesetih godina. Osnovna ideja bila je motivirati investitore za ulaganje u područje koje ima velike razvojne potencijale, a nalazi se u neposrednoj blizini užega gradskog središta.

Galerija Tate jedna je od poznatijih svjetskih umjetničkih kolekcija, s posebno vrijednom i opsežnom zbirkom moderne umjetnosti. U zgradi galerije na Millbanku bio je izložen tek mali dio fundusa. Tako je donesena odluka da se zbirka moderne umjetnosti smjesti u obnovljenu zgradu centrale Bankside, koja je 1994. postala vlasništvo galerije Tate. Izuzetni položaj zgrade na obali Temze, preko puta katedrale sv. Pavla s kojom je povezana Fosterovim milenijskim pješačkim mostom, u susjedstvu nedavno obnovljena teatra Globe, jamčio je stvaranje novoga središta kulture u dotad zapuštenu dijelu grada.

Projekt preuređenja izabran je 1994. na međunarodnom dvostupanjskom natječaju na koji je, u prvom stupnju, pristiglo 148 radova. U drugi je stupanj pozvano šest autora, da bi na kraju pobijedili arhitekti iz Basela Jacques Herzog i Pierre de Meuron. Obojica rođeni 1950. godine, Herzog & de Meuron studirali su na ETH u Zürichu, u razdoblju u kojem je tu školu vodio znameniti Aldo Rossi.

Anakroni historicistički mastodont centrale Bankside kroz novi je program i novu arhitektonsku interpretaciju pokazao da je i u arhitekturi moguća preobrazba iz žabe u kraljevića. »Katedrala energije« vrlo je uspješno pretvorena u »katedralu umjetnosti«. Zgrada je, tipično za industrijsku arhitekturu, građena u čeličnoj skeletnoj konstrukciji s oblogom od opeke. Okosnicu prostorne strukture čini središnji prostor za smještaj turbina. Dvorana turbina duga je 155 metara i visoka 35 metara obostrano flankirana višekatnim blokovima u kojima su se nalazile manje prostorije. Dvorana turbina pretvorena je u središnju natkrivenu ulicu, koja je dio javnoga prostora te je prema tome i dostupna 24 sata na dan. Kolosalne dimenzije središnjega prostora idealne su za stvaranje prostora koji ima nedvojbene javne i socijalne konotacije, prostora koji zahvaljujući rijetko viđenoj dimenziji nedvojbeno ima simboličke kapacitete stvaranja nove prepoznatljive slike kako Londona tako i Engleske, a na kraju i moderne umjetnosti u cjelini. Dvorana turbina pretvorena je u jedan od najdojmljivijih javnih prostora te se može sasvim ravnopravno nositi s najpoznatijim ikonama modernih galerija: Wrightovim Guggenheimom u New Yorku ili Gehryjevim u Bilbau.

Iz središnjeg prostora koji nema fiksnu funkciju posjetioci ulaze u galerije stalnog postava, izložbene galerije, trgovine ili restorane. Ulaznice se kupuju za svaku izložbu pojedinačno, tako da je posjet galeriji moguć i samo radi turističkog razgledavanja i kupnje. Takav je koncept jedan od razloga nevjerojatnog uspjeha Tate Modern, koju nakon otvorenja u svibnju dnevno posjećuje znatno veći broj posjetilaca od očekivanoga. Sjeverno od dvorane turbina smješteno je krilo centrale u kojem su se nalazili kotlovi. U tom su dijelu smještene nove galerije i drugi prateći prostori. Izvedeni su novi temelji i nova čelična konstrukcija kojom je u postojeću vanjsku školjku interpolirana nova sedmerokatna konstrukcija. Nakon montaže nove konstrukcije stare čelične grede su uklonjene, a obloga od opeke u cijelosti je nošena na novoj konstrukciji. Najvažniji novi element na zgradi dvokatna je konstrukcija na krovu zgrade koju Herzog naziva zraka svjetla. Tom intervencijom stvoren je novi izložbeni prostor, kao i zenitno osvjetljenje za monumentalnu dvoranu turbina u središtu zgrade.

Nakon dobivenog natječaja Herzog & de Meuron su u prosincu 1996. otvorili ured u Londonu sa četrnaest arhitekata. Radovi su počeli 1997. uklanjanjem svih instalacija, krovova, kao i dograđenih manjih objekata. U organizaciji gradnje primijenjen je novi model zasnovan na razdiobi radova na zaokružene cjeline. Ustaljena praksa angažiranja glavnog izvođača, koji sklapa separatne ugovore s izvođačima pojedinačnih radova pokazala se nedovoljno efikasnom, a time i skupom. Umjesto glavnog izvođača izabran je glavni voditelj radova odgovoran za program izgradnje i koordinaciju. Izvođače pojedinih radova je prema tom programu izravno angažirala i plaćala sama galerija Tate. Radovi na konstrukciji završeni su potkraj 1998. da bi tijekom 1999. bilo izvedeno unutrašnje uređenje zgrade. U siječnju 2000. započela je organizacija postava galerije.

Galerija ima 8000 m2 prostora za stalni postav i povremene izložbe. 3300 m2 zauzima dvorana turbina, središnji prostor u kojem se također povremeno održavaju izložbe. Galerija ima auditorij za 240 posjetilaca, kao i dva kafića za ukupno četiristotinjak posjetilaca. Trgovine ukupne površine 950 m2 raspoređene su na različitim razinama. Uredi uprave i prostorije za pohranu umjetnina prostiru se na površini od 3000 m2. Ukupna površina Tate Modern je 34500 m2. Na projekt je utrošeno 221.000.000 dolara, a velik dio novca namaknut je iz lutrijskih fondova. Otvaranje galerije bio je nedvojbeno jedan od najvećih društvenih događaja godine, a ekstatično zadovoljstvo posjetilaca pokazuje da se ulaganje u umjetnost danas itekako isplati. Tate Modern pokazuje da je moderna umjetnost definitivno afirmirana kao općeprihvaćena društvena vrijednost. Herzog & de Meuron su nakon Tatea ustoličeni kao globalni gurui arhitekture, umjetnosti i stila općenito. U suvremenom društvu zahvaćenu globalizacijom i drastičnom informatičkom revolucijom arhitektura i umjetnost, kao i uvijek u razdobljima velikih promjena, dobivaju zadaću formuliranja oblika novog svijeta, te su definitivno ponovno in.

Ivan Mucko