Kulušić kao Francetić

Roman iz neostvarenog svijeta

Mirko Ćurić, Pavelićeva oporuka, Pan knjiga, Zagreb, 2000.

Za sve koji su čitati Povratak u doba jazza, prvi roman Đ akovčanina Mirka Ćurića, zasigurno je Pavelićeva oporuka iznenađenje: kako izborom i razradom teme, tako i drukčijom strukturom romana. Dok se u prvom romanu bavio hrvatskom poslijeratnom suvremenošću tražeći postmodernistički uzor u Fitzgeraldovu Velikom Gatsbyju, uspoređujući naše vrijeme s američkim »dobom jazza« nakon Prvoga svjetskog rata, u drugom autor odabire fantastičnu temu: Hrvatsku kakva bi možda bila da je u Drugom svjetskom ratu pobijedio Hitler. Prikazuje nepostojeći totalitaristički svijet, ali na vrlo sugestivan način, postižući začudan dojam kao da je riječ o nečemu što i nije prava fikcija. Takvu dojmu pomaže metoda umetanja u tkivo romana novinskih tekstova, radijskih izvješća, navođenja zakonskih odredbi iz NDH i nekih sličnih faktografskih ili pseudofaktografskih podataka.

Roman je napisan u trećem licu, a u središtu je borba oko Pavelićeve oporuke koja povezuje niz različitih likova: fikcionalnih kao što su Ante Ivančić, Ivana, Doris, Ivan i Hrvoje Oršnić, izmišljeni Pavelićev sin Trpimir, Volker Schmidt, Maks Jeager..., ali i onih povijesnih kao što su Pavelić, Globočnik, Luburić, Kvaternik, Artuković, Hitler, Moškov itd. Likovi u Pavelićevoj oporuci plastični su i slojeviti, s nijansiranom psihološkom raščlambom postupaka i njihova unutrašnjeg svijeta: posebice Ivančić, svećenik Željko, Ivan Oršnić, Luburić i neki drugi. U njihovim psihogramima iščitavaju se ne samo njihove osobne dileme i svjetonazori nego i mnoga različita duhovna strujanja i svjetonazori u Hrvatskoj u 20. stoljeću.

Radnja romana smještena je u proljeće 1979. godina, a mjesta događanja su Zagreb, Berlin i Đ akovo. Glavni junak romana je mladi novinar lista »Ustaška mladež« Ante Ivančić, tip hičkokovskoga antijunaka koji stjecajem okolnosti biva upleten u velike zavjere i potrage nekoliko endehazijskih i nacističkih službi za nestalom Pavelićevom oporukom...

Nećemo čitateljima unaprijed otkrivati sadržaj romana, ali recimo kako nekoliko uvodnih poglavlja ima funkciju svojevrsnog prologa: upoznavanje s junacima, činjenicom da je Poglavnik na samrti, upoznavanju s ustrojem svijeta koji je podijeljen na tri suprotstavljena bloka: komunistički, zapadni i zemlje Nove Europe pod skutom Adolfa Hitlera, ponajviše kroz fiktivni novinski članak Ante Ivančića o prvom čovjeku na Mjesecu, naravno Arijcu von Hubersteinu, koji stupivši na prhko Mjesečevo tlo izjavljuje kako je to »veliki korak za čovječanstvo koji je omogućio Führer«. Potom slijedi prikaz dramatičnog sastanka Doglavničkog vijeća na kojem se doznaje za postojanje Pavelićeve oporuke... Nakon toga, filmskim jezikom kazano, nešto sporijeg dijela romana, on dobiva elemente trilera, a vrhunac, u kojem se slijevaju svi fabularni tijekovi, događa se u Đ akovu.

Prema antičkom kriteriju razlikovanja tekstova roman Pavelićeva oporuka mogao bi se svrstati kao argum entum, odnosno tekst koji govori o izmišljenim stvarima, ali koje su se mogle dogoditi (ficta res, quae tamen fieri potuit). Izmišljeni događaji koji su prikazani u tekstu romana projekcija su mogućeg, ali neostvarenog vremena, svijeta koji bi možda postojao da su se povijesni događaji drukčije razvijali. U svjetskoj književnosti, posebice onoj znanstvenofantastičnoj, postoje djela sličnog pristupa, dok su u nas još rijetkost, iako je Milan Šufflay jedan od preteča suvremenoga znanstvenofantastičnog romana. Posebice je u tom tipu literature zanimljiva teorija usporednih svjetova u kojima se odigrava beskonačno mnogo verzija sadašnjosti. Jedna od mogućih je ona prikazana u romanu Pavelićeva oporuka...

Pavelićeva oporuka, osim fikcionalnog sloja, temelji se na velikom broju autora i naslova koje je pisac, po svojim riječima, u pripremi romana pročitao, naravno s tematikom Drugoga svjetskog rata i poraća, ustaškog pokreta ili totalitarizma uopće. Od brojne »literature« spomenimo Minervin leksikom Tko je tko u NDH, po kojemu je pisac donosio biografske podatke o nekim povijesnim likovima. Što se jezika tiče, pisac je očito pazio na izbjegavanje tuđica i pokušavao rabiti izraze koji su bili u uporabi u doba NDH, ali i sam stvorio nekoliko vlastitih neologizama (primjerice za televizor — slikogled, Hrvatska radio televizija — Hrvatski slikogled i krugoval...).

Što se tiče junaka u djelu, Ćurić je djelomice slijedio Šenoinu i Gjalskijevu metodu i pripovjednu strategiju iz njihovih povijesnih romana gdje su fiktivni likovi u prvom planu, a povijesne ličnosti u pozadini zbivanja. Ipak to nije u potpunosti ostvareno jer se dio zapleta odvija u najvišem državnom vrhu pa povijesne osobe dobivaju važniju ulogu. Valja dodati kako je pisac pazio da uloge povijesnih likova budu u skladu s općeprihvaćenim stajalištima o tim osobama. Pri izboru povijesnih ličnosti pazio je da to budu osobe koje su već dugo godina mrtve, a u ustaškoj su hijerarhiji za vrijeme NDH zauzimali visoka mjesta. U romanu su i dva citatna lika iz Domovine Richarda Harrisa, fantastičnog romana koji prikazuje Njemačku 1964. u svijetu u kojem su Nijemci ratni pobjednici (snimljen je po tom romanu i uspješan holivudski film s Rutgerom Hauerom u glavnoj ulozi): jedan povijesni lik — Globočnik i jedan fikcionalni — Maksa Jeager. Po riječima autora ishodište teme o važnosti oporuke totalitarnog vladara uzeo je iz Ovsjenkove biografske knjige o Staljinu, odnosno nadahnuta je uspješnom borbom Josifa Visarionoviča da izbjegne izvršenje Lenjinove oporuke i preuzme vlast u SSSR-u.

Roman ima, osim tog fantastičnoga pseudopovijesnog sloja i niz drugih mogućih čitanja: zanimljiv je prikaz totalitarnog novinarstva posebno u odnosima dvaju listova za mladež, »Uzleta« i »Ustaške mladeži«, zatim njemačke manjine koja po Hitlerovim planovima i sudetskom scenariju treba poslužiti za novo proširenje njemačkog Lebensrauma i pripajanje NDH Trećem Reichu, pa, nazovimo ga tako, novovalni sloj jer pisac pokušava oslikati sliku Zagreba i Hrvatske u vrijeme rađanja tzv. novog vala, a mladi junaci se kreću između Kavkaza, Zvečeva, Blata, rock-kluba Francetić(zapravo novovalni rock-klub Kulušić)... Bit će zasigurno onih koje će zasvrbjeti naslov i odabrana tema romana, ali smatram kako pedeset i pet godina nakon Drugoga svjetskog rata ovakva jedna tema ne bi smjela imati u sebi posebne provokativnosti niti štetiti recepciji djela. Osim toga, u posljednjih desetak godina objavljeno je u Hrvatskoj nekoliko djela kojima je autor sam Pavelić, objavljen je i Hitlerov Mein Kampf, pa sve to nije posebno skandaliziralo javnost. Tako i Ćurićev roman nije zanimljiv jer bi temom nekoga provocirao ili izazivao, nego je riječ o zanimljivoj i uzbudljivoj priči koju će čitatelj pročitati u jednom dahu.

Nikola Bićanić