Koprodukcije i zvjezdani prah

Koprodukcije i zvjezdani prah

Ovogodišnji Bečki svečani tjedni u trajanju od 12. svibnja do 18. lipnja potvrđuju se kao jedna od najuglednijih europskih festivalskih manifestacija panoramskoga pregleda kazališnih i glazbenih dostignuća. Kazališni projekti (među koje je ove godine uvršteno gostovanje Teatra &TD iz Zagreba s Usporavanjem i Nesigurnom pričom tandema Jelčić-Rajković) u znaku su uglavnom novih, pa i eksperimentalnih trendova

Glazba je unutar festivalskoga programa jaki čuvar tradicije, po kojoj je uostalom Beč i poznat. Koncertni dio programa, za koji brine Udruga prijatelja glazbe iz Beča, a odvija se u koncertnim prostorima Musikvereina, gozba je za glazbene sladokusce što znaju cijeniti prednosti festivala koji im u otprilike šest tjedana može servirati, jedno za drugim, najveća imena današnje svjetske glazbene reproduktive. Simon Rattle, Zubin Mehta, Peter Schreier, Vladimir Aškenazi, Daniel Barenboim, Jordi Saval, Maurizio Pollini, Marjana Lipovšek, André Previn, Giuseppe Sinopoli, Nikolaus Harnoncourt, Cecilia Bartoli, Maxim Vengerov, Radovan Vlatković, Krystian Zimerman, Mstislav Rostropovič, Alfred Brendel, Miklos Pereny, Andras Schiff, Kurt Masur (a da se i ne spominju orkestri poput Bečke filharmonije, Njujorške filharmonije, Filadelfijskog simfonijskog orkestra, te Staatskapella iz Berlina i Dresdena), dio su beskrajna defilea celebrities, samorazumljiva u doba godišnjeg festivalskog slavlja. Zvjezdani prah, dakako, čini manje vidljivima mnogo festivalske dvojbe (programski profil jedna je od trajnih).

Ali zvjezdanoga praha — ako je o glazbi riječ — ima u Beču dovoljno i za trajanja redovite koncertne sezone. Visoki kriteriji idu ruku pod ruku s još višim dometima. Za glazbu zainteresirane publike ima uvijek, i ona tek manjim dijelom, čak i za trajanja Svečanih tjedana, pritječe iz turističkih dotoka koji se u Beč slijevaju sa svih strana svijeta. Beč je zadržao poziciju jednog od najjačih europskih glazbenih središta, a Bečki svečani tjedni tu poziciju učvršćuju svakoga proljeća. Govoriti o dosezima ovogodišnjega glazbenog dijela festivala jedva je moguće na temelju osobnog iskustva koje pokriva tek desetinu programa. Glazbenoscenski dio festivala — po atraktivnosti na vodećem mjestu među teatarskim projektima — ove je godine ponudio četiri velike produkcije: prošle godine preuzet Mozartov Don Giovanni pod Mutijevim ravnanjem, Schumannovu Genovevu, Krunidbu Popeje Claudija Monteverdija i Verdijev Macbeth u režiji Luca Bondyja. Sve su te opere ostvarene kao koprodukcijski projekti, kao rezultat suradnje više opernih kuća ili festivala, što im s jedne strane osigurava isplativost, a s druge jamči mogućnost pokrivanja širokog europskog kazališnog prostora. Luc Bondy, inače direktor programa, a od 2001. i intendant Bečkih svečanih tjedana, prihvatio se režije Verdijeva Macbetha u koprodukciji bečkog festivala, Škotske opere iz Glasgowa, Opere iz Bordeauxa i festivala iz Edinbourgha. Bondyjeve dosadašnje operne režije — među kojima su osobito pozornost privukle Monteverdijeva Krunidba Popeje za Théâtre de la Monnaie iz Bruxellesa, Bergova Lulu za Hamburšku operu te Straussova Salome i Mozartov Figarov pir za Salzburške svečane igre — kao usporedni pravac prate njegove režije drama. Upravo program ovogodišnjih Bečkih svečanih tjedana pokazuje Bondyja u tom dvostrukom svjetlu: uz Verdijeva Macbetha on je postavio i Čehovljeva Galeba (s Gertom Vossom u ulozi Trigorina), predstavu koja, ako je suditi prema reakcijama uvijek oštre bečke kritike, nalazi mjesto u samom vrhu festivalskih događanja. Koprodukcija je ključna riječ glazbenoscenskih i teatarskih projekata Bečkih svečanih tjedana, kao uostalom i drugih sličnih europskih festivala. Riječ je pretežito o međunarodnim koprodukcijama koje pojeftinjuju projekte i omogućuju im prezentaciju u više zemalja.

Verdijev Macbeth premijerno je izveden još lani i u Beč je stigao sa stanovitim pozitivnim odjekom kao preporukom. Vrijednost je Bondyjeva Macbetha u sintezi modernoga teatarskog pristupa i klasične operne belcanto-tvorevine, ostvarenoj na način koji crtu njihova spajanja čini gotovo nevidljivom. Bondy je redatelj beskrajne maštovitosti, znanja i širokog asocijativnog kruga. Sve to pomoglo mu je u kreiranju mizanscenske igre, istovremeno vrlo maštovite i vrlo logične, koja glazbi i pjevačima nimalo ne smeta, dapače, pomaže im u njihovoj glazbenoj ekspresiji. Prepričavanje Bondyjevih redateljskih rješenja pojedinih prizora nema svrhe, no neka je potrebno spomenuti jer su iskaz životnosti Bondyjevih vizija. To je njegova slika žudnje za vlašću, koju, kao i Shakespeare, promatra kroz pojavnost ludila što vodi nužno do samouništenja. Umorstvo se tu pojavljuje kao politički čin ostvarenja te žudnje. Vještice nisu nadnaravna bića, one su zastrašujuće obične, svakodnevne pojave, a otvorena jama puna umorenih ljudi u prizoru četvrtog čina, u kojem Macduff oplakuje ženu i djecu, samo je slika ponavljanih užasa iz ljudske povijesti, slika u kojoj se lako prepoznaju zločini počinjeni nedavno i u ovom našem kutku Europe. Bondyjeva redateljska vizija ostvarena je u velikim potezima, na razini općenitosti problematike, i kao pojedinačna slika (artistički savršeno izbrušena) povijesne pripovijesti. Vrlo skrupulozno vodilo se pritom računa i o ostalim segmentima vizualizacije, posebno o efektnoj uporabi svjetla (François Thouret) i kostimima (Coralie Sanvoisin). No Verdijev Macbeth ipak je u prvom redu sjajni uzorak belkantističke umjetnosti, opera velikih arija, ansambl-prizora i zborova, koji zahtijevaju prvorazredne interprete. Temelj te izvedbe počivao je na odličnom zboru i orkestru Škotske opere iz Glasgowa pod ravnanjem Richarda Armstronga. Njegovo energično vodstvo osiguralo je predstavi živi glazbeni protok, a pjevačima davalo potrebnu sigurnost nastupa. U solističkoj postavi istaknuli su se nositelji glavnih uloga: moćni bariton Richard Zeller kao Macbeth te glumački i glasovno podjednako snažno ekspresivna Kathleen Broderick kao Lady Macbeth. Bondy je inzistiranjem na detaljima scenske igre razradio tu ulogu do potpune dorečenosti njezina dramskog izričaja, u funkciju kojeg je stavio i Verdijevu glazbu. No valja ipak naglasiti da ta glazba, već sama po sebi — premda kroz oblike i tehniku najčišćeg belcanta — posjeduje nevjerojatnu dramsku izražajnost.

Operne produkcije bečkog festivala održavaju se u Theater an der Wien, dok je za moderne glazbenoscenske projekte (obično ono što ide pod zajednički nazivnik Musik Theater) predviđena velika Sofien Saal, uporabljiv prostor, no u prilično lošem stanju, koji bi, ako već ne zbog čega drugog, a ono zbog ugleda festivala pod hitno valjalo preurediti. To međutim ne sprečava poklonike modernoga glazbenog kazališta da tamo hodočaste u impozantnom broju. Takav je interes publika pokazala i za koprodukcijski projekt Il Combattimento, zajedničku realizaciju Bečkih svečanih tjedana, kazališnog sektora venecijanskog Biennala, teatra Le Maillou iz Strasbourga i festivala Holland iz Amsterdama. Na glazbu Monteverdijevih odabranih madrigala iz osme knjige Madrigali Guerrieri et Amorosi (između ostalog i onog pod naslovom Il Combattimento di Tancredi e Clorinda), uz elektronsku glazbenu dopunu Schotta Gibbonsa, u režiji Romea Castelluccija, dramaturgiji Chiare Guidi i pod muzičkim vodstvom Roberta Ginija, ostvarena je sasvim fantazmagorična vizija Monteverdijeve glazbe. Živa izvedba Monteverdijevih madrigala zadržala je glazbu ipak po strani od njezine vizualizacije, koja se iskazala kao odveć arbitrarni čin. Dobivao se dojam da se u traženju puta do Monteverdijeve glazbe napor redatelja iscrpao prije prvoga koraka. Ukoliko se to shvati simbolično, onda se i predstava može shvatiti kao uspješna.

Koncertni dio Bečkih svečanih tjedana redovito je u znaku veličine glazbene reproduktive, što Bečani baš i ne doživljavaju kao festivalsko obilježje, nego prije kao nešto jaču koncentraciju standardne sezonske glazbene ponude. Zaokruženu glazbenu cjelinu unutar koncerata Bečkih svečanih tjedana ostvario je Daniel Barenboim na čelu Staatskapelle iz Berlina, u nizu od šest koncertnih nastupa na kojima je ponovio svoju berlinsku seriju koncerata posvećenih Ludwigu van Beethovenu. Na matineji u velikoj dvorani kultnoga bečkog Musikvereina, Barenboim je na posljednjem od spomenutih koncerata dirigirao četvrtu simfoniju, a potom se kao dirigent i solist predstavio u petom glasovirskom koncertu u Es-duru. Barenboim je danas priznat kao jedan od najcjenjenijih interpreta Wagnerova opusa, no njegov dirigentski repertoar je golem i u njemu se uvijek nađe mjesta i za koncertantna djela koja ga eksponiraju i kao pijanista. Barenboim svakako nije dirigent koji se povremeno posvećuje sviranju klavira, još manje pijanist koji se naknadno i iznenadno počeo baviti dirigiranjem. On je fascinantna ličnost upravo po tome što spaja dvije glazbene reproduktivne djelatnosti po uzoru na glazbenu praksu prošlih vremena. Za to nije dovoljan samo talent, nego je potrebno postići i visoki stupanj majstorstva, danas dostupan tek malobrojnim muzičarima. Po tome je Barenboim jedinstvena pojava. Njegovo glazbeno umijeće spaja intelektualnost pristupa sa snažnom energijom koju motivira duboko emotivna, intuitivna strana njegove naravi. Zato su Barenboimove interpretacije žive i energetski probojne, ma koliko snažan bio dojam cerebralne kontrole koju je on nad njima kadar uspostaviti. Četvrta Beethovenova simfonija predstavljena je tako na ovom koncertu i kao uvjerljiv uzorak stilski autentična viđenja (u izvedbi jednog stvarno prvorazrednog orkestra), ali i kao vizija duha Beethovenove glazbe, neuhvatljiva plamena spiritualne energije bez kojega je svako izvođenje samo mrtva zvučna predodžba. U petom glasovirskom koncertu Barenboim je uspostavio potpuni nadzor nad dirigentskim i pijanističkim zahtjevima koje to djelo postavlja pred interpreta u dvostrukoj ulozi. To ponajprije znači da je postigao savršenu koordinaciju vlastitih ruku između dirigentske geste i muziciranja na instrumentu. U pijanistički tako zahtjevnom koncertu kao što je Peti Beethovenov to nije nimalo lako. No Barenboim se tu pokazao potpunim gospodarom situacije, a čista ljepota njegova muziciranja izravno je dotaknula publiku. Kad bi se kojim slučajem iskustvo ovakva doživljaja u umjetnosti priznalo kao jedino koje vrijedi i zapravo jedino koje ima smisla, mnogi bi pijanisti i dirigenti odustali od bavljenja glazbom. Što bi doduše prepolovilo broj sudionika u svijetu današnje glazbene reproduktive, ali bi dobitak uzrokovan tim gubitkom bio općenito od velike koristi! Barenboim nije samo među zvanima, on je i među odabranima. Iskustvo s cjelovitom njegovom pijanističko-dirigentskom osobnošću, kakvo je pružio ovaj koncert, jedan je od velikih doživljaja ovogodišnjih Bečkih svečanih tjedana.

Bosiljka Perić-Kempf