Koncentracija i dekoncentracija glumca

Tri rupe u glavi i pasje nepodopštine

Nedavno sam primio pismo od jedne gledateljice koje mi je dalo povoda i temu za ovu kolumnu. Riječ je o dekoncentraciji ili koncentraciji pri upadu nekog stranog elementa u predstavu: šuma, zvuka, vizualne smetnje, gledateljeva demonstrativnog ili uzrokovanog fiziološkom potrebom napuštanja gledališta. Takve pojave nisu rijetke u kazalištu, narušavaju komunikaciju između gledatelja i glumca i izazivaju različite učinke: psihičke, dramaturške, improvizatorske, estetske, ovisno o glumčevoj snalažljivosti.

Evo što mi piše moja gledateljica iz Zagreba, 19. travnja 2000.

»Cijenjeni gospodine Kvrgić! Jučer navečer, u utorak, 18. travnja, sa željom sam očekivala predstavu Gavelle U samoći pamučnih polja jer sam čula da je izvrsna. I dočekala. Međutim, kako se nama smrtnicima dešavaju u životu nepredviđene stvari, ja Vam ovim pisamcem najprije zahvaljujem na krasnoj i teškoj predstavi. Odmah zatim se i od srca ispričavam. Nikad se više neću bahatiti i reći: Ma, Hercegovci s tim svojim mobitelima. Jer se upravo to dogodilo meni na predstavi. Srdačno hvala što niste reagirali, nego ste bez treptaja odigrali do kraja. I Vi i kolega Medvešek.

Ja, naime, nemam mobitela, a alergična sam na bilo kakav remen ručnog sata, pa sam u torbu tog dana tutnula malu vekericu. Imala sam stotinu zaduženja tog popodneva i, da bih na sve stigla, a kraj dana zasladila predstavom U samoći pamučnih polja, zaboravila sam vekericu izvaditi iz torbe. Eto, g. Kvrgiću, ako se ljutite — s pravom! Stotinu se puta ispričavam i hvala vam za vaš stav. I želim da još dosta godina igrate i svojim iskustvom vodite mlađe kolege. Jednom sam čula da se to desilo i Pavarottiju na koncertu... Ma, zašto je baš na predstavi trebala otkvačiti — tko zna, mala prokletnica. Nešto slično i kraće prilažem za Vašeg kolegu Medvešeka, ako ste u prilici, molim, predajte mu. Sram me staviti potpis i nadam se da me na svojim predstavama nećete prepoznati, jer ja ću još dugo biti tamo... Srdačno I. Lj.«

Naravno, nisam se ljutio i nisam trepnuo, kako piše moja gledateljica, glumio sam da ne čujem prokletnicu kako se ne bih dekoncentrirao te sam tek krajičkom sluha čuo njezin zvuk. Osim toga, hvala na smetnji, bilo je u mom glumačkom iskustvu daleko težih situacija, imao sam ja i vlastitu dekoncentracijsku vekericu u svojoj glavi na jednoj predstavi Amadeusa kad mi je stao mozak i ušla »voda u uši«, te sam kao Salieri buljio u Konstancu, Mirjanu Majurec, u totalnoj amneziji, ne sjetivši se ni jedne riječi teksta, amnezijska pauza trajala je beskrajno dugo, tiho sam šapnuo partnerici da ne mogu, da ću prekinuti predstavu. Konstanca me bijelo gledala, drhtavim glasom je šapnula: »Neee, maestro...« Vidio sam sebe u kažnjeničkoj uniformi... U glavi su mi bile tri rupe. Pomislio sam da sam skrenuo, da sam zreo za žutu kuću u Vrapču. Nekako sam se iskobeljao. Osjećao sam se posramljen pred samim sobom, daleko više nego moja gledateljica, dobio sam »kompleks Salieri«, te sam morao nekoliko puta naglas ponoviti sav tekst prije svake predstave Amadeusa.

Koncentracija i dekoncentracija su kao posvađane blizanke u memoriji glumca u neprekidnu nadmetanju: jedna hoće na scenu, a druga je tjera odakle je i došla iz svakodnevice ili iz njezinih privatnih neuroza. Koncentracija usmjerava pozornost u središte scenskog događanja, tjerajući od sebe nametljivu dekoncentraciju, koncentrirajući publiku na svoju koncentraciju, na sukoncentraciju analogno suigri s publikom. I redatelj na pokusima virtualno, potencijalno usmjerava, manipulira buduću gledateljevu koncentraciju na predstavi koju će gledati, strukturirajući i ritmizirajući predstavu kada fiksira važnost nekog detalja ili prizora i nevažnost drugoga, kada zaustavlja, usporava, ubrzava pojedine dijelove predstave, kao da unaprijed režira gledateljevu pozornost i usredotočenost. Kao što postoje razne koncentracije, postoje i razne vrste glumačke koncentracije: totalna (u rijetkim trenucima, kad se gledatelju zaustavlja dah i kada zaboravi da je u gledalištu, fleksibilna, koja se poput filmskog reza bez psiholoških priprema prebacuje naglo iz jednog stanja u drugo, distributivna, koja je sposobna istodobno se podijeliti na dvije sasvim različite razine. Veliki glumac Dubravko Dujšin bio je majstor distributivne koncentracije: znao je u dramskoj sceni istodobno namignuti partnerima na sceni i nasmijavati ih, a u publici ostaviti dojam teške drame. Opsesivna koncentracija: jedan veliki glumac toliko je bio opsjednut kartaškom strašću da mu je posljednja riječ na samrti bila kartaška — tropa! Komična koncentracija, u koju se upleće dekoncentracija te, da bi je savladala, koncentracija se prekomjerno napreže da bi i sama bila svladana. U nekom skupnom prizoru glumac je trebao reći: »Recite mu neka umukne«, ali dekoncentracija mu se ušuljala u vokal te je rekao: »Recite mu neka umekne.« Da bi se ispravio, izvalio je: »Recite mu neka umikne.« Videći da se njegovi partneri zlurado smijulje njegovim lapsusima, drekne bijesno: »Recite mu da umokne.« Videći kakvu je pomutnju i paniku posijao među vokalima i kako su mu partneri okrenuli scenska leđa koja su podrhtavala od smijeha, zajapuren, uhvati svoju koncentraciju za gušu te slavodobitno urlikne: »Recite mu... neka... da... neka... da... adaumaukne.«

Postoje i koncentracije na uže i šire krugove pažnje. U najširem krugu pažnje koncentracija glumčeva obuhvaća i publiku, komunicirajući s njom kao s partnerom. U takvim slučajevima i smetnje i životne slučajnosti postaju sastavnim dijelom predstave. Jedne večeri na trgu u Kastvu, pred šesto gledatelja, kada smo Lela Margetić i ja igrali Stilske vježbe, usred predstave, dok sam publici govorio filozofsku varijaciju, pojavio se pas, okrenuo njušku prema meni i sluša. Shvativši da je sirovi život u pasjem liku upao u glumu i predstavu, nisam se dekoncentrirao, nego sam nepozvana uljeza prihvatio kao scenskog partnera, te sam i njemu i publici nastavio igrati svoga filozofa, pas je pametno slušao, nije se smijao, tF već je Aristotel rekao da je čovjek jedina životinja koja se smije. Publika se počela smijati (prema Aristotelu), zatim se pas okrene prema publici kao da se čudi ljudima što se smiju, stajao je tako nekoliko minuta zagledan u ljudsku gomilu koja se sve jače smijala, zatim se okrenuo i kao rutinirani glumac otišao sa scene. Mi smo nastavili s varijacijama, kadli se naš pas pojavi s drugim psom, i sada obojica gledaju nas i publiku uz njezin urnebesni smijeh... Bila je to predstava za dva glumca i dva psa. Za utjehu svojoj nepoznatoj gledateljici iz pisma rekao bih: »Draga gospođo, vaša je vekerica mačji kašalj prema tim pasjim glumačkim nepodopštinama.«

Pero Kvrgić