Kazalište kao oružje za život

Kazalište kao oružje za život

Dok Azijcima kazalište nudi maštu koja nedostaje u običnom životu, Europljani se kazalištem bore za iskrenost, slobodu misli, dostojanstvo čovjeka, a protiv mržnje i cenzure

U Marseilleu se od 14. do 21. svibnja održavao svjetski kongres Međunarodnoga kazališnog instituta, ITI-ja, na kojem je uz 350 sudionika iz 70 zemalja sudjelovala i delegacija hrvatskog centara ITI-ja, predsjednica dr. Sanja Nikčević, dramaturg Željka Turčinović, redatelj Larry Zappia i potpisnica ovih redaka. Hrvatski je centar ITI-ja na uvodnoj generalnoj skupštini bio i posebno istaknut kao jedan od aktivnijih, a naročito je bio pohvaljen skup o kazališnoj kritici koji je hrvatski centar organizirao ovoga ožujka u Zagrebu. Članovi naše delegacije pridružili su se radu raznih komiteta što djeluju unutar međunarodnog ITI-ja. Sanja Nikčević svoj je dugogodišnji rad u Communication Committee zaokružila predsjedničkim mjestom tog komiteta, koji između ostalog izdaje zanimljivu knjigu pregleda kazališnih zbivanja iz mnogih zemalja The World of Theatre u kojoj se nalazi i hrvatska kazališna zbilja. Larry Zappia nastavio je rad u Dramatic Theatre Committee u kojem su redatelji iz cijeloga svijeta, a imao je i vrlo zapaženo predavanje na okruglom stolu Kazalište i vjernost gdje se govorilo o interpretaciji dramskoga teksta, autorskim pravima i intelekualnom vlasništvu. Željka Turčinović ušla je u upravni odbor Dance Committee, dok se moja malenkost pridružila upravnom odboru Cultural Identity and Development Committee, koji će sljedeće godine biti pokrovitelj predloženoga projekta u Hrvatskoj što bi kroz predavanja, radionice i predstave propitivao odnos baštine i suvremenih kazališnih formi. Inače cijeli je kongres bio nekako u znaku kultura socijalno i ratom ugroženih zemalja i onih čiji su jezik i kultura ugroženi sveopćom unificiranom globalizacijom, poput brojnih zemalja iz Afrike, ali i Europe. Jedna od zanimljivih rasprava vodila se o temi Kazalište kao oružje za život, o kojoj je svaka zemlja progovorila iz iskustva vlastite sredine. U zemljama velikih socijalnih kriza i rata, što se napose očitovalo u govornika iz Afrike, kazalište je sredstvo što svjedoči tragediju, služi kao protest, čuva kulturni identitet ili didaktički obrađuje probleme u društvu. U nekim zemljama, primjerice u Filipinima, služi i kao konkretno utočište gdje se djeca beskućnici uključuju u kazališni rad da bi ih se odvuklo s ulice.

I dok su predavači iz Azije govorili o kazalištu što nudi maštu koja nedostaje u običnom životu, Europljani se kazalištem bore za iskrenost, slobodu misli, dostojanstvo čovjeka, a protiv mržnje i cenzure. Kongres je sudionicima ponudio nekoliko zanimljivih predstava. Uz sjajne plesne duete u koreografiji kultnoga koreografa Preljocaja gledali smo i zanimljivu, iako predugačku, predstavu Ruanda 94, koja je uz profesionalne glumce uključila i zbiljske ruandske izbjeglice koji su fikcionalno-dokumentarističkom formom progovorili o ratnoj tragediji što je prije nekoliko godina pogodila tu zemlju.

Ruanda 94 uskoro odlazi na Bonner Biennale Festival, čiji je direktor i osnivač Manfred Beliharz također sudjelovao na kongresu. Na tom festivalu bit će i Hrvatska, koju će predstavljati Cigla, tekst Filipa Šovagovića koji je uprizorio Splitski HNK. Uz Ciglu Bonner Biennale, koji počinje 22. lipnja, prikazat će i novi tekst kontroverznoga Britanca Marka Ravenhilla Some Explicit Polaroids, Četvrtu sestru Janusa Glowackog, De Sade poznatog rumunjskoga redatelja Silvua Pucaretea, Tragedy of Men Lasla Hudija u izvedbi i nama poznate mađarske grupe Mozgo Haz, Wonder tekst najpoznatijega švedskog pisca Larsa Norena u vlastitoj režiji...

Bonner Biennale osnovan je 1992. Osnovali su ga Manfred Beliharz i njemački pisac Tankred Dorst. O tim počecima Beliharz je rekao:

— Bonner Biennale nastao je u želji da se vidi što se događa u kazalištu ne samo velikih nego i manjih europskih zemalja. Nismo željeli festival koji bi završavao na granicama europske zajednice, željeli smo zaviriti i u druge europske zemlje, biti most između Istoka i Zapada. Uz to namjera nam je bila propitivati suvremene dramske tekstove koji govore o životu kakvim danas živimo. Takve drame koje kazališta izvode na jezicima svoje zemlje imaju neprocjenjivu autentičnost, atmosferu, miris koji prenosi prijelome svojih sredina. U Njemačkoj je prije petnaest godina bilo vrlo malo redatelja koji su se prihvaćali režiranja suvremenih tekstova. Režiralo se uglavnom Shakespearea, Čehova, Kleista... Iznimke su bili Petar Zadek, koji je često radio Tankreda Dorsta, ili Peter Stein, koji se bavio Bothom Straussom. Mogu reći da je za današnji veći interes redatelja za suvremene dramske tekstove zaslužan upravo ovaj festival. Ja sam i prije ovog festivala u svom kazalištu inzistirao na suvremenim tekstovima. Tako sam čak i prije francuske izvedbe radio Koltesovo Nasljeđe ili Susan Sontag, Alice in Bed, prije američke premijere. Kada sam se počeo baviti promocijom suvremenih tekstova, svi su mi govorili da griješim jer je budućnost kazališta u multimedijalnom i neverbalnom opisivanju zbilje. No ovaj festival potvrdio mi je da sam bio u pravu.

Bonner Biennale postao je i mjesto promocije za mladog pisca. Čini mi se da je nekoliko danas poznatih pisaca svoje karijere započelo baš ovdje?

— Točno. Edna Welsh sa svojim Disco Pigs pojavila se na ovom festivalu, Werner Schwab također, a i mnogi drugi. Televizijski kanal Arte svaki put prati festival pa imena mladih pisaca postaju poznata široj javnosti. Na festivalu imamo i radionice za mlade pisce. Za vrijeme seminara oni napišu petnaestminutnu dramu na svom jeziku koja se onda prevede na njemački i sve se izvedu na svojevrsnom maratonu na kraju festivala. Ove godine radionice vode Biljana Srbljenović, dramski pisac iz Srbije i jedan njemački pisac. Tu radionicu pomaže Europska unija novcem Europske kazališne konvencije čiji je član i splitski HNK. Uz to imamo i simpozij o temi odnosa autora teksta i prevoditelja koji priprema njemački ITI.

Kakav je način selekcije?

— Ovaj festival ima poseban način selekcije. U svakoj zemlji imamo savjetnika, mi ga zovemo kum koji je pisac i koji nam predlaže predstave iz svoje zemlje. Izbor predstave, uvijek to ističem, subjektivan je izbor, kao što je u kazalištu i životu mnogo toga subjektivno. Mi na našem festivalu nemamo čak ni nagrada. Naši kumovi na okruglim stolovima obrazlažu svoj izbor i govore o kazališnoj situaciji u svojim zemljama. Iz Hrvatske kum je dva puta bio Slobodan Šnajder, a sada je to Lada Kaštelan, koja je, mislim, sa Ciglom napravila dobar posao. Cigla je vrlo zanimljiv tekst i možda ćemo ga igrati i u Njemačkoj.

Gordana Ostović