Karnevalizirana slika svijeta

Zoran Ferić: Anđeo u ofsajdu, Naklada MD, Zagreb 2000.

Već sam naslov nove zbirke priča Zorana Ferića upućuje na jednu od bitnih stilskih oznaka njegova autorskog rukopisa: na sklonost čudnim spojevima svetoga i profanoga, uzvišenoga i niskoga. Za Ferića, jednostavno, ništa nije dovoljno sveto da ne bi bilo podvrgnuto svojevrsnoj karnevalizaciji, da ne bi bilo ismijano. U zaključnoj priči, primjerice, po kojoj je čitava knjiga dobila ime, neprekidno se prepleću motivi smrti i nogometa. Prizor duboke tuge zbog smrti djevojčice fokaliziran kroz vizuru Ferićeva lika ovako izgleda:

»Umrla je kći moga prijatelja. Njen lijes je malen i bijel, ne veći od ambalaže kuhinjskog bojlera, a na malom bijelom lijesu počiva vijenac od bijelih ruža s bijelom lentom i zlatnim slovima: MIRNI OD MAME I TATE. Iz bijelog lijesa viri bijela čipka u koju je kao na krštenju, umotana šestogodišnja djevojčica. Bog voli ironiju i bjelina nije slučajna. Otac joj navija za Hajduka.«

Prizori koji u normalnom ljudskom ponašanju pobuđuju duboku tugu, potrebu za uzvišenim osjećajima, za spiritualizacijom i idealizacijom, pa i za visokim stilom u artikulaciji tih osjećaja, u Ferićevim pričama uvijek se pojavljuju u bizarnoj, grotesknoj sprezi sa slikama koje su povezane s turpističkim prizorima ljudske tjelesnosti, karnalnosti, fiziologije. Ferić se pritom služi petoslovnicama više čak od Valenta, kod kojega je upotreba tih riječi dio svojevrsne avangardističke poze, žudnje za rušenjem tabua i šokiranjem malograđana; Ferić, pak, svoje petoslovnice upotrebljava sa zapanjujućom prirodnošću, kao dio jednog naturalističkog osjećanja svijeta u kojemu su svi idoli i ideali porušeni.

I u svojim intertekstualnim referencama, kad citira neke postupke i slike iz svijeta literature i drugih umjetnosti, Ferićeva je autorska impostacija primarno rugalačka, karnevalizacijska. Tako u noveli Dodir anđela (a čitajući shvaćamo da pisac zapravo aludira na dodir toaletnog papira), Ferić započinje svoje pripovjedanje jednim implicitnim citatom:

»Svijet je srećom takav da i miris psećeg dreka može dozvati lijepe uspomene. To nam na eksperimentalnoj osnovi, tumači kolega iz geografije, preko malog odmora, u profesorskom zahodu. Dok na lijevoj nozi stoji pored lavaboa i pere đon desne cipele, prisjeća se, onako geografski, otočića, kamenite obale, borove šumice i neke razvedene Slovenke Anje, čiju je konfiguraciju istraživao toga davnog ljeta dok je mirisnu pozadinu upotpunjavalo jedno pseće govno.«

Naravno, lako prepoznajemo literarni predložak: citatna podloga ovoga ulomka je čuveni Proustov motiv madlene čiji miris i okus u sjećanju lika pobuđuju neke davne prizore. U Ferića se, međutim, umjesto kolačića pojavljuje pseće govno, a slika i miris kojih se prisjeća su seksualni čin s »razvedenom Slovenkom« i vonj govna koji impregnira ambijent bludne radnje.

Valja imati na umu da Ferić nije novoprimitivni pisac koji samo parodira i travestira opća mjesta visoke literature iz aspekta intelektualnog autsajdera. On dobro vlada i nekim formama koje su izrazito trendovsko-intelektualistički obilježene. Primjerice, u uvodnoj noveli Forma amorfa iznimno uvjerljivo »skida« pripovjedački postupak karakterističan za borgesovsko-calvinovski tip eruditske fantastike. Glavni lik je znanstvenik-publicist koji dobro poznaje povijest umjetnosti i određene historiografske discipline poput sfragistike. Zanimaju ga prilično raznolike stvari poput starovenecijanskih žigova, posebno onih koji su utiskivani u kožu mletačkih galiota, ali i opus poznatog autora stripova Huga Pratta. U toku pripovijedanja pokazat će se da ti interesi uopće nisu nespojivi; upravo u Prattovu stripu lik će pronaći indikacije za odčitavanje zagonetke koju skriva žig nazvan »la nuovola rossa«. U sve to je uklopljena i ljubavna avantura s djevojkom misterioznog identiteta i pervertiranog ljubavnog iskustva. Ferić uvjerljivo razvija narativnu strategiju ovog tipa proze, koju karakteriziraju intelektualiziran stil, stručno-znanstvene eksplikacije, poznavanje tehnika znanstvenog istraživanja i autentičnih ambijenata. Vještina kojom on to radi podsjeća me na Tribusona u »enciklopedičkim novelama« iz Zvijezde kabarea. Dakako, poenta je te novele tipično ferićevska. Glavni lik na posljetku otkriva skrivenu simboliku »najljepšeg mletačkog žiga«; ustanovljuje da amorfni, pomalo apstraktni likovni motiv koji on prikazuje jest zapravo stilizirana slika ljudskog izmeta. Autor žiga, maestro Dandolo osnovni je likovni motiv oblikovao jednog jutra shrvan spoznajom o nevjerstvu svoje mlade žene. Slika govna bila je njegov odgovor na pitanja: Tko sam ja? Tko smo mi? Što je povijest?

Svijet je Ferićevih novela mračan, smradan, napučen kurvama, mongoloidima, nakazama. To je svijet koji ne prepoznaje i ne priznaje kategoriju Apsoluta. On nema previše obzira ni prema suvremenim svetinjama tzv. političke korektnosti: feministice bi ga s dosta razloga mogle optužiti za mačistički seksizam (osobito izražen u noveli Ralje) a Srbi za nacionalnu netrpeljivost zbog novele Otok na Kupi. Ali o Ferićevoj je prozi teško suditi s aspekta konvencionalnoga građanskog moralizma. On tu vrstu morala ne priznaje: ništa nije sveto, sve je predmet ruganja, sve je u kovitlacu karnevalizacijskog ludizma.

Naravno, zbog takvih tematskih i svjetonazorskih odrednica vjerojatno će biti i onih koji će osjetiti Ferića kao izazov svojem osjećaju građanski prihvatljivoga, pogotovo u onom trenutku kad Ferić pređe granice kultnog autora, čije se naklade kreću oko 500 tiskanih primjeraka (on je ipak trenutno pisac kojega se prepoznaje isključivo u jednom krugu mlađih literata i intelektualaca).

Osobno držim da je Ferić unatoč svojoj pomalo monomanskoj opsjednutosti turpističkim aspektima ljudskog erotizma i fiziologije, iznimno talentiran pripovjedač; zna biti vrlo duhovit, vješt u imitiranju prosedea kanonskih književnih veličina, uvjerljiv u oslikavanju životnih situacija i dijaloga, jako dobar u komponiranju. Svaka od njegovih novela odlikuje se duhovitim poentiranjem, a posebno su zanimljive njegove naizgled sižejno disperzirane proze sastavljene od više kauzalno nepovezanih fragmenata u kojima čitatelj, kako se pripovijedanje primiče kraju, sve više prepoznaje postojanje skrivene kohezivne pripovjedačke niti.

Dobno i senzibilitetom parnjak kvorumaša, iako uglavnom nezamijećen osamdesetih godina u zlatno doba časopisa Quorum, Ferić se u drugoj polovici devedesetih zbirkama Mišolovka Walta Disneya i Anđeo u ofsajdu ističe kao jedan od glavnih predstavnika tog naraštaja.

Velimir Visković