Iznevjerene iluzije

Zvjezdana Bubnjar, Svjetlocrveno, Meandar, 1999.

Zvjezdana Bubnjar knjižni je pjesnički debi zabilježila kao 28-godišnjakinja, 1995, vrlo zapaženom zbirkom Maskirani anđeo. Posebno istaknuto mjesto u prvencu imao je impresivan ciklus Bez sjećanja (uglavnom nastao još 1991) s osam sjajnih, pretežno intertekstualno/medijalno usmjerenih pjesama (Bez sjećanja..., Tragač, Telemah, Zasjeda, Nizozemac je mrtav, Rimijama, Rođakinja, Nevjesta) u kojima je Zvjezdana Bubnjar dojmljivo donosila atmosferu raznih razdoblja, meridijana i paralela, pjesama koje apsolutno zasjedaju na sam vrh hrvatske poezije devedesetih. U ostatku zbirke Bubnjar nije bila tako uspješna, točnije kvalitativno kompaktna; jer i tu ima antologijskih ostvarenja (Nemoguća šuma, Putokazi, Mreža, Čaj, Maskirani anđeo), a upravo je taj ostatak zbirke tematskom orijentacijom na egzistencijalnu tjeskobu (s posebnim apostrofiranjem odnosa prošlo/sadašnje i, također s tim u vezi, podcrtavanjem pustošnog utjecaja vremenskog tijeka na ljubavne osjećaje i mogućnost supostojanja u ljubavi) i elegično-depresivnom intonacijom znakovit za novu autoričinu zbirku Svjetlocrveno.

Ono što je u Maskiranom anđelu jasno naviješteno, u Svjetlocrvenom dovedeno je do krajnjih konzekvenci. Tužni i presudni događaji u životu Zvjezdane Bubnjar (majčina smrt, prekid dugogodišnje ljubavne veze s pjesnikom i filmskim kritičarom Draganom Jurakom, inače autorom jedne od ključnih zbirki devedesetih, Konji i jahači), koji su se zbili od prethodne knjige, kao da su porušili one preostale, ionako slabašne trake svjetlosti pa se bez pretjerivanja može ustvrditi da je Svjetlocrveno vjerojatno najtužnija i najdepresivnija hrvatska zbirka devedesetih.

Knjigu otvara ciklus Pismo Ani, posvećen preminuloj majci, a na samom njegovu početku istoimeni je poetsko-prozni tekst iznimne dirljivosti i atmosfere, kojim Zvjezdana Bubnjar ponovno podsjeća na to kakvim potencijalima raspolaže. To malo remekdjelo o toplom obiteljskom zajedništvu autorice i njezinih roditelja sasvim je sigurno jedan od najpotresnijih iskaza hrvatske književnosti ovog stoljeća. Zvjezdanin osjećaj za opis prostora, baratanje predmetima, detaljima, sposobnost sugestije mirisa i boja koji su izravno spomenuti samo jednom, profinjena, istovremeno blaga i opora emocionalna nit očišćena od svake patetike — sve to kreira iznimno sugestivan ugođaj koji autorica sjajno poentira završnim iskazom o nedodirljivoj autonomnosti emocionalnog svijeta koji je od sjećanja stvorila u maloj obiteljskoj kući na rubu grada.

Uvodni tekst slijedi niz solidnih i vrlo dobrih pjesama (Smirivanje, Žuta rijeka, Dug je put, Više nisi budna, Povuklo te, Čuda čuče u nama) o povezanosti s majkom za njezina života i nakon smrti, u kojima Zvjezdana Bubnjar doista zna postići sjajne stihovne učinke; npr. /gledala sam mamine oči / dva svijetla jantara, dva zelena cvrčka / znala sam, kamo ona tud i ja/ (Žuta rijeka), ili /ne misliti na put / ne misliti na nikad više / ne misliti da nikad više nema takve ljubavi / jer ta je ljubav, smiješeći se, ležala u / njezinim rukama/ (Dug je put). U preostalim dijelovima zbirke (ciklusi Ribičija, Svjetlocrveno, Zvjerkina smrt i Farewell My Lovely) Zvjezdana Bubnjar beskompromisno se suočava s pustošnošću postojanja, iznevjerenim životnim očekivanjima, ljubavnim fade-outom i vlastitim iluzijama (znatan dio zbirke na neki se način može sagledati kao varijacija Ujevićeve Svakidašnje jadikovke, na koju se izravno referira pjesma Kako je...), i premda se s vremena na vrijeme u njoj probudi neka nada i želja za otrgnućem od egzistencijalnog ništavila, katkad i duhovito izražena (npr. u pjesmi Šalica, gdje razbijenoj rezigniranoj šalici dokazuje da je još ne treba otpisivati), premda je ponekad spremna baciti gotovo razigran pogled na ljubavnu iznevjerenost (istodobno duhovita i tužna pjesma Brod), sumorna i beznadna raspoloženja uvjerljivo prevladavaju, afirmativne budućnosne perspektive se ne naziru, a sjećanja ostaju ne samo izvor tuge i boli, nego i jedina utjeha.

Kvalitativno, ostatak zbirke zaostaje za uvodnim ciklusom, posebno završna cjelina Farewell My Lovely (koja je istina otvorena solidnom pjesmom Okus zemlje, stakla i rana), što je ponudila i nekoliko neočekivano nezrelih, takoreći pubertetski patetičnih stihova (npr. pjesma Šahovska ploča). Osobno, žalim što Zvjezdana Bubnjar nije slijedila jednostavan izravni diskurs sjajnog uvodnog teksta Pismo Ani, nego je većinu zbirke izgradila na standardnom pjesničkom prosedeu prenesenog govora, i što u takvu prenesenom govoru nije bilo više pjesama osebujne kontekstualizacije kao što su Šalica, Brod, Zvijezde lutalice ili Kojot i ja. U odnosu na prethodnu zbirku, Svjetlocrveno je bogatije za neponovljivo Pismo Ani, ali i siromašnije za takav izniman ciklus kao što je Bez sjećanja.

S dvjema svojim zbirkama Zvjezdana Bubnjar nedvojbeno je nezaobilazna osobnost hrvatskoga pjesništva devedesetih, što joj međutim nije osiguralo mjesto u nedavnom izboru hrvatske novije poezije koju su za slovenski časopis »Apokalipsa« sastavili Miroslav Mićanović i Roman Simić. No tko je tu koga, kako i zašto izabrao tema je za neki drugi tekst.

Damir Radić