Industrija kao laboratorij arhitekture

Industrija kao laboratorij arhitekture

Najslikovitije o odnosu zajednice prema industrijskom graditeljskom nasljeđu svjedoči nam sudbina zagrebačkoga Paromlina, koji od 1988. godine, nakon katastrofalnog požara, stoji pred očima čitave metropole još neobnovljen, što zbog oportunizma i nemoći službe zaštite, što zbog raznoraznih mešetarenja gradskih vlasti

Grad Karlovac domaćin je prvoga hrvatskog simpozija o preobrazbi industrijskog nasljeđa u novu urbano-pejzažnu scenografiju. Simpozij se održava 20. i 21. lipnja 2000. u organizaciji Društva arhitekata, građevinara i geodeta is Karlovca. Stanje u kome se danas nalazi većina industrijske graditeljske baštine, osobito one vezane na početke industrijalizacije u Hrvatskoj iz razdoblja 19. i početka 20. stoljeća nimalo nije ohrabrujuće. Velik je broj objekata srušen, a oni koji su i došli do nas u najvećoj su mjeri zapušteni i uništeni. Najslikovitije o odnosu zajednice prema industrijskom graditeljskom nasljeđu svjedoči nam sudbina zagrebačkoga Paromlina, koji od 1988. godine, nakon katastrofalnog požara, stoji pred očima čitave metropole još neobnovljen, što zbog oportunizma i nemoći službe zaštite, što zbog raznoraznih mešetarenja gradskih vlasti.

I dok će se u Hrvatskoj prvi put uopće raspravljati i o samoj sudbini industrijske arhitekture, u Londonu je otvoren Tate Modern, najveći muzej suvremene umjetnosti na svijetu čiji je postav već tijekom prva tri dana vidjelo oko četrdeset tisuća ljudi. Autori su te vrhunske arhitektonske adaptacije, nasuprot kontinuiranoj hrvatskoj desetogodišnjoj tradiciji raznoraznih kroatoksenofobičnih, više-manje propalih i kompromitiranih natječaja i natječajčića, stranci — švicarski arhitekti Harry Gugger, Jacques Herzog i Pierre de Meuronz.

No, pitanje koje, pretpostavljam, postavlja običan čovjek, što svakodnevno šeće ulicama sa svojim brigama i problemima glasi: U čemu je važnost tih starih tvornica i visokih dimnjaka, koje su ionako tu danas samo na smetnju i opće ruglo? Da, pokušajmo razmisliti u čemu je važnost industrijske arhitekture i koje je njezino mjesto u razvoju arhitekture 20. stoljeća.

Još prije mnogo godina priznati hrvatski arhitekt Tomislav Odak izrekao je misao da je industrija laboratorij arhitekture. I doista, tijekom 19. stoljeća razvoj industrije pratile su i radikalne promjene u arhitekturi, koje će se u pionirskom razdoblju očitovati u propitivanju novih konstruktivnih sustava, a sukladno s tim i novoga materijala. Ponajprije, riječ je o metalnim konstrukcijama, armiranom betonu i staklu. Glavni nositelji konstrukcije u početku su lijevani željezni, odnosno malo kasnije čelični stupovi i nosači. Najvažniju ulogu u razvoju konstrukcija imat će pojava tzv. lijevanog I-profila, koji će od prvobitne željezničke tračnice, a potom konstruktivnog elementa za gradnju industrijskih pogona prve polovice 19. stoljeća, od druge polovice stoljeća preuzeti vodeće mjesto u cjelokupnoj izgradnji, ponajprije u izgradnji poslovno stambenih nebodera. Dakako, potpunu afirmaciju u arhitektonskoj izgradnji metalna konstrukcija i I-profil doživjet će u doba moderne, tijekom prve polovice 20. stoljeća. Uz konstruktivnu primjenu I-profila arhitekt će postupno otkrivati i njegove dekorativne vrijednosti. Vrhunac primjene I-profil doživjet će na pročeljima čikaškoga višestambenog kompleksa Lake Shore Driver 860 arhitekta Miesa van der Rohea (1948-1951).

Sukladno razvoju novih konstruktivnih sustava i primjeni novih materijala dolazi do rasterećenja zidnih ploha, s čime zid počinje gubiti značenje koje je imao tijekom dotadašnje povijesti arhitekture. Tako će u razdoblju između 1801, kada John Watt i Bouton projektiraju u Manchesteru predionicu pamuka s jednom od najstarijih primjena metalne konstrukcije, i 1909, kada Peter Behrens izvodi u Berlinu glasovitu tvornicu AEG turbina, zid postati tek ovojnicom, nerijetko i robusnim plaštom koji će svojom masom stajati nasuprot prozračnoj čeličnoj konstrukciji. Behrensov AEG otvorit će širom vrata posve novoj arhitekturi, koja će prvo veliko očitovanje imati u tvornici cipela Faguswerke arhitekta Waltera Gropiusa (1911), gdje je čitav ostakljeni vanjski zid postavljen poput napete opne oko unutrašnje metalne konstrukcije. Taj princip Gropius će dovesti gotovo do savršenstva u glasovitoj zgradi Bauhausa u Dessau (1925). Izuzmemo li neke ranije primjere, poput Wrightovih američkih projekata ili Le Corbusierove osnovne konstruktivne Dom-Ino jedinice iz 1915. godine, s projektom Bauhausa prvi put u tako veliku kompleksu dolazi do potpunog prožimanja unutrašnjeg i vanjskog prostora. Tijekom 20. stoljeća tu će temu osobito razvijati Mies van der Rohe u kronološkom antologijskom nizu od Njemačkog paviljona za Svjetsku izložbu u Barceloni (1929), kuće Fernsworth u Fox Riveru, Illinos (1946-1950) do Crown Halla u okviru izvedbe projekta čikaškog Instituta za tehnologiju (1952-1956).

Dakle, počeci razvoja industrijske arhitekture i novih konstruktivnih sustava vezani su početkom 19. stoljeća za Veliku Britaniju i razvoj industrije. No istinsko poprište razvoja industrijske arhitekture i metalnih konstrukcija, u obliku u kakvu su došle do nas, jest u Sjedinjenim Američkim Državama. Jedan od pionira metalnih konstrukcija u Americi jest James Bougardus, koji će 1854. projektirati svoje najpoznatije ostvarenje, poslovnu kuću Harper and Brothers u New Yorku. No ključnu ulogu, kako za razvoj američke, a tako i cjelokupne arhitekture, odigrat će osamdesetih i devedesetih godina 19. stoljeća arhitekti glasovite čikaške škole (Chicago School) kao što su Henry Hobson Richardson, William Le Baron Jenney, William Holabird te atelijeri Burham i Roth te Adler i Sulivan. Neizostavnu ulogu u razvoju konstrukcija odigrale su također i smjele konstrukcije paviljona velikih internacionalnih industrijskih izložbi, osobito onih pariških u razdoblju između 1855. i 1889. godine.

U Hrvatskoj proces industrijalizacije, a time i razvoj industrijske arhitekture zaostaje za svjetskim zbivanjima što zbog kasnog ukidanja feudalnih odnosa, a što zbog nepovoljne politike Beča. U Hrvatskoj je 1854. zabilježeno svega petnaest parnih strojeva. Do raskida s predindustrijskim privrednim sustavom dolazi tek od druge polovice 19. stoljeća. Kako je Hrvatska u tom razdoblju bila pretežito agrarna, glavni je naglasak bio na razvoju prerađivačke privrede, odnosno njezinu prelasku od obrtničko-manifakturne organizacije ka industrijskoj proizvodnji u tvorničkim poduzećima. Najzastupljeniji su parni mlinovi, a osobito jača drvno-prerađivačka industrija i prerada šećerne repe. Jednako kao i diljem svijeta, tako će i u Hrvatskoj industrijalizacijom sve veće značenje dobivati željezo, koje će kao i parni stroj biti jedno od temeljnih tehničkih obilježja ekonomije 19. stoljeća. Jedan od bitnih elemenata razvoja domaće industrije bila je i pojava željeznice. U industrijalizaciji, zbog teritorijalnog opsega i broja stanovništva, najistaknutiju ulogu imala je sjeverna Hrvatska i Primorje. Najjača središta industrijalizacije toga doba su Rijeka i Zagreb. Glavnina industrijskih pogona utemeljuje se nakon 1850, osobito tijekom šezdesetih i na početku sedamdesetih godina. Nosilac industrijskog razvoja u Hrvatskoj bit će novonastali srednji sloj buržoazije, a s time se istodobno oblikuje građansko društvo.

Unatoč, kao što je istaknuto, izrazito agrarnom karakteru Hrvatske 19. stoljeća razvoj prehrambene prerađivačke industrije počinje se intenzivirati tek od šezdesetih godina prošlog stoljeća, dijelom u tadašnjim trgovačkim centrima kao što su Zagreb, Rijeka, Varaždin, Karlovac i Osijek, ali i na nekim većim vlastelinstvima kao što su Vukovar i Nuštar. Na početku industrijalizacije vodeću ulogu imat će veći vodeni mlinovi, a od šezdesetih godina sve više i mlinovi na parni pogon. Prvi poznati mlin na parni pogon u Hrvatskoj bio je onaj tvornice tjestenine u Ponsalu u Rijeci iz 1845, nakon kojega 1846. slijedi Eltzov parni mlin na posjedu Korođ pokraj Osijeka, 1860. parni mlin u Varaždinu i 1862. parni mlin u Zagrebu. No s obzirom na kapacitete na terenu mlinarska će industrija biti najrazvijenija u Osijeku, koji će do 1918. imati tri velika i dva manja paromlina, od kojih je najpoznatiji bio paromlin Union izgrađen 1891.

Stanje industrijske arhitekture 19. i početka 20. stoljeća u Hrvatskoj na pragu novoga stoljeća zahtijeva nužnu valorizaciju i ravnopravan tretman s ostalim graditeljskim nasljeđem, ali i aktivno uključenje u život grada. Sve dok ne dođe do promjene našeg odnosa prema ne samo industrujskom nego i graditeljskom nasljeđu uopće, negativni primjeri poput zagrebačkoga Paromlina, koji je prošao trnovit put od spomenika kulture do simbola opće nekulture, bit će s protokom vremena sve brojniji i brojniji.

Krešimir Galović