Gluma je moja životna škola

Gluma je moja životna škola

To što ja sama izbjegavam medije ne znači da me ništa ne zanima. Ali većinu od tih medija ne zanima vrlina ili istina, nego borba za veću nakladu ili gledanost: društveni crni trač, objeda i laž, izopačenost, afirmacija mržnje i ružnoće, a ne dobrote i lijepog u ljudima i oko ljudi

Treba li uopće nabrajati povode za razgovor s Almom Pricom, maestralnom kazališnom i filmskom glumicom, koja je proteklih godinu dana dobila sve nagrade koje je mogla dobiti: od Nagrade hrvatskog glumišta, nagrade Mila Dimitrijević do nagrade na Marulićevim danima i Festivalu glumca u Vinkovcima. Godinu dana od prve zamolbe, prošli se mjesec Alma Prica odlučila dati ovaj intervju ekskluzivno za Vijenac.

Koji su od likova koje ste tumačili bili najbliži vama kao osobi?

— Mnogi su likovi koje sam imala priliku glumiti imali određeni utjecaj na mene. Često znam reći da mi je bavljenje glumom ne tako nevažna životna škola. Likovi pokatkad više dožive (i prežive) u jednom kraćem vremenu nego što to može doživjeti (i preživjeti) jedan ljudski život. Mislim da su mi bili najbliži likovi što su doživljavali ljubavne stresove i drame od Ljermontovljeve Maskarade do Shakespeareove Julije. Jednako ih slijede: Ondine, Ofelija, Kresida, Blanche Dubois, Alma Mahler... Mnogo je lakše odigrati osobu koju prepoznajete u sebi, ili sebe u toj osobi, bez obzira što vi nikad, kad biste se našli u dramskim situacijama te (prepoznate) osobe, ne biste učinili njezine geste, donijeli njezine odluke.

Utječu li uloge na vaš život izvan kazališta?

— U određenom smislu da, unatoč činjenici što su život u kazalištu i izvan njega, dva razdvojena i različita života. U mnogim životnim situacijama, kad moram nešto važno odlučiti, ili učiniti neki važan potez, a nisam sigurna kako to učiniti, u meni se spontano otkrije iskustvo nekoga mog kazališnog lika, koji je možda već prije znao kako postupiti i što učiniti u takvu slučaju. Živeći tako s njima oni postaju moja dragocjena životna škola. Mnogo mi više daju u životu nego što ja njima mogu dati na sceni.

Giraudouxova Ondine naučila me je kako treba voljeti. Shakespeareova Giulietta koliko ljubav do kraja života može skratiti taj život. Krležina Angelika me upozorila da zanimljivo napisana uloga nije jamstvo za dobru glumu.

Majka u Posljednjoj karici Lade Kaštelan oduševila me svojom šarmantnom drskošću i pokazala mi koliko te pisac može voljeti kad za tebe napiše takvu osobu. Ofelija me uplašila da je ludilo u svijetu bez ljubavi, u svijetu manipulacije, jedini mogući izlaz..., a sve uloge zajedno uvjerile su me da je kazalište jedan od mogućih azila da se preživi u našem svijetu na kraju milenija.

Zaboravljate li s izlaskom na scenu svoj privatni svijet? Igrate li neku ulogu neovisno o raspoloženju ili je ipak mijenjate?

— S prijateljima i kolegama često razgovaram o takvim pitanjima. Osjetljiva su. To je svojevrsno hodanje po žici. Gdje počinje privatnost, a gdje profesionalnost; koliko smo mi samo mi, a u kojoj smo mjeri samo te dramske osobe, da li se, i na koji način, dotičemo, međusobno ispomažemo, sve su to jednako kazališne, i jednako životne teme i dileme. Ne postoji shema iz udžbenika glume, nikakva scenska receptologija, nego sve ovisi o nama samima ponajprije, a zatim o radu i suradnji s kolegama glumcima, s redateljem, na kraju i s publikom, zatim iskustvom igre u reprizama kad postupno sve čvršće izgrađujete svoju ulogu, karakter osobe koju igrate... Ipak, kad ulazim u kazalište, spontano se otklanjam i distanciram od razmišljanja o temi: privatno-javno, osobno-kazališno. Počinjem živjeti isključivo kazališno. Ne dopuštam da izvanjski događaji utječu na moje scenske događaje. Prevladava atmosfera kazališta, suprotstavljam se mogućnosti da moji privatni, životni problemi postanu vidljivi u ulozi koju igram na sceni. Ipak se može dogoditi da to otklonjeno, dobro pohranjeno i skriveno ponekad, barem za trenutak igre, izbije na površinu, i dotakne karakter i sudbinu uloge.

Na kojim scenama volite više igrati: na velikim ili malim, takozvanim »komornim«? Što vam se sviđa na jednima, a što na drugim?

— Svaki kazališni prostor, to jest njegova scena, bila velika ili mala, ako vas kazališno, dramski, motivira, jednako je dobra. To je već utvrđeno kazališno iskustvo, a podudara se i s mojim dosadašnjim. A kad niste motivirani i zadovoljni onim što radite, onda vam je tuđ i otužan svaki prostor, strani ste sami sebi i tjelesno i duhovno. Inače, igrala sam na scenama različitih veličina i kazališnog značenja. Završivši Akademiju, bila sam angažirana u Dramskom ansamblu HNK-a, i tako sam se na samu početku glumačkoga života suočila s velikom scenom. Ugodnom, predivnom, burgteatarskom scenom. Zatim su slijedili susreti s nešto manjom scenom ZKM-a, malom scenom Teatra ITD-a, komornom scenom Dramskog kazališta Gavella i otvorenim scenama na Dubrovačkim ljetnim igrama. Sve je to bilo dragocjeno iskustvo, pogotovu igranje na otvorenim scenama Dubrovnika. Njegovi scenski prostori prave su scenske čarolije. Nije ih bilo lako svladavati i glumački osvajati, u toliko više bili su izazov i radost u igri.

Almu Mahler radili smo na maloj sceni Teatra ITD. Za mene je rad u toj predstavi obilježen posebnim iskustvom. Trebalo je ispitati i ostvariti nekonvencionalne glumačke zadatke s kolegama glumcima u takvoj, najblaže rečeno, nekonvencionalnoj scenskoj realizaciji redateljice Icice Boban. Bilo je bitno uspostaviti neposredne kontakte, ne samo među akterima na sceni nego i s publikom, u neposrednoj blizini. To je predstava silovite kazališne energije, ritmičkoga kontinuiteta, sukladne igre i tijela i duha glumčeva, što je uostalom bitna osobina teatra Icice Boban. A posebna je bila i kušnja: kako odigrati i najintimnije scene u neposrednu suočenju s publikom, na samoj granici partera i scene, a da teatar sačuva autonomiju svog, a publika svoga dijela kazališnog prostora. I sve tako tijekom gotovo tri sata neprekidne igre, u kružnim, silovitim izmjenama prizora, obistinjavati životnu veličinu, ali i složenu dramu tih likova, a i tog vremena. A mi smo tragali za istinom o tom bogatom, ali tragičnom životu Alme Mahler.

Jer u kazalištu najteže je podnositi laž. I glumcima i gledateljima. Ona se jednako vidi i s male i s velike scene. Zato je bio naglasak na ličnostima, na govoru, na idejama što ih je iskazivao krug istaknutih bečkih intelektualaca iz društva Alme Mahler. Razmišljali smo o tome: kako smjestiti jedno stoljeće na onih nekoliko metara kvadratne površine. I u tome je bila sva draž tog pitanja. I scenska oprema svela se na glasovir, dva stolca i knjige. Glasovir je bio središte zbivanja. Ipak, za stoljeće bogato duhom i umjetnošću zacijelo premalen, ali ako je riječ o glasoviru kao metafori za dramski krug Mahlerovih dovoljan. Na sreću, glumačka igra nadomještavala je sve čega nema na sceni. Imaginacijom smo »slušali« i »gledali« kroz ITD-ov prozor kako dolaze i prolaze vlakovi, zamislima smo bili čas u Beču, usred Pratera, osjećali da pada snijeg, da se održava veliki koncert simfonijskog orkestra, ili da smo jednostavno i stvarno u New Yorku. Jer, sve je u kazalištu moguće ako se strastveno traga za istinom.

Bili ste istodobno i kći i majka u predstavi Alma Mahler. Uloga kćeri poznata vam ja iz života. A kako je igrati majku?

— Kad imate tako divnu kćer kao što je Ivana Boban, onda je jako lijepo igrati majku. Nedavno sam igrala majku dvojici sjajnih sinova: Draganu Despotu i Franji Kuharu u predstavi Smrt trgovačkog putnika Arthura Millera.

A kad smo već kod uloga u Almi Mahler, zanimljiva je i važna redateljska zamisao Icice Boban da je peta osoba u igri — glazba. Tako Ivana Boban igra moju majku i kćer, ja igram Ivaninu majku i kćer, legendarni Božidar Boban božanstvenoga Mahlera i Werfela, oca i Burckhardta, a Mladen Vulić je i Zemlinski, i Klimt, i genijalni Kokoshka i Gropius. U cijeloj predstavi važna je glazba. Duško Zubalj kao ta peta osoba dramske igre. Nedvojbeno: izvanredna i hrabra redateljska zamisao. Bilo je to važno za sve nas u predstavi. Kao što je bilo važno za predstavu u cjelini bogatstvo i obilje dramaturškog materijala sažeti i reducirati, na pregnantnu i funkcionalnu kazališnu cjelinu. To vrijeme, ti važni ljudi i događaji, iz salona Alme Mahler, nesebično pokazuju i nude svima nama svoje živote, svoju umjetnost. Tako je inicijalni tekst Maje Gregl Icica Boban nadopisivala, integrirajući mnoge prizore u ovu dramsku sagu, što su proizašli iz samih proba. Icica Boban prevela je dvije knjige u svrhu predstave. Pribavila je i mnoštvo autentičnih rukopisa Mahlerove korespondencije, nezamjenjiva je knjiga Stefana Zweiga Jučerašnji svijet o tom vremenu kraja prošlog i prvih desetljeća ovog stoljeća na odlasku. A, dakako, nije zaboravila Mahlerovu glazbu, njegove čudesne simfonije.

To obilje svega duhovnog i intelektualnog života presudno je sudjelovalo u sudbini Alme Mahler, da sam kao glumica u toj ulozi morala reći redateljici Icici Boban kako se pomalo stidim biti netko tko treba odigrati njezinu sudbinu, iskazivati to kompleksno bogatstvo njezina duhovnog i građanskog življenja. Dakako, dramskog i tragičnog, ali katarzičnog u završnici. Ipak smo svi zajedno uspjeli savladati i kazališni Rubikon, pobijediti u sebi tu vrst spomenutoga stida, i straha pred takvim kazališnim zadatkom. Uspjeli smo zahvaljujući svim ljudima i suradnicima iz ekipe, i svima diskretno prisutnim oko scene. Presudna je takva suradnja i solidarnost svih koji sudjeluju, to nesebično partnerstvo, do kojeg mi je zapravo najviše stalo u mom kazališnom životu.

Koliko kazalište zaokuplja i vaš život izvan scene?

— Često mi je problem vremenski razgraničiti neke stvari i pojave u životu. Teško mi je reći gdje i kad nešto počinje, a gdje i kad završava. Jednako tako i u pitanju između svakodnevne, životne, i kazališne situacije. Ponekad je lijepo jednako u kazalištu, kao i u svakodnevnom životu. Za razliku od realnoga života, glumački je velika igra. Doduše naporna i teška, ali igra koja raduje. I to je najljepše u svemu tome. Nitko ne ostaje ozlijeđen, osim što duša ponekad strada. Ta opasnost uvijek je u toj velikoj igri. Ali, igrati se mora, pa treba prihvatiti i sve rizike igre. Zato kazalište nije samo lijepa, odnosno manje lijepa slika i priča o životu. Ono mora biti poticajno za svaki oblik našeg života, dakako posebno misaonog i duhovnog. Za mene posebno vrijedi Čehovljeva rečenica (iz Galeba): »Bez kazališta se ne može.« Zato ga moramo uvijek podupirati i njegovati, prije svega dobrim tekstovima, te dobrim kazalištem i kad nema teksta, kad se ritmom i pokretom tijela iskazuje i najsloženija dramska situacija na sceni. Kazalište bi trebalo provocirati, poticati i uznemiravati u najljepšem smislu tih riječi.

Kakva su vam iskustva s publikom u inozemstvu? Možete li nam nešto više reći o gostovanjima s predstavom Alma Mahler na inozemnim kazališnim scenama?

— Nije ih bilo mnogo. Posljednje nam je gostovanje s Almom Mahler bilo u Budimpešti i Pečuhu, gdje mnogi razumiju hrvatski jezik, pa su, logično, lakše i bolje pratili samu predstavu. Doživjeli smo nešto zanimljivo od mađarske publike. Pljeskala je u izmjeničnom ritmu. Kako je predstava sva prožeta glazbenim partiturama, ti ritmički aplauzi činili su se kao glazbeni nastavci u predstavi.

Gostovali smo i u Sarajevu, premda mi je vrlo teško govoriti o Sarajevu kao inozemstvu, jer sam s njime povezana. Za trajanja predstave na sceni Kamernog teatra u sebi sam se zapitala: Odakle nam moralno pravo da s takvim komadom izlazimo pred sarajevsku publiku koja je proživjela dramu tragedijskih razmjera, silnu ljudsku patnju, iako Alma Mahler obuhvaća vrijeme dva svjetska rata, uključivši i vrijeme nacizma, i bijeg od njegove zlokobnosti? No, bio je to ipak krivi način razmišljanja, jer takvo je kazalište na strani onih koji su stradavali, na strani slobode i ljudskoga dostojanstva. Koliko god znam da je tako, i da kazalište nikad ne može povrijediti, mislim upravo na vrst kazališta kako ga vidi i predstavlja predstava Alma Mahler, i prilikom gostovanja u Slavoniji, na trenutke sam pomišljala: kako će zapravo publika reagirati na našu predstavu, što im to sve skupa znači, društveno i kazališno, i nisu li njihove osobne drame mnogo veće? Mnogo je takvih razmišljanja i pitanja, ali, srećom, na sva takva i slična pitanja postoji jedan i jedinstven odgovor: Nosi li predstava u sebi dubinu i istinu o onom o čemu govori, ljepotu jezika i prizora, bit će uvijek primana — bez obzira na kojoj sceni, u kojem mjestu, i pred kojom publikom.

Kako ste doživljavali pojedine strane predstave? Je li vam smetala jezična barijera?

— Bez obzira jesam li dobro razumjela tekst, i jesam li do kraja mogla pratiti predstavu, ako je ona bila dobra, ni u čemu nisam bila prikraćena. To je univerzalnost dobrog teatra: ako je dobar u Londonu ili Moskvi, jednako će biti dobar i u Zagrebu, u Sarajevu ili Ljubljani. Pred dobrim kazalištem nestaju barijere, strani jezik postaje vaš jezik, glumci postaju vaši glumci. Za ovu prigodu izdvajam samo dvije strane predstave prema Čehovljevim djelima. To je bilo Nekrošiusovo gostovanje s Ujakom Vanjom litavskog teatra i Višnjik Petera Zadeka, što sam ga gledala u Beču. To su predstave koje ulaze u intimni repertoar kazališta koje se nikad ne briše iz pamćenja.

Koje biste uloge željeli igrati, a u dosadašnjoj ih karijeri niste dobili?

— Volim biti izabrana za neku ulogu, a ne da ja izabirem samu sebe. Tog sam se načela uvijek držala. Ne opterećivati svoje želje suvišnim teretom. Ali, ako već treba odgovoriti na vaše pitanje, onda su to ženski likovi Čehovljevih drama. To dakako ne isključuje ostale velike sjajne drame i pisce. Tata mi je kao petnaestogodišnjakinji diskretno podmetnuo Čehova. U tim sam godinama svladavala Zagorkin književni opus, opet na očevu preporuku. Od tog vremena uvijek sam u književnom i kazališnom društvu Antona Pavloviča Čehova. Za moju ljubav i privrženost kazalištu veliku zaslugu ima moja mama, učenica (u starom PIKU-u) nezaboravne Đ urđice Dević, koja je i mene obasipala svojim ljudskim i kazališnim vrlinama. Tako su me svi zajedno zarazili tom divnom bolešću koja se zove — kazalište. To je jedina bolest od koje se nikad ne bih željela izliječiti!

Vaše ostvarenje u posljednjoj premijeri Dobri C. P. Taylora u režiji Snježane Banović podsjetilo me na Miju Farrow. Koje su glumice možda utjecale na vas?

— Nisam osobito proučavala glumu Mije Farrow, iako jako volim filmove Woodyja Allena, te sam možda više crpla iz njegove glume negoli iz glume Mije Farrow (smijeh). Pritom mislim na njegovu neurotičnost i smušenost. Mnogi su glumci ostavili i ostavljaju trag u meni. I domaći i strani. I kazališni i filmski. Teško mi je zbog toga nekoga izdvajati, to bi bila nepravedna selekcija. Oni su dio moga sjećanja, moja inspiracija i moj stalni studij glume.

Koji su vaši dojmovi s predstave Dobri?

— Drago mi je da je Snježana Banović u HNK postavila dramu C. P. Taylora Dobri. To je tekst sjajne dramske strukture. Na duhovit, inteligentan ali i tragičan način govori o stravičnoj bolesti 20. stoljeća, fašizmu. Neki ljudi govore da smo malo zakasnili s tim tekstom. I ja bih voljela da smo ga radili početkom devedesetih. Ali, s druge strane, na veliku žalost, s tom temom nikada, čini se, ne možeš zakasniti. Živa je i u nas i u svijetu u raznim mučnim oblicima.

Ima li istine u tome da živite u zatvorenom svijetu, i da ne pratite što se događa u medijima, politici, i drugim područjima svakodnevnog života?

— Neće biti baš doslovno tako. To što ja sama izbjegavam medije ne znači da me ništa ne zanima. Istina je jedino da nastojim sačuvati neki svoj svijet, ne sudjelovati u nekim suvišnim i uzaludnim pojavama. A takav dojam, o kojem vi govorite, posljedica je moje šutnje i distance prema takozvanim medijima, i odluka da njihovim posredovanjem ne komentiram bilo što od onoga što bi možda zavrijedilo komentar. Ali većinu od tih medija ne zanima vrlina ili istina, nego borba za veću nakladu ili gledanost: društveni crni trač, objeda i laž, izopačenost, afirmacija mržnje i ružnoće, a ne dobrote i lijepog u ljudima i oko ljudi. Stoga je i točno da me nema u medijima i da nerado dajem intervjue za novine. Stvari koje se događaju u društvu itekako me zanimaju, i duboko me pogađaju. Ali, koga bi zapravo istinski zanimao moj komentar o stvarima koje me dodiruju, etički i estetički pogađaju i povređuju? Iz takva kuta mog »kulturnog pesimizma« proizlazi moje povlačenje, zatvaranje, ne samo u privatni svijet, nego i u prostor kazališne scene, svijet mojih prijatelja, moje obitelji i meni najbližih i dragih ljudi. Oni su moj istinski svijet, vrlo otvoren, povjerljiv i odan. Ali ipak, nikad nisam izbjegavala istupe u javnosti kao privatna, građanska osoba, uostalom i kao javna osoba. I to samo onda kad sam imala razloga nastupati, kad sam znala o čemu je riječ. Kad vjerujem da je neka određena građanska ili individualna javna akcija važnija od moje rezignacije i osjećaja relativnosti. Za mene javni nastupi i riječi imaju moralnu težinu i ljudski smisao. A moje nepovjerenje naspram medija proizlazi iz toga što mediji već godinama umjesto pravih pitanja i odgovora na sudbonosne teme ovog društva potpomažu ekscese, sumračne pojave, kao da im je stalo do afirmacije zla, te se doslovno gomile stranica svakodnevno posvećuju jeftinoj, trećerazrednoj politici. Kako da se onda vidim i sagledam među takvim stranicama? Dakako, nije uvijek tako, i nisu svi takvi, ali takvo ponašanje prevladava, osobito u tisku.

Uostalom, u naravi je glumačkoga poziva komuniciranje s javnošću posredovanjem uloge, s kazališne scene.

Kako ste proživljavali uloge žena koje dolaze do velikih životnih ponora?

— Takve uloge duševno mnogo koštaju. Vrlo su naporne. Istodobno i vrlo privlačne. Rekla bih ovako: Tamo gdje bi čovjek u realnom životu trebao zatražiti pomoć psihijatra, glumac ima mogućnost da to riješi na sceni. Jer nijedna ljudska drama, nijedan životni ponor nisu ni glumcu strani ni spoznajno nedokučivi. Naprotiv. Sve što se događa na kazališnoj sceni kao dramski konflikt događa se na sličan ili ponekad istovjetan način kao i u životu. Ako je život naša zbilja, a kazalište naša iluzija, pokatkad je to sasvim obratno. Otuda mnogi u gledateljstvu svoju životnu iluziju otkrivaju u stvarnosti svog kazališta.

Koje su vam uloge bile najveći izazov? Kad vam je bilo najteže ući u neki lik?

— Sa svakom ulogom koju živiš na sceni pomalo i umireš u životu. Da. Kaže se ući u ulogu. Ponekad ulaziš na velika vrata, ponekad na sporedni ulaz, a nekad i uzalud lupaš po vratima lika u koji bi trebao ući. Dogodi se i da glumac tako uđe u lik da se iz njega više nikada i ne vrati, ali u tom slučaju kazalište prestaje biti igrom.

Možete li sada nešto reći o ulozi Blanche, u Tramvaju zvanom žudnja, a u režiji Stevena Kenta?

— Tek s današnje distance mogu sasvim shvatiti što je ta uloga značila za mene. Tek danas mogu razumjeti i ocijeniti koliko je to bio dragocjen izazov i veliko iskustvo, ali ništa manje i velika opasnost da se ne ostvari željena svrha u tumačenju složene sudbine Blanche Dubois. Mislim da sam imala mnogo sreće što sam dobila tu ulogu, za koju je sam redatelj Steven Kent rekao: da su Blanche Dubois i New Orleans poput Mississippija: izvana mirni i glatki, iznutra virovi i bujice. Sad, upravo s distance vidim koliko bih izgubila da nisam igrala tu ulogu. Takve uloge mijenjaju i pogled na život i pogled na kazalište. Jer kazalište me duboko dira u svoj svojoj ljepoti i veličini, i duboko me pogađa lošim stranama i promašenim predstavama. Nitko od nas koji u njemu sudjelujemo nije izuzet od takvih osjećanja i odgovornosti za sudbinu kazališta.

Kakva su vaša iskustva u radu sa studentima Akademije?

— Nekoliko semestara asistirala sam u klasi profesorica Neve Rošić i Koraljke Hrs. Kao da sam se opet vratila u školu, ne samo kao asistent, nego nekako i kao student Akademije. Taj povratak bio mi je strašno važan. Ove godine asistiram u klasi Tomislava Rališa, na trećoj godini studija.

Ako je nešto doista teško u ovoj umjetnosti, onda je to biti pedagog. Sve što smo dosad pričali o kazalištu i glumi, o hodanju po žici nad ponorima, neusporedivo je sa situacijom suočavanja s desetoro mladih ljudi, studenata, pred kojima su još otvoreni svi snovi, a već tako mladi nailaze na golema razočaranja. No, oni imaju dakako pravo na svoje snove, jednako kao i pravo na motive i razloge (ako su pravi) zbog kojih su došli na Akademiju. Kada i dođem na sat, još osjećam kao da sjedim na studentskoj strani klupe i dijelim sudbinu njihovih snova i razloga. Kao da sam i sama, zajedno s njima, na samom početku, i da takvim osjećanjima nema kraja, da su vječna kao što je vječno i samo kazalište.

Zlatko Vidačković