Gladijator

Gladijator

The Gladiator, SAD, 2000, režija Ridley Scott, scenarij David Franzoni, John Logan i William Nocholson (prema Franzonijevoj filmskoj priči), fotografija John Mathieson, uloge Russell Crow, Joaquin Phoenix, Connie Nielsen, Oliver Reed, Richard Harris, Djimon Hounsou, Spencer Treat Clark

Nakon tri i pol desetljeća (pseudo)povijesni holivudski spektakl antičke vremensko-prostorne smještenosti trijumfalno se vratio na scenu i nudi ono što je uvijek nudio: pregršt vizualnoga blještavila, jednostavnu dramatičnu priču s udarnim akcijskim točkama i nezahtjevne likove. Što se tiče likova, oni su u vrhunskim klasičnoholivudskim izdanjima doduše znali biti i razrađeniji (npr. Le Royov Quo vadis, Wylerov Ben Hur ili Kubrickov Spartak), ali promišljanjima u tom smjeru tvorci Gladijatora nisu se zamarali. No zato su predano slijedili stari holivudski običaj prekrajanja povijesnih činjenica kako im god padne na pamet, samo da stvar ispadne što uzbudljivijom i intrigantnijom. S obzirom da je jedan od dvojice glavnih likova rimski car Komod (Phoenix), zanimljivo je na njegovu primjeru pokazati kako to holivudski krojači modificiraju povijest.

U zbilji, Komod je vladao dvanaest godina (180-192), u filmu, koliko se može razabrati, svega nekoliko mjeseci. U zbilji, Komodov je otac, car filozof Marko Aurelije (Harris) umro u vojnom logoru, najvjerojatnije kao žrtva epidemije kuge, u filmu ga Komod ubija pošto sazna da je za svog nasljednika odredio vojskovođu Maksima (Crow), a ne njega, Komoda. U zbilji, Komod je svoju sestru Lucilu i suprugu Krispinu optužio za zavjeru i zatočio na izolirani otok, gdje ih je poslije dao ubiti; u filmu Komod nema bračne družice, a u sestru Lucilu (Nielsen) zaljubljen je; ona skuje zavjeru koja propada, ali car ipak biva ubijen te ga Lucila nadživljuje. U zbilji se Komod, koji je bio izdanak one ekscentrične linije rimskih careva (Kaligula, Neron, Domicijan), povremeno borio kao gladijator u areni i dakako bio nepobjediv, u filmu se prvi i posljednji put nađe u areni u borbi s Maksimom i odmah skonča (u stvarnosti je Komod, po većini izvora, zadavljen u kadi, što je bio ishod zavjere u kojoj je sudjelovala i njegova dugogodišnja utjecajna ljubavnica Marcija — simpatizerka kršćana, a možda i sama kršćanka). U zbilji je dakle Komod bio daleko intrigantniji lik nego u filmu (spomenimo i da se ogrtao lavljom kožom kao Heraklo, koji je bio uzor i pokrovitelj cijele dinastije Antonina, čiji je Komod bio posljednji predstavnik, zahtijevao je božanske počasti, predstavljao se kao obnovitelj Rima — novi Romul, prema svojim je imenima nazvao kalendarske mjesece — lucije, elije, aurelije, komod, august..., a spomenuto sudjelovanje u gladijatorskim borbama ekscentričnost je koja je premašivala i Neronovu opsesiju sobom kao genijalnim umjetnikom i Kaligulino imenovanje konja senatorom — od svega toga u filmu nije iskorišteno gotovo ništa), gdje je ipak naglasak na heroju bez mane i straha, vojskovođi Maksimu, porijeklom Španjolcu (takvi su mu korijeni dati valjda kao dodatni argument careve sklonosti ratniku, jer Marko Aurelije bio je rodom iz Španjolske).

Drastično mijenjanje povijesnih činjenica nema dakako nikakve načelne veze s ostvarenom kvalitativnom razinom filma, spomenuto je samo kao zoran primjer općega holivudskog voluntarizma, odnosno — važnije — kao pokazatelj maštovitosnih dosega konkretnih tvoraca konkretnog filma. Za kakvoću Gladijatora daleko je važnija npr. nedosljedna karakterizacija likova. Tako se u sceni prvog pojavljivanja Komoda i Lucile jasno sugerira Lucilina erotska nesputanost i koketnost spram Komoda (za kojeg u tom trenutku gledatelj i ne zna da joj je brat, nego vjerojatno pretpostavlja da su njih dvoje ljubavnici), iz čega nešto kasnije slijedi zaključak da je njihov odnos incestuozan, da bi se u daljem tijeku radnje Lucila — bez ikakve vidljivije motivacije — preobrazila u moralno i decentno, čak plaho stvorenje, koje prezire poremećena brata i počne protiv njega kovati urotu; dakako incestuoznost je u međuvremenu zaboravljena, odnosno uglavnom se svodi na mlak i neuspio Komodov pokušaj da sestru privoli na zajednički odlazak u krevet.

O scenarističkoj pomutnji svjedoči i zaboravljeni razlog, promoviran na početku filma, Aurelijeve odluke da prijestolje povjeri Maksimu. Aurelije naime u njemu vidi moralno stamena čovjeka velike ratničke karizme, neosporno najpodesnijeg za iskorjenjivanje korupcije koja suvereno vlada u Rimu, a čiji su glavni nosioci senatori. Poslije se upravo neki senatski uglednici promoviraju u onu moralnu vertikalu s kojom se Maksim treba udružiti, a gledatelji na nju osloniti. Pri tome bi se trebalo podrazumijevati da je njihova želja da stanu na kraj Komodovoj samovladi sama po sebi moralna, premda bi se koncentriraniji i skeptičniji gledalac mogao zapitati jesu li to oni isti korumpirani senatori koje je Aurelije putem Maksima htio dovesti u red. Ili su oni bili sve vrijeme časna opozicija korupciji? Ili su sudjelovali u korupciji, ali ipak trebamo biti na njihovoj strani jer politički trenutak je takav da išće savez s manjim protiv većeg i u konkretnom trenutku opasnijeg zla? Na sva ta pitanja film ne daje odgovore jer njegovim tvorcima naravno nije na kraj pameti da bi ih itko njima relevantan (a to znači gledateljske mase) mogao postaviti. I u pravu su. Odgovor pak publike jako je dobar (velik proračun od 103 milijuna dolara već je kompenziran samo zaradom iz američkih kina, a film odlično ide i u svjetskoj distribuciji), ponajviše stoga što je Ridley Scott jednostavan i mjestimično — kako je pokazano — tanak predložak vizualno bravurozno uobličio, premda ni ta bravuroznost nije lišena problematičnih trenutaka.

Npr. najveći su dijelovi uvodne sekvence bitke između Rimljana i Germana kompjutorski animirani, što na čudan način ubrzava sliku i umjesto dojma pojačane spektakularnosti (uz istovremenu sugestiju radikalnog naturalizma u prizorima pokolja i ublažavanja tog naturalizma zbog nedovoljne jasnoće viđenog), što je zasigurno bila Scottova namjera, pruža učinak blizak crtanofilmskoj komici, neprimjeren danom kontekstu. Što se pak tiče prizora gladijatorskih borbi, osobito koloseumskog uprizorenja bitke u Kartagi, na djelu je bio izrazit montažni manirizam. Mješavina kratkih brzih kadrova snimljenih iz najrazličitijih rakursa kojima je cilj polučiti efekt vizualnim bombardiranjem u modernističko/avangardističko je doba bila dobrodošla demonstracija dotad neviđenih mogućnosti filmskog medija, ali danas, kad je zahvaljući silnoj popularnosti muzičkih spotova montaža atrakcija postala opće mjesto, dati u ovakvu filmu prednost bombastičnom fotomontažnom vatrometu na račun preglednosti prizora doista je manirizam i podilaženje većinskoj pubertetsko-tinejdžerskoj publici. Snovitim pak scenama u kojima Maksim prolazi žitnim poljima i susreće svoju voljenu obitelj — ženu i sina, može se prigovoriti kičastost.

Ipak, uza sve primjedbe, pošteno je priznati da Gladijator pruža nešto manje od tri sata dinamične zabave ispunjene atraktivnim slikama i dobrim glumcima koji svojim likovima daju maksimum onog što je na temelju zadanog predloška bilo moguće, a ne treba podcijeniti ni dirljivost prizora u kojima Maksim izražava privrženost izgubljenoj obitelji noseći sa sobom figurice supruge i sina, vjerujući da će se jednom s njima ponovno sresti na drugom svijetu. Tome se nada i Maksimov preživjeli sudrug, crni legionar (Hounsou), samo ne tako skoro, ne tako skoro — kaže on, ostavljajući afirmativan odnos prema životu i svijetu, ma kakav on bio, kao završnu poruku filma.

Damir Radić