Fascinantna univerzalna estetika

Fascinantna univerzalna estetika

Svatko tko je vidio predstavu Russell Maliphant Co osim što je izašao iz dvorane opčinjen ljepotom, elegancijom i suptilnošću viđenog zasigurno nije doveo u pitanje činjenicu da je viđeno bila čista plesna forma

Engleski koreograf i plesač Russell Maliphant održao je tijekom Tjedna suvremenog plesa četverodnevni seminar. Seminar je bio otvoren za profesionalne plesače, a teme su bile osnovni principi kretanja i neki od mogućih pristupa strukturiranju koreografske građe. Iako zbog kratkoće nije bilo moguće ulaziti u dubinu, zajedničko iskustvo polaznika po završetku bila je transformacija, mir i inspiracija. Russell Maliphant jedno je od najuglednijih imena svjetske plesne scene, čija biografija uključuje karijeru u klasičnom baletu, suradnju s kultnom grupom DV8, vlastitu korepgrafsku karijeru i školu Rolfing-metode, a trenutačno je sa svojom grupom nezaobilazni gost svih uglednijh plesnih festivala. Seminar koji je ovdje ponudio i na kojemu su naši plesači i koreografi imali priliku upoznati njegov način rada i promišljanja plesa, a u vrijeme kada smo gotovo svi zaboravili da su upravo otvorene radionice i seminari jedno od ključnih mjesta za dinamiku i razvoj plesne scene, jer se ples uči izravnim kontaktom, smatram jednim od tihih vrhunaca ovoga Tjedna suvremenog plesa. Tih zato što je nažalost bio dostupan relativno malom broju ljudi, a vrhunac iz očigledna razloga. Zato bih se htjela ukratko osvrnuti na metodu i neke ključne trenutke iz ovog kratkog seminara.

Ovogodišnja selekcija TSP-a još nas je jednom uputila na širinu i raznolikost autorskih pristupa suvremenom plesu, često zbunjujući publiku izlaženjem iz uobičajenih okvira plesa. Odustajanje od koreografije (Gilles Jobin), uporaba teksta kao jednakopravnog elementa plesne predstave (Vera Mantero, Deja Donne Production), mimski izraz (Bambi), ukazuju na to da je riječ o teatru koji je mnogo širi i kompleksniji nego što naziv suvremeni ples upućuje. No svatko tko je vidio predstavu Russell Maliphant Co osim što je izašao iz dvorane opčinjen ljepotom, elegancijom i suptilnošću viđenog zasigurno nije doveo u pitanje činjenicu da je viđeno bila čista plesna forma. Maliphant gradi svoje radove na istraživanju tjelesne transformacije koja izvire negdje iz dubine misli, a koreografsku konstrukciju kroz gotovo matematičnu redukciju. Ta očišćena forma, u kojoj je evidentan užitak u opetovanu poniranju u najfinije moći tijela, daha i gravitacije otvaraju polje fuzije vizualne umjetnosti i plesa. Magični Shift, uzbudljiv Two i razigran Liquid Reflex: čiste ideje, suptilno, nježno, krhko i moćno. Bez naracije, bez propitivanja ičega osim tjelesnih ideja koje emitiraju emocionalno iskustvo, a u potpunom skladu s glazbom i likovnošću. Cjelina.

No Russell Maliphant ne podučava ples plesom, a svi koji su očekivali da će provesti četiri dana plešući na njegov način prevarili su se.

On započinje svoje radionice kratkom lekcijom iz anatomije, vadeći iz torbe minijaturni model kralješnice i kosti muškog pelvisa. Prave kosti. Umjesto plesnoga treninga, potpuna demistifikacija magije kretanja, činjenično stanje tijela. Za početak, lagani šok od suočavanja s dijelom ljudskog kostura, koji Maliphant detaljno, gotovo arheološkom preciznošću opisuje, dekonstruirajući način života prema laganim deformacijama na kosturu. Počinjemo od osnovnog. Od kostiju, od kralješaka, od prostora između krelješaka. Od mehanizma. Ples se ne spominje.

Zatim prolazi nekoliko sati u gotovo potpunom mirovanju, gotovo zaustavljanju disanja, polaganom istezanju, opažanju mogućnosti rotacija u zglobovima, opažanju hodanja, povezivanju s centrom zemlje, centriranju, centriranju, centriranju... Duboko smještanje u sam centar tijela. Prostor se polako premješta izvana u sama tijela. Bez glazbe, samo neprimjetno vođeni verbalnim uputama.

Ni jedna vježba nije u formi strukturirane plesne vježbe, sekvence. Ovdje nije riječ o prenošenju određenih pokreta, vokabulara koji čini autorov svijet. Maliphant ne nudi svoj pokret, ne nudi svoj stil. On svakomu nudi vlastito tijelo, nudi znanje o zakonima kretanja, tako da svaki pojedinac otkriva nešto drukčije, ovisno o vlastitom iskustvu, potrebi, individualnosti. Nema ispravnog i neispravnog. Ples je tjelesno iskustvo i radeći s koreografom, savladavajući i izvježbavajući točno određen, definiran pokret, koji je proizvod tijela i načina razmišljanja koreografa, plesač dobiva izravni pristup strukturi iskustva te osobe. Na neki način, prevodi iz mašte u realno nečiji svijet. No, Maliphant svoj svijet ni u jednom trenutku ne nameće, ne nudi, ne daje, ne otkriva. Autorstvo svojih radova on naizgled samozatajno potpisuje zajedno s plesačima. Svijet koji on predstavlja je tijelo i savršenost znanja koje tijelo posjeduje. Zato je njegov »svijet« univerzalan, a radovi u svojoj neospornoj apstrakciji potpuno dostupni.

I ne opazivši, odjednom smo u prostoru, u spiralnom gibanju, centrirana energija usmjerena prema van, krećemo se promijenjena shvaćanja gore i dolje, brzo i aktivno, neopazice smo se iz nekretanja našli u kretanju.

Maliphant je, kao i mnogi drugi koreografi i plesači, odustao od podučavanja i bavljenja plesnim tehnikama. Tjelesno znanje danas je dostupno u raznim tjelesnim praksama, body practises, koje su, upravo zato što nemaju namjeru biti umjetnost, zgodnije za otvaranje novih spoznaja nego poznate plesne tehnike tipa klasični balet, Graham, Limon, Cunningham. Yoga, razne borilačke vještine, thai chi pa moderne tjelesne prakse kao što su Alexander-tehnika, Body-mind centering, Rolfing-metoda, čak i Labanov sustav, nezaobilazna su mjesta u razvoju plesača. Jer ples se bavi plesom, dakle onim što smo se dogovorili da ples jest, a tjelesne prakse bave se kompletnim čovjekom.

Ples i plesači krenuli su dakle dalje, dublje, zasićeni od nametanja gotovih sustava kretanja (sustava mišljenja), jer one ipak svode tijelo na instrument, na već zatvorenu cjelinu unutar koje se kreće.

Podučavanje plesa neplesom, kretanja nekretanjem, muzikalnosti tišinom, dakle ljuštenjem svakog predumišljaja o plesu, svake mistifikacije. Kao prvo opuštanje, širenje, napuštanje svega iskušanoga. Ponovno, svakodnevno zaboravljanje, da bi se moglo ponovno otkriti. Metodično, sustavno, bez nadahnuća, bez namjere. Riječ ples nikada se i ne spominje, jer je previše rabljena i zlorabljena. Ples zvati plesom znači svesti se na ovdje i sada. A riječ je o nečem mnogo otvorenijem.

Jedna od meni najzanimljivijih rečenica koje je Russell Maliphant izgovorio prije samoga kraja seminara, a u sklopu koreografskih vježbi, jest da u današnjim plesnim predstavama nije problem u zanimljivosti, različitosti, bogatstvu koreografskog materijala, nego u suvišnosti, prekomjernom broju pokreta. Izabirući mehanizam tjelesnoga kretanja kao središte svoje umjetnosti, Maliphant gotovo znanstvenom metodom dosljedna istraživanja jednog po jednog problema fiksira isključivo točne, potrebne, istinite sljedove pokreta, s potpunim uvjerenjem izabirući najjednostavnije, najmanje naporne, ponekad duhovito graničeći s igrom. Naravno da se može više, brže, atraktivnije, fascinantnije, ali odabirući samo ono što je potrebno, eliminirajući iz koreografske strukture sve osim najnužnijeg, ostaje čista ljepota. I duboko poštovanje prema svakom pokretu, svakom dodiru stopala s podom, svakom odskoku, svakom dahu.

Iva Nerina Gattin