Europska dimenzija znanja

Europska dimenzija znanja

ECTS (Europski bodovni sustav) omogućava prijelaz studenata s jednog učilišta na drugo tijekom studija i priznavanje svega postignutoga na drugom učilištu u zemlji ili inozemstvu tijekom studijskoga boravka

Vera Turković, sociologinja, doktorat o temi Socijalna uloga moderne umjetnosti u konfliktu prirode i društva: uloga Bauhausa obranila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao docentica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu predaje sociologiju kulture i umjetnosti i estetiku. Članica je brojnih stručnih udruga te dopredsjednica Hrvatskog vijeća InSEA (International Society for Education through Art). Objavila je velik broj znanstvenih članaka i radova te pokrenula osnivanje multimedijske radionice na Akademiji i projekt Multimedijska prezentacija recentne hrvatske umjetnosti. Uključena je u rad, za Republiku Hrvatsku važnog projekta, Strategija kulturnog razvoja Republike Hrvatske za 21. stoljeće.

Obnašajući funkciju prodekanice za znanost na ALU aktivno se uključila u rad nekoliko odbora Sveučilišta u Zagrebu, a 1998. postaje predsjednicom Povjerenstva za primjenu Europskog bodovnog sustava (ECTS) na Sveučilištu u Zagrebu.

Rektorski je zbor u studenome prošle godine donio odluku o uvođenju europskoga bodovnog sustava (ECTS) na sva hrvatska sveučilišta. Što je ECTS?

— ECTS je sredstvo za priznavanje studija koje je danas u funkciji europskih integracija na području visokoga obrazovanja. Bit je sustava dostupnost informacije o ustroju studija, odnosno studijskim programima i načinima njihove provedbe. Bodovni se sustav zasniva na koeficijentima opterećenja studenta koji se pridjeljuju pojedinim predmetima, normirano na ukupno trideset bodova po semestru, te se tako pokazuje opterećenje studenta tijekom cijelog studija. Utvrđuju se instrumenti primjene ECTS-a kako bi se omogućila pozitivna međusveučilišna fluktuacija znanstvenog i nastavnog kadra, posebice studenata, te olakšalo i ujednačilo akademsko i profesionalno priznavanje studija.

Što takav sustav konkretno omogućava?

— Taj sustav ponajprije omogućava prijelaz studenata s jednog učilišta na drugo tijekom studija i omogućava priznavanje svega obavljenoga na drugom učilištu u zemlji ili inozemstvu tijekom studijskoga boravka. Bit je sustava u umrežavanju, odnosno u povezivanju dvaju, triju ili više srodnih, a ipak po nečemu različitih sveučilišta. Svako od njih ima svoje posebnosti koje se unutar razmjene mogu apsolvirati na različitim mjestima i na taj se način program obogaćuje. Znači, radi se na zajedničkim projektima — studenti dolaze k nama, naši odlaze na druga sveučilišta, moguće je postojanje zajedničkih studija koji se nalaze na dvije ili više lokacija u Europi. To je shema. Takvih nastojanja na Sveučilištu u Zagrebu već ima.

Dakle, cilj je da se u okviru nekoga programa tijekom određenog broja godina studiranja dobije najviše što je moguće.

— Upravo tako. Riječ je o podizanju kvalitete. Uz to, konačna je svrha omogućavanje priznavanja diploma putem utvrđivanja istovrijednosti, odnosno istog opterećenja (workload). Jedan od problema vezanih uz uvođenje ovoga sustava bit će procjena opterećenja s obzirom na trajanje studija u nas. Naime, u nas student u prosjeku studira četiri godine, odnosno njegov studijski program traje četiri godine, a nakon toga polaže ispite i sprema diplomski ispit za koji mu je potrebno najmanje šest mjeseci. Tu činjenicu respektira i Zakon, koji dopušta da o trošku Ministarstva student zadrži sva prava još trećinu vremena redovitoga studija, pa je riječ o šest godina. Kod nas na većini fakulteta studij doista i traje toliko, dok student u Europi uglavnom nakon tri godine dobiva status bachelor of science ili arts, a nakon četiri godine master of... Mi se, dakle, ne možemo uspoređivati već na toj razini, jer se postavlja pitanje tko će doći k nama na studij koji traje toliko dulje. U Europi smo među onim zemljama u kojima studij najdulje traje i tu se nešto mora promijeniti, pa i na razini zakona. Može se samo naslutiti što iz toga zaključuju pojedini fakulteti. Tu su velike zapreke. Da ne bi bilo krivo shvaćeno, kad govorimo o nužnosti promjena, nije riječ o ukidanju nekih specifičnosti ili o ujednačavanju, nego o usklađivanju, kako se to u Sorbonskoj deklaraciji kaže, o harmonizaciji — potrebni su neki zajednički kriteriji da bi se mogla ostvariti mogućnost prepoznavanja, a onda priznavanja diplome. Ti se zajednički kriteriji prepoznaju kao europska dimenzija u visokom obrazovanju.

Kad je gospodin Barblan, tajnik Europske rektorske konferencije, za nedavnoga gostovanja u Zagrebu govorio o Bolonjskoj deklaraciji, spomenuo je činjenicu da su se zemlje koje su je potpisale dogovorile oko toga kako je tri godine mjera temeljnoga programa kao osnove za uspoređivanje, a da nakon toga slijede viši stupnjevi obrazovanja. Iz toga se vidi da je riječ o prividnom skraćenju, jer se u suvremenom društvu očekuje da se čovjek cjeloživotno školuje stupanj po stupanj za ono što ga zanima i/ili za ono što mu je u poslu potrebno.

Koji preduvjeti trebaju biti ispunjeni za pristupanje tom programu?

— Da bismo pristupili programu, moramo najprije artikulirati svoje interese na razini države, a ne samo Zagrebačkoga sveučilišta — postaviti ciljeve obrazovnog programa, načiniti određene evaluacije, odrediti prioritetne projekte, utvrditi smjernice vlastite obrazovne politike i njezine specifičnosti, poraditi na zajedničkoj infrastrukturi (komunikacijskoj tehnologiji, oblicima izobrazbe, opremanju knjižnica i sl.). Uz to, moramo pokrenuti raspravu na Sveučilištu u koju bi bila uključena i javnost, što do sada nije bio slučaj, o mjestu Sveučilišta u široj zajednici i njezinim potrebama.

Vi ste predsjednica Povjerenstva za uvođenje bodovnoga sustava na Sveučilištu u Zagrebu. Upravo je tiskan posebni broj »Sveučilišnog vjesnika«, Međunarodna suradnja u visokom obrazovanju — Europski sustav prijenosa bodova. Kakva mu je koncepcija i komu je namijenjen?

— Ideja o tiskanju glasnika u obliku priručnika koji ne bi bio samo informacija o ECTS-u nego zapravo neka vrst naputka za primjenu na našemu, a onda i drugim sveučilištima u Hrvatskoj, realizirana je davanjem cjelovitije informacije, tako da ljudi doista shvate o čemu je riječ. Moram reći da je aktivniji rad na primjeni sustava počeo tek formiranjem ovoga povjerenstva u studenom 1998, premda su informacije o ECTS-u do nas dolazile već mnogo ranije (npr. 1995. u primjenu ECTS-a uključeno je već 145 europskih sveučilišta).

Poticaj za uvođenje toga sustava došao je od strane Europske komisije koja je sve zainteresirane putem Rektorske konferencije obavijestila o prvim pozitivnim rezultatima primjene. Zemlje članice EU prihvatile su upravo taj bodovni sustav, a zatim su ga primijenile i pridružene članice (danas su to 24 zemlje). Mi još nismo u tome. U ovom se broju »Vjesnika« donose dokumenti sa Svjetske konferencije o visokom obrazovanju održane u Parizu 1998, Sorbonska deklaracija o harmonizaciji strukture visokoga školstva u Europi i Bolonjska deklaracija europskih ministara obrazovanja donesena prošle godine. Zatim se detaljno objašnjava europski sustav prijenosa bodova (ECTS) i njegova primjena na hrvatskim sveučilištima, odnosno na dodiplomskim studijima PMF-a i poslijediplomskim studijima Medicinskoga fakulteta kao oglednim fakultetima koji su dobre strane tog sustava već provjerili u praksi. Naglasak je na poticanju bolje organiziranosti i djelotvornosti visokoga školstva u Hrvatskoj. Na kraju se nalaze kontakt-adrese organizacija i programa vezanih uz međunarodnu suradnju u visokom obrazovanju.

Komu je »Vjesnik« namijenjen? »Vjesnik« je namijenjen svim fakultetima u Hrvatskoj, kako bi se zajedno što prije približili Europi.

Zašto ste inzistirali na prevođenju izvornih dokumenta koji se ne tiču neposredno ECTS-a?

— Zbog toga što mislim da je naša sveučilišna javnost premalo upućena u sadržaj tih dokumenata, a ako ih se pažljivo iščita, smatram da će naši nastavnici vidjeti o čemu je riječ — Europa je odabrala jedan zajednički put, dijelovi kojega su programima sveučilišnih studija već implementirani i daju dobre rezultate. Najvažnije čega moramo biti svjesni je to što je iz njih jasno da u Europu znanja mogu samo oni koji uvrste europsku dimenziju u svoje programe. To je doista bitan preduvjet. Svaka zemlja pristupnica koja želi biti članicom europske akademske zajednice mora prihvatiti postavljene uporišne točke i načela koja je ta zajednica postavila, a jedno od njih je ECTS.

Zbog čega su sve te aktivnosti vezane uz instituciju sveučilišta?

— Sveučilište je nezaobilazno. Ono je središnje mjesto na kojem počinju svi pregovori o međunarodnoj suradnji. Shema prihvaćena u Europi podrazumijeva da se međunarodni ugovori sklapaju između sveučilišta, a nikako ne između pojedinih fakulteta. Zato na mnogim sveučilištima postoje centri u kojima se ta suradnja organizira, u kojima jednostavno sjede informirani ljudi koji pomažu fakultetima da to rade na određeni način. Europa je na tom području već učinila mnogo i ne bi imalo smisla da mi izmišljamo nešto novo jer bismo time gubili vrijeme, energiju i mogućnost pristupa. Posao je sveučilišta da pomogne prilikom sklapanja ugovora kojima se omogućuju razni oblici suradnje među fakultetima i pojedinim studijima.

Uloga Ministarstva znanosti i tehnologije u tom procesu je također vrlo važna, jer je ono institucija koja financijski prati i pokriva sveučilišta. Sveučilište ima autonomiju mišljenja, ali još nema financijsku neovisnost.

Naši fakulteti imaju znatno veću autonomiju unutar sveučilišta nego što je to uobičajeno u europskim zemljama. Hoće li primjena ovog bodovnog sustava promijeniti išta u unutrašnjem ustrojstvu hrvatskih sveučilišta?

— Trebala bi promijeniti. Trenutno je problem to što nemamo zakon o visokim učilištima i što prema dosadašnjem zakonu, koji je izvan snage, fakulteti uživaju veliku autonomiju. Riječ je o zakonu koji je donesen 1993, a tek je nedavno utvrđeno kako je više od 60 posto njegova teksta neustavno. Nije određeno da stari zakon vrijedi do donošenja novoga, tako da mi sada nemamo zakona. To također dijelom pokazuje u kakvim se uvjetima mi pokušavamo priključiti toj i takvoj Europi znanja. Što se tiče međunarodne suradnje, njoj bi trebalo širom otvoriti vrata, odnosno trebalo bi ju tretirati drugačije nego do sada kad se bude radilo na novom Zakonu. U Hrvatskoj bi i strani državljani trebali moći pristupiti studiju, i to tako da to bude priznato u zemljama u koje se vraćaju. Do sada to nije bilo moguće, zato ova mogućnost mora biti ugrađena u novi zakon. U svemu tome integrirajuću ulogu ima Sveučilište, analognu onoj koju sveučilišta imaju u svijetu.

Jesam li dobro shvatila da međunarodna suradnja na razini o kojoj govorimo nije nešto što Sveučilište može provesti na temelju svojih unutarnjih odluka? Za to mora postojati zakonski okvir koji mi nemamo!

— Tako je. Upravo zato smo, pripremajući se za uvođenje ECTS-a, pokušali taj bodovni sustav ugraditi u Pravilnik o poslijediplomskim studijima. Moram reći da smo baš u tom dijelu naišli na neke otpore s pojedinih fakulteta. Ljudi s jedne strane misle da im to otežava i komplicira posao, a s druge se strane pribojavaju da će izgubiti dio autonomije, jer se boje da je riječ o ujednačavanju studija. U praksi je upravo suprotno, jer se sve razlike priznaju i potiču. Glavni je strah da neki kolegij, kad mu se udijeli bod, neće biti pravedno valoriziran. Rasprave provedene na Sveučilištu pokazuju kako profesori fundamentalnih disciplina uglavnom inzistiraju da se bod veže uz sat — koliko nastavnih sati, toliko bodova. ECTS, međutim, nije tako zamišljen. Bod znači ukupno opterećenje studenta i nije samo sat, nego uključuje i druge oblike rada — seminare, vježbe, samostalnu obradu literature, terenski rad i niz elemenata koji se već provode i na Medicinskom fakultetu i PMF-u. Dakle, riječ je o ukupnoj količini rada koji student treba uložiti za svladavanje programa određenog kolegija. Stoga treba prevladati neke predrasude, jer se dio nastavnika boji da će njihov kolegij time izgubiti ugled i značenje i da će valorizacijom biti podcijenjen.

Točno je, doduše, da bi paralelni studiji time doista otpali. Naime, rasipanja u našoj skromnoj situaciji ne može biti, jer gospodarskoga pokrića nema.

Jesu li ti strahovi opravdani ili ipak postoje određeni kriteriji bodovanja?

— Dakako, kriteriji postoje i oni su ugrađeni u bodovni sustav. Mi se nadamo da će povjerenici, koji su upravo sudjelovali na seminarima koje je organiziralo Sveučilište u Zagrebu, uz upute o primjeni ECTS-a, moći na svojim fakultetima i akademijama objasniti prednosti i prodrijeti kroz psihološke zapreke kojih ima. Činjenica je da su profesori navikli sve mjeriti svojim tjednim ili semestralnim brojem sati. U nas se predavanje uvijek računa dvostruko više nego seminar, vježba ili neki drugi oblik rada koji se u svijetu nerijetko visoko cijeni, jer traži drugi karakter pripreme, svakako aktivniji.

Studentu se omogućuje da sam rukovodi i tempom i kvalitetom studija. Smatrate li da se i njegova odgovornost povećava?

— Apsolutno. U svakom takvu studiju postoji okosnica koja se ne može mijenjati. Nju čine obvezni kolegiji koje nije moguće prolongirati. Neki drugi kolegiji, međutim, mogu se prenijeti u višu godinu ili slušati po izboru, odnosno potrebni se bodovi mogu skupiti iz kolegija po izboru. Dobitak je očigledan — studenti ne ponavljaju godinu, a predmete koje su prolongirali sljedeće se godine lakše svladati. Već smo spomenuli velik problem s ostajanjem na studiju prosječno po šest godina, što, dakako, poskupljuje troškove studija. Ovim se bodovnim sustavom već u praksi pokazalo povećanje vertikalne pokretljivosti — studenti lakše svladavaju program jer ga prilagođavaju svojim mogućnostima u određenom razdoblju i na taj način brže završavaju studij. U Europi se o tome i te kako vodi računa. To je nešto što je vezano i uz one pedagoške standarde o kojima sam govorila — nove se generacije upisuju prema upisnim kvotama, što dovodi do rada u nemogućim uvjetima. Ovim se sustavom i to regulira, jer kad student skupi bodove iz svoje uže struke, on predmete koji su mu ostali uči kod kuće i tako završava studij. Tu se vidi kako taj sustav rješava mnoge konkretne probleme, ali i studenta stavlja pred nove odgovornosti.

Je li nužno da na svim fakultetima Sveučilišta dođe do primjene ECTS-a da bi ono postalo legitimnim partnerom za uključivanje u europske integracije na polju visokoga obrazovanja i zajedničke projekte?

— Ne. Onaj fakultet koji se kao član Sveučilišta ne uključi, koji ne pristaje na bodovni sustav, sam sebi onemogućuje takvu suradnju.

Na jednoj od sjednica Senata dogovoreno je da će primjena ECTS-sustava biti postupna i da će se bodovanje provesti prvo na oglednim fakultetima, a nakon toga i na ostalima. U Povjerenstvu smo se dogovorili da će već na prvom sljedećem sastanku PMF pokazati što znači primjena bodovnog sustava u dodiplomskom, a Medicinski fakultet u poslijediplomskom studiju, jer ta dva fakulteta već provode ECTS. Ti fakulteti imaju najviše izgleda za ulazak u program ERASMUS iz kojega se financira mobilnost studenata i nastavnika u Europi kad Hrvatska bude u njega primljena.

Razgovarala Anita Peti-Stantić