Britanski filmski klasik

John Gielgud (1904-2000)

Nedavno je, u 96. godini, preminuo jedan od najslavnijih glumaca britanskog i svjetskog kazališta 20. stoljeća John Gielgud. Budući da je umro u tako dubokoj starosti, o njemu kao da više nije bilo moguće napisati nešto nova. Već 1921. nastupao je u Old Vicu, već tridesetih drže ga za vodećeg tumačitelja Shakespeareovih junaka, i da je karijeru završio, recimo, 1950, njegov bi današnji ugled bio možda tek neznatno manji. Ostatak kao da je bilo puko ponavljanje. Bio je institucija i živi spomenik, a najvećeg »konkurenta«, Laurencea Oliviera, kao da je pustio da mu konkurira tek kratkih pedeset godina. Počeo je karijeru petnaestak ranije i završio je desetak godina kasnije, glumeći i na izmaku daha.

Stoga, nekako se čini zanimljivijim filmski dio Gielgudova djelovanja, ne samo zato što ga se moglo i pratiti i provjeriti gledanjem nekih ranijih filmova. Taj dio karijere, uostalom, bio je element koji je neizravno davao prednost Olivieru (lako moguće i u kazališnim vrednovanjima), a, ujedno, to je i najneobičnija filmska karijera nekoga od slavnih glumaca.

Debitirao je na filmu već 1924, no nastupao je vrlo rijetko, u filmovima koje nisu cijenili ni Englezi. Velika prigoda bio mu je Hitchcock 1936. — filmom Tajni agent. Nakon 1934. Hitchcock je nizao uspjehe u kritike i publike, a ovaj film bio je uz to i ekranizacija dviju — za razvoj žanra vrlo značajnih — špijunskih priča iznimno popularnoga W. Somerseta — Maughama, o tajnom agentu Ashendenu. Taj Hichcockov film ostvario je ipak tek osrednji financijski uspjeh. Svojom kritikom Hitchcocku se zamjerio Graham Greene, a Gielgudu se zamjerio vlastiti nastup. Kritika je što se tiče Gielguda bila suzdržana, a mnogima se (pa ni gledateljima) nije dopao ni sam Gielgudov lik: spreman je taj i mučki ubiti, što, istina, učini drugi, ali na njegovu zapovijed, i to — kako će se brzo ispostaviti — potpuno nedužnoga čovjeka.

Pomalo nesimpatičan lik, hladnoća i bezličnost interpretacije Ashendena, kako pisahu, dakle svojstva suprotna i Hitchcockovim protagonistima, udaljili su Gielguda od filma. Darovitost nije bila dostatna za film. Od velike trojice britanske scene Olivier je bio najprivlačniji — prikladan zato za uloge romantičnih junaka (Orkanski visovi, Lady Hamilton). Ralph Richardson je za filmska poimanja glumio najrealističnije, energijom ohrabrena plebejca, pa se proslavio filmovima Reeda, Wylera i Leana, a velik uspjeh na filmu postigao je i četvrti, Michael Redgrave. Gielgud je djelovao »bezlično« prema standardima ondašnje željene privlačnosti ili začudnosti, ili, u nespretnom filmskom žargonu, nedostajalo mu je personalnoga magnetizma. »Transformacije« osobnosti nisu, pak, odgovarale njegovoj »fotogeniji«, kao što je to bio, na primjer, slučaj s mlađim Alecom Guinnessom uz čije su se lice »lijepile« najrazličitije maske. Sam, pak, Gielgud tvrdio je da ne podnosi filmsku fragmentariziranu izgradnju lika.

Stanka je trajala šest godina, a onda je u vremenu opće ratne mobilizacije prihvatio ulogu premijera Disraelija (1942), pa nakon jedanaest godina Kasija u Mankiewiczevu Juliju Cezaru, dobivši tada i prve izrazito pozitivne kritike. Neosporno, trebali su mu likovi s osobnim autoritetom i/ili s »literarnim« autoritetom predloška. Takvim likovima u filmu kao da pripada i autoritativnost kazališne dikcije i gestikulacije.

I otada, s navršenih pedeset godina, Gielgud sljedećih gotovo pedeset godina gradi karijeru filmske »zvijezde u sjeni«, zvijezde koja daje i autoritet filmu u cjelini. Bio je u filmovima veleposlanik, velikaš, lord, kralj (francuski i engleski), propovjednik, mandarin, papa, šef obavještajne službe, slavni pisac, slavni dirigent, slavni liječnik, na kraju i mudri Prospero — u filmovima Loseya, Wajde, Wellesa, Lyncha, Resnaisa, Greenawaya... Velikim redateljima fabularnoga filma uglavnom nisu bili potrebni takvi likovi pa ni Gielgud.

Koje bi se uloge mogle izdvojiti? Kritika najprije spominje ulogu umirućega slavnoga pisca u Resnaisovoj Providnosti (1977) koji u bolovima dovršava roman i prisjeća se mladosti. Kažu da je u toj ulozi živnuo (!). Nekima se ipak važnijim čini Wajdin Dirigent (1980), čovjek koji se, stekavši slavu u inozemstvu, vraća svome narodu u njegovim teškim trenucima. Na koga li je samo Wajda pri tome mislio, u razdoblju Solidarnosti?

Budući da se danas ne može bez Oscara, spomenimo i tu ulogu. Dobio ga je za epizodnu ulogu u komediji Arthur Stevea Gordona (1981). Riječ je o nepogrešivom, pričljivom i autoritativnom batleru. A likovi slugu i batlera doniješe i drugim britanskim glumcima velikih uspjeha (Olivier, Richardson, Hopkins). I za to treba ovladati finesama, iz batlera mora zračiti suverenost u prihvaćanju i potvrđivanju društvenih normi. Kakav gazda, takav i batler.

I zbog čega Gielguda svrstavati među klasike filma? Među njih svrstavaju se uglavnom redatelji, a uz glumce ta se riječ vrlo rijetko veže. Veže se ta riječ i uz pojedine filmove, a malo bi koji od Gielgudovih mogao konkurirati za taj pridjevak (Wellesova Ponoćna zvona /1966/?). Klasičan je, pak, niz njegovih interpretacija, kao i onih od drugih, u ovom članku spominjanih britanskih glumaca. U tom smislu opet treba, pritajeno, posegnuti za riječju autoritet. U mnogim nekadašnjim filmovima, danas je takvih vrlo malo, upravo su britanski kazališni glumci (nešto više nego francuski) svojom sigurnom retorikom, besprijekornom dikcijom, odmjereno naglašenom gestom, pa čak i aristokratskim držanjem, pridavali posebno dostojanstvo tumačenim likovima, a preko njih ostvarivali su specifičnu autoritativnost tih filmova. Ono filmu prilagođeno kazališno, ali kao takvo ipak zamjetljivo, učinilo je da se ti filmovi drže za ozbiljne u svijetu zabave, gospodske u poplavi profanog. Kad i sami nisu zaslužili predikat klasičnih, ideju ili želju o nečem klasičnom filma barem su poduprli.

Ante Peterlić