Bogatstvo raznolikosti

17. tjedan suvremenog plesa, HNK, GDK Gavella, ZeKaeM, Zagreb, 1-7. lipnja 2000.

Završen je još jedan zagrebački Tjedan suvremenog plesa, čini mi se, jedan od najbogatijih prema raznolikosti pristupa i različitosti izloženih estetika. Naglasila sam to pitanje koncepta jer su kvaliteta realizacije, odnosno tehnike izvođenja, i sam plesački zanat otišli do takvih visina da oko toga i ne postoji neka upitnost.

Stanje u kojem se trenutno nalazi zagrebačko plesno pleme — kako je Vladimir Stojsavljević (izvršni producent Tjedna) duhovito, i znakovito, nazvao poveću grupu Terpsihorinih poklonika koja je sedam dana uzbuđeno žurila iz kazališta u kazalište — na trokutastom potezu: HNK — Gavella — ZeKaeM, blisko je stanju psihofizičkog šoka. Kao kad vas nakon duga apstiniranja od hrane dovedu za »švedski stol«. Naime, oni koji su pazili da im ništa od ponuđenoga ne promakne imali su po dvije ili čak tri predstave na dan, odnosno na — večer. Uz to su svakodnevno u podne organizirane tiskovne konferencije. Vodila ih je, vrlo ekspeditivno, Agata Juniku, najavljujući i predstavljajući gostujuće umjetnike, pa se već tu mogla zapaziti i usporediti različitost shvaćanja širokog pojma suvremeni ples.

Zanimljivo je, ali i karakteristično za plesni izraz, da ne priznaje nacionalne granice. Dapače, individualne karakterne kvalitete koriste se kao obogaćujući elementi šarolike, kreativne, umjetničke zajednice. U suvremenom plesu nema anonimnih članova zbora. Plesači su često i koreografi, ili barem izvođači s pravom na osviještenu osobnost. To je ona osobna nijansa koju izvođač daje zajedničkoj boji projekta i koju autori/koreografi cijene i često podcrtavaju kostimom ili frizurom.

Tako su grupe uglavnom internacionalne — i po izvođačkom i po autorskom i po produkcijom timu. Ne postoji jezična barijera, jer se umjetnici međusobno prepoznaju prema senzibilitetu tjelesne komunikacije.

Prava krajnost u tom smislu uključivanja različitih nacionalnosti je grupa Déja Donné Production koja dolazi iz Češke. (Premijera predstave Aria Spinta bila je prije godinu dana u Francuskoj.) Autori su Čehinja Lenka Flory i Talijan Simone Sandroni, a kreacija i izvedba prepuštena je plesačima iz Češke, Italije, Hrvatske i Bugarske. (U popratnoj autorskoj ekipi jošsu po jedan Francuz i Belgijanac...) Češka suvremena plesna scena vrlo je mlada i tek se formira, no postoji jaka kulturna tradicija. Ljubitelji češke književnosti i češkog filma mogli su i ovdje, u plesnom teatru, prepoznati onu njihovu šarmantnu lakoću postojanja, kritiku uobičajenih međuljudskih odnosa i karakterističan humor. Sandroni je tome dodao još malo Fellinija i Pirandella, poništavajući svaki pokušaj stvaranja uzvišene iluzije na sceni. Izvođači se dozivaju, traže i love po cijelom kazalištu, na scenu se tjeraju katkad silom, katkad lukavstvom. »Posao« prebacuju jedan na drugog, a onda se međusobno »miniraju«. Uz to svako producira sebe. Popova »igra« na žensku, zavodničku stranu; Vajsar mijenja blistave košulje i pjeva; Sandroni pokušava i zaraditi, pa se malo spusti u publiku prodavati piće, grickalice i majice; Ivana Jozić, precizna i ozbiljna, pokušava napraviti red; a Ivana Petito je očajna jer je to »njezin prvi nastup« koji će, očito, netko pokvariti. Usput svi oni i stalno plešu, svjesni da zato i jesu ovdje, no ni jedan ples nema kraja, jer stalno netko odustaje, netko upada. Glazba je »popularna«, narodnjačka, brza i glasna. U tom zahuktalom tempu, i nasmiješenu upinjanju spašavanja predstave, urušavaju se i zastori otkrivajući one koji su se pokušali sakriti, a padajući reflektori ostaju visjeti.

(Ivana Jozić završila je Školu za klasični balet u Zagrebu i visoku londonsku Conteporary Dance School. Nakon audicije u Münchenu ušla je u Déja Donné Production, gdje se očito odlično snašla i u smislu scenskog izraza pronašla.)

Komičnu stranu društvenih odnosa i konvencija vidi i nizozemska grupa Bambie. Oni svoje predstave nazivaju brojevima i ono što smo mi vidjeli (6) očito je šesti projekt. Bambie su tri otkačena mladića prepuna duha i energije: Jochem Stavenuiter, Paul van der Laan i Gerindo Kamid Kartadinata. Oni nas na početku predstave, putem projekcije, upoznaju sa svojim starim, autoritativnim očevima, koji na kraju kratkoga filma guraju stari hladnjak u jednu prostoriju. Paljenjem svjetla na pozornici zapažamo taj hladnjak, ali središnju poziciju imaju velika vrata s visokom kvakom. Odnosno, možda su vrata obične veličine, ali su viđena iz dječje perspektive. I onda se ta vrata odškrinu i oprezno izlazi prvo neidentificirano golo biće, natraške (?) ili stražnjica ima ulogu »glave«, a glava sa šubarom klima se poput repa. Dakako, uskoro su tri takva nevina, hodajuća »fetusa« (zapravo oblikom najviše podsjećaju na Puntarićeve »mozgove za izvoz«), a onda počinje urnebesna igra civiliziranja. Naime, očinski frižider ima čarobnu moć, on privlači i iz njega izlazi odjeća, cipele i kravate koje uza sve začuđeno i očajničko batrganje dječaka — odijevaju (kao subjekti) izvođače (kao objekte). To je svakako i jedan od najbravuroznijih u smislu pokreta, dijelova te mimske predstave. Bambijevce ne zanima ples kao isključivi izraz, nego kao sredstvo osposobljavanja tijela da ispriča maštovitu priču i prikaže igru asocijacija. Izrazito je mladenačko to duhovito i kritičko promatranje muške pozicije u civiliziranom društvu. Najviše ih fascinira zvanje političara — kao vrhunac prijetvornosti i s nevjerojatnim kontrolama tijela koje ne smije pokazati što se misli i osjeća. S druge strane tu je Elvis Presley kao vječni simbol scenske energije i predanog izvođenja. Provlači se i Presleyeva pjesma o plavom nebu i zelenoj travi i vjeri u ispunjenje mladenačkih snova. A jedan bambijevac na kraju će zavapiti: Let come my dreams true, but right now!

I dok se nizozemski mladići poigravaju s političkim autoritetima i crnim humorom, Gilles Jobin (Švicarska, Velika Britanija) u predstavi Braindance/Ples mozga ne priznaje ni igru ni humor. To je svjesno hladan, precizan, spora tempa ali nezaustavljiv sustav proučavanja iskoristivosti tijela. Jobin, osupnut slikama iz ratova poput onog u Bosni, analizira različite postupke manipulacije tijelima. Odjeveno ili golo, živo ili mrtvo, ono je medij perverznoga mozga politike. Unakažavanja živih tijela, ali i leševa, u svrhu širenje straha i moći, izvođenje pokusa na ljudima kao dio medicinskog napretka, porazne su i mučne činjenice našeg vremena. I ta je predstava vrlo mučna, i vrlo jaka u slikama. Živim tijelima uzeta je intima i duša. Zapravo u njoj nema fizičkog nasilja ni naturalističkih elemenata, ali tim je više zastrašujuća.

Ako se Jobin bavi plesom mozga, Saez postavlja ples duha. Compańia Vicente Saez (Španjolska) predstavom Feniks otvorila je 17. Tjedan suvremenog plesa. Za Saeza ples je najčišći oblik izražavanja životne energije i ekspresija bivstvovanja, ali je u ovom projektu tijelo svjesno reducirano na simbol.

Predstava Feniks neka je vrst obreda. Sam početak, prekrasan Saezov solo mitske ptice iz Etiopije, simbola cikličkog rađanja i umiranja, koji je u plesnom smislu i najljepši dio predstave, kao da ima svrhu zaziva energije. (Nešto poput pjesničkog zaziva muze.) Taj uvod navješćuje posvećeni, mistični obred koji jest priča o Ozirisu, ali ne u narativnom nego metafizičkom smislu.

Knjiga hrvatskog egiptologa Igora Uranića Sinovi sunca, napisana na široj publici razumljiv način, daje i laicima naslutiti univerzalne dubine i slojevitost egipatske misli u kojoj filozofska misao nikada nije odvojena od teološke, jer je i u jednom i u drugom slučaju spoznaja o zakonima koji vladaju nad svijetom i čovjekom nužno povezana s uvođenjem božanskog elementa koji svakom poretku vidljivog svijeta daje i oblik i smisao. I kao što je svaki znak u egipatskom pismu i neki simbol, tako je i svaki oblik društvene ophodnje sinova sunca bio precizno propisan slijedom pokreta. Svaka gesta ima značenje i svaka i najmanja promjena detalja ga mijenja. Koliko je postojeće zapise Saez proučio, teško je reći, vjerojatno su to više impresije, intuitivno odabrane i iskorištene slike gesta — simbola, koje odgovaraju određenim nabojima energije. Stoga su kretnje maksimalno suzdržane, ograničene težinom značenja.

Četiri plesačice i četiri plesača mijenjaju se u čistim geometrijskim formacijama na sceni izvodeći dijelove ciklusa: smrt, rađanje, zrelost, punina, smrt. Plesači se izmjenjuju u ulozi Ozirisa. Simbolične su i čiste promjene boje kostima: crna, pastelnonarančasta, crvena, bijela, crna. Na stražnjem zidu tamne scene svjetlo izvlači tajanstvene znakove, ostatke starih zapisa, crnu rupu. Bez obzira na energiju koja se neopazice, i možda najviše zahvaljujući stalnom, ritmiziranom pulsiranju originalne glazbe Amores Grup de Percussió stvara na sceni predstava ostaje pomalo hladna i daleka.

Jedan od najljepših i ljudski najtoplijih plesnih događaja ovogodišnjeg (i ne samo ovogodišnjeg) Tjedna djelo je nizozemskog para Diane Elshout i Franka Händelera. Dno, or the Bottom of the Heart jednostavna je i čista priča o muškarcu i ženi. Dno je ruska riječ na koju su oni jednom naišli i koja im se jako svidjela. Označava tlo, ono na čemu se stoji, što daje sigurnost i potporu. Autorski i ujedno izvođački par to dno su jedno drugome. Dočekavši već publiku u laganom, odvojenom kretanju, u plavom svjetlu ljetne noći, uz prigušeni zvuk zrikavaca i žaba, oni već vladaju svojim prostorom. On drži vertikalu, a ona slijedi horizontalnu liniju poda, kao ovlaš ukopana u pijesak koji je na sceni. Nježno, ali dinamično, pažljivo i povjerljivo, njihov duet traje. Bez drame, ali ni na trenutak dosadno, oni se plešući tiho vole, diskretno se podmećući jedno drugom kao dno. Dovoljno apstraktno da nije sentimentalno, i dovoljno konkretno da prenosi emociju.

Iz Izraela je, već drugi put na Tjedan suvremenog plesa, došao Jossi Yungman. On kreće od samog pokreta, traži energiju koja ga proizvodi. Prvi dio njegova programa bio je izvođački vrlo zahtijevan solo Huaqito, što označava ime karaktera. Vrlo je brz u promjenama, u ekstremnim suprotnostima napetosti i kratkog opuštanja. U Zagrebu ga je izvela Pim Boomprakob. Drugi dio Yungmanova programa bio je Shendo. Koreografija za četiri plesača koji nakon skidanja plastičnih omotača kreću u osvajanje vlastitih tijela i prostora. Brza i precizna predstava, odlično otplesana i nova u efortima i grupnim kombinacijama.

Zahvaljujući moćnu pokroviteljstvu The British Councila i ove godine nas je posjetila sjajna britanska plesna scena. Russell Maliphant, nekadašnji član kultne britanske grupe DV8, višestruko je obilježio ovaj Tjedan: slikom na plakatima i programima, inspirativnom četverodnevnom radionicom za profesionalne plesače i čudesno poetskom predstavom Shift & Two & Liqid Reflexs/Promjena & Dvoje & Tekući refleksi. Njegov solo Shift čista je poezija pokreta. Maliphant je u bijelom, pozadinu scene čine povezane bijele trake, a reflektori su na podu. I dok on zaneseno prati suptilnu fluidnost pokreta svojeg tijela, u plesu mu se pridružuje jedna, dvije ili tri sjene, začudno se pojavljujući i nestajući. Two je solo za plesačicu i njezin kvadrat svjetla. Opet novim, finim korištenjem svjetlosnog efekta, čini se da njezine ruke u brzom kruženju »crtaju«, ostavljajući trag u zraku. Liqid Reflexs prekrasan je primjer kolanja i prijenosa energije među povezanim tijelima.

I koliko je Maliphant poetičan, toliko je druga britanska kompanija, nedavno preminuloga Jeremyja Jamesa, matematički precizna, eksplozivna i psihodelična. Sekvencije pokreta vrlo su teške i zahtijevaju vrhunske plesače, jer se žestoki akcenti javljaju u neočekivanim situacijama, usred brzih pokreta, poput tikova. Jamesovu specifičnu koreografsku estetiku smatraju jednom od najzanimljivijih na britanskoj sceni devedesetih.

Iz crne Afrike (Burkina Faso u koprodukciji s Francuskom) došla je sasvim drukčija grupa. Compagnie Salia Nî Seydou kombinira tradicionalni afrički ples s rječnikom suvremenoga plesnog izraza i u tom je smislu začetnik novoga pristupa afričkom plesu. Grupu čine koautori i plesači Seydou Boro i Salia Sanon te glazbenici Whinsey i Diabate. Za djelo Figninto/Slijepi čovjek nagrađeni su prvom nagradom publike na Međunarodnom festivalu novog plesa u Montrealu 1999. Originalno je to i drukčije po sjajnim, crnim mišićavim tijelima, fascinantno u gruboj i snažnoj tehnici izvedbe. Oni padaju poput stabala, skaču na leđima ili stražnjici, na trenutke se prepuštaju bubnju i tradicionalnim motivima, da bi se vratili u suvremeni svijet kojem žele ispričati staru priču. Sljepoća je unutarnje stanje, nemogućnost viđenja drugog, ali i neprihvaćanje sebe kakav jesi.

Vera Mantero najavljena je kao najzanimljivija predstavnica novoga portugalskog plesa, koji se razvio iz eksperimentalnog studija slavnog baleta Gulbenkian. Bizarna i ekstravagantna, oslobođena bilo kakvih predrasuda, ona jednostavno radi što hoće. Konceptualno postavlja svoje ideje i improvizacije na temu. One Mysteriuos Thing, na primjer, izvodi teturavo stojeći na kopitima i varirajući umorne uzdahe i nedovršene rečenice. Poput bezvoljna Lucifera Montero je u tamnom prozirnom trikou, jače osvijetljena samo lica. U Olympiji, najduhovitijem dijelu večeri, ona se igra slavnog Manetova modela. Gola i uređena za portretiranje ona vuče krevet na uzici, usput glasno čitajući knjigu. Namještena za portret, u dosadi mirna ležanja, zadrijema i pada s kreveta. Perhaps She Could Dance First... plesna je improvizacija. Hirovitoj dami malo se pleše, a malo je indisponirana, pa se opet, uz jazz, razvedri. Ona pokret iskrivljuje, grbi leđa, izbacuje trbuh, baš sve ono što plesna estetika teško podnosi. Kako je njezin program bio posljednje večeri Tjedna, zgodna je bila primjedba kolegice Olivere Međugorac, s kojom sam upravo odradila ovaj, dakako dragi nam, ali ipak »maraton«. Ona je, naime zaključila da je Vera Montero kraj Tjedna i istodobno najava Eurokaza.

Zagrebačka plesna scena kvalitetno se uključila u program nedavno izvedenim i već popraćenim premijerama: Zagrebačkog plesnog ansambla, Krava Licario Sveta Oppiano gostujućeg autora Tarana i dvoje tzv. mladih koreografa iz baletnih redova HNK-a: Molim te, probudi me Staše Zurovca i Prasak Barbare Novković.

Da li autorice koje profesionalno djeluju vani smijemo još svojatati, ne znam, ali su i Ivana Müler i Jasna Vinovrški lijepo iznenađenje ovogodišnjega programa. Ivana Müler sklonija je performansu. Ona svoj program zasniva na tekstu (koji sama piše), slici (koautorica je viđenih slajdova) i pokretu. Solo Indivisible view/Nedjeljivi pogled, nedavno i nagrađen na ljubljanskom festivalu BREAK 21, s ironijskim pomakom postavlja autoricu u središte priče, kao peti objedinjujući element.

Jasna Vinovrški dolazi iz Folkwang Hochschule u Essenu, poznate po velikim damama ekspresionističkoga njemačkog plesnog teatra: Pini Bausch i Sussane Linke. Solo Prezenza/Prisutnost plijeni Jasninom dugom, profinjenom figurom i gracioznom mekoćom ruku. Koreografiju Das Mädchen des Schlafwandlers/Mjesečareva djevojka izvodi pet plesača, grupa koja funkcionira kao mladi, zaigrani, vedri mehanizam.

Uz 17. Tjedan suvremenog plesa održana je i prezentacija Odsjeka za scenski pokret Akademije dramskih umjetnosti te okrugli stol o temi spašavanja suvremene plesne umjetnosti u Hrvatskoj, ali o tome posebno.

I na kraju ovoga teksta dala bih riječ Mirni Žagar, idejnoj i praktičnoj začetnici i umjetničkoj ravnateljici Tjedna: Uvjerena sam da ćemo ponovno doživjeti trenutak kada će ples biti dio društvene svakodnevice kroz spoj s drugim formama... Razvoj plesa u svijetu, kojemu smo svjedoci tijekom Tjedna, rezultat je strateškoga promišljanja plesa i odluka o potpori razvoju potrebne infrastrukture... Nadamo se da će hrvatski ples postati ravnopravan sudionik međunarodnih postignuća...

Maja Đurinović